Kumjana Novakova: Žene koje su preživjele Foču izdigle su se iznad lične traume

Autor: Đorđe Krajišnik, Izvor: Novosti

Smakedonskom rediteljicom Kumjanom Novakovom razgovarali smo o njenom dokumentarnom filmu “Šutnja razuma” iz 2023. godine koji govori o logorima za silovanje tokom rata u Bosni i Hercegovini. Film je nastao kroz proces transformacije sudskih arhiva Tribunala u Hagu.

Novakova žene koje su prošle kroz nasilje izdiže iz pasivne pozicije žrtava u aktivne preživjele akterice promjene i borbe, a bavi se pitanjima transgeneracijske internalizacije nasilja nad ženama, kao i transgeneracijske internalizacije šutnje iz koje, prema njenom mišljenju, proizilazi mogućnost da se nasilje dogodi i ponovi.

U Kinoteci BiH u Sarajevu, u okviru obilježavanja 30. godišnjice genocida u Srebrenici, prikazana je “Šutnja razuma” koja se bavi logorima za silovanje u Foči. Najprije, kako je film nastao te šta vam je bio pokretački momenat da 30 godina nakon rata snimite jednu ovakvu priču?

Moj rad kao autorice i u svim drugim oblicima filmskog djelovanja proizlazi iz moje vlastite pozicije: žene (kao političkog subjekta) rođene u Jugoslaviji, koja odrasta tokom ratova devedesetih i živi višestruke tranzicije koje još uvijek traju, podnoseći i radeći na periferijama neoliberalne kolonijalne Evrope. Razumljivo je da se zapravo ne radi o tome da se odlučim za određenu temu: mogu se baviti samo procesima koji me oblikuju, koji me “stvaraju”, kako bih dala smisao svijetu u kojem živim.

Moj rad i moje priče naslanjaju se, prije svega, na život i djelo moje majke i mojih baka te na generacije žena čiji smo dio. A generacije nose i kolektivnu arhivu nasilja. Nasilja koje smo preživjele i nasilja arhiviranog kroz šutnju. Godinama sam imala potrebu da se suočim sa tim ženskim iskustvom preživljavanja – ne samo u odnosu na devedesete, već transgeneracijski. Htjela sam se suočiti sa tim, otvoriti, raščlaniti te slojeve nasilja koji nas određuju i šutnju koja to nasilje prati. Šta su tačno u našoj geografiji žene preživjele i kako su preživjele?

Gaza je moguća jer smo dostigli tačku u kojoj je smisao kao koncept u krizi. Imperijalističke i kolonijalne države proizvode nepodnošljivo i primoravaju cijele zemlje i populacije na podnošenje nepodnošljivog

“Šutnja razuma” je tako proces koji je počeo kao vrlo otvoreno istraživanje koje je obuhvatalo ne samo ratove devedesetih, već i Prvi i Drugi svjetski rat. Tokom procesa slučajno sam naišla na kompletno svjedočenje svjedokinje 87 iz Haškog slučaju protiv Dragoljuba Kunarca i ostalih, koje je jedino svjedočanstvo o ratnom seksualnom nasilju koje je u cjelini objavljeno kroz ured za odnose sa javnošću Tribunala u Hagu. Susret sa 87 je za mene promijenio sve. Sjećam se da sam sedmicama čitala to svjedočenje. Tokom tog bliskog susreta shvatila sam da su se Foča i logori za silovanje mogli desiti upravo zbog transgeneracijske internalizacije nasilja, kao i transgeneracijske internalizacije šutnje.

Žensko iskustvo

Film je opisan kao “forenzički video-esej konstruiran kao performativno istraživanje prvog Međunarodnog krivičnog suda u kojem su donesene osuđujuće presude za silovanje u ratu kao oblik mučenja i seksualno ropstvo kao zločin protiv čovječnosti”. Kako biste objasnili svoj dokumentarni postupak i šta vam je bilo važno njime prikazati?

Odluka kreativnog tima filma bila je prije svega da ne reprodukuje patrijarhalne pozicije: žene žrtve seksualnog nasilja od strane “barbara”. Naša odluka je bila da govorimo iz pozicije generacije koja radi uz i kroz tišine arhiva, otvara te tišine i sluša ih. Postupak proizašao iz tih epistemoloških pozicija je veoma jednostavan: “Šutnja razuma” transformira sudsku arhivu koja katalogizira nasilnikove činove nasilja u arhivu koja katalogizira žensko iskustvo preživjelih. Film je samo prostor koji omogućuje aktivaciju arhive preživjelih.

Tokom procesa razvoja koncepta imale smo nekoliko metodoloških ograničenja, ali u suštini ono što je najvažnije za sve nas i razlog zbog kojeg smo ušle u ovaj proces jeste bilo ostvariti aktivno pravo na kolektivno sjećanje: čije nas iskustvo određuje (čija iskustva pišu historiju devedesetih), kako nas to iskustvo određuje (kako se ta iskustva bilježe), ko ima pravo na slušanje i transformaciju arhivske građe. Intervencija koju “Šutnja razuma” radi je u samom procesu arhiviranja, odnosno film re-arhivira, a time, nadam se, i otvara mogućnost intervencije u politikama sjećanja.

Dalje, iz tog glavnog cilja proizašlo je nekoliko odluka koje su definirale formu filma: odlučile smo da nećemo izaći iz arhive konkretnog sudskog slučaja te da nećemo dati prostor nasilnicima, što je u praksi značilo da nećemo koristiti arhivski materijal koji dolazi od strane odbrane, već samo od tužilaštva i svjedočenja za tužilaštvo. Svaki film oblikuje svijest i vrlo je važno čija svijest i kako se oblikuje. Moramo se što više približiti onima koje su preživjele, onima koje čuvaju život. Bez obzira na temu, motiv, žanr, ideju filma.

Željela bih vjerovati da je svaki film, kao i svaka druga forma umjetničkog rada, još jedna prilika. Prilika za nas da se borimo protiv nasilja i apsurda našeg vremena, sistema, nepravednog svijeta iz kojeg mora biti izlaza

Presude Međunarodnog krivičnog suda govore nam da seksualno nasilje u ratu ne čine izolovani slučajevi, već precizno uspostavljen sistem dehumanizacije. Zašto su iz pozicije žena žrtava rata važne ove kvalifikacije te na koji način one utiču na pitanja pravde?

Rodno nasilje i hijerarhije stoje u osnovi patrijarhata i određuju sve nas, ma kako se mi rodno izjašnjavali. Dalje, rodno nasilje i hijerarhije određuju naš pravni sistem, javni prostor, naše sustavne vrijednosti.

Presuda protiv Kunarca i ostalih je prva međunarodna krivična presuda nakon hiljade godina ratovanja (i mirovanja) kojom smo mi kao civilizacija rekli “ne, rat ne amnestira seksualno nasilje”. Jer ništa ne amnestira seksualno nasilje, pa bilo ono u mirnodopskim ili ratnim uvjetima. I to jedino može biti početak zdravog ne-nasilnog sustava ako govorimo o pravdi. Relativizacija i kompromis su liberalni instrumenti (ili indikatori) nasilja. To je ono “ali”, odnosno to su otisci samog nasilja.

Govoreći o ovom filmu istakli ste da vam je bilo bitno da žene žrtve rata predstavite ne samo kao žrtve, već i kao preživjele. Šta nam taj glas preživjelih govori o sjećanju na rat i o traumama devedesetih?

Izdvojiću jedan, po meni, od najvažnijih aspekata, a to je činjenica da se puno svjedokinja koje su preživjele Foču izdiglo iznad individualne traume i prošlo kroz užasno težak proces re-traumatizacije (ne samo tokom suđenja, već i u procesu istraživanja, kao i pripreme za suđenje) da bi doprinijele kolektivnom suočavanju. Zahvaljujući tome i njima, međunarodno krivično pravo je danas mnogo manje patrijarhalno i puno pravednije.

Ja kao žena (ponavljam, žena u političkom smislu) biram da pamtim preživjele ne samo kroz traume devedesetih, već i kroz taj aktivni odnos koji je, nakon toga, imao direktan učinak na društvo i sistem. Naš patrijarhalni diskurs smješta žene koje su preživjele nasilje tokom ratova devedesetih isključivo među žrtve i taj status žrtve ih određuje zauvijek. Status preživjele je umjesto toga aktivna pozicija i nju određuje aktivno znanje što znači da je to zapravo pozicija moći. Kao takva ona remeti uspostavljene hijerarhije. Moramo izaći iz tog narativa viktimizacije i usvojiti poziciju znanja.

Živimo u paklu

Važan segment ovog filma, kao i cjelokupnog vašeg rada, jesu pitanja sjećanja i svjedočenja. U vremenu kada širom svijeta traju neki novi ratovi i genocidi, kako vidite ulogu povijesnih arhiva i dokumentarnog mapiranja zločina u procesu dolaska do istine?

Živimo u paklu. Genocid nad palestinskim narodom, čiji smo svjedoci već decenijama, pokazao je, nažalost na tijelima Palestinaca, da ne postoji dobar kolonizator. Naravno, za sve nas u našim geografijama to znači preživljavanje devedesetih iznova. Međutim, moramo biti precizniji od gledanja naše prošlosti u onome što se danas događa u Gazi. Dok svaki rat i svako nasilje imaju paralele s drugima, svaka patnja je prije svega lična. Stigli smo do tačke u historiji u kojoj je nemoguće ne svjedočiti činu genocida koji je ekonomski i politički projekat demokratskih zemalja, uz vrlo malo izuzetaka poput na primjer Slovenije, Španije, Južne Afrike…

Gaza je moguća jer smo dostigli tačku u kojoj je smisao kao koncept u krizi. Imperijalističke i kolonijalne države proizvode nepodnošljivo i primoravaju cijele zemlje i populacije na podnošenje nepodnošljivog. A onda smo tu svi mi koji pokušavamo dokumentirati, bilježiti, dijeliti i time podržavati i saosjećati, pronalaziti snagu da se borimo za život protiv smrti, da se borimo za budućnost u kojoj je moguće živjeti.

Bavili ste se u ovom filmu i vizuelnim istraživanjem prostora na kojima su se zločini dogodili, kakve utiske nosite nakon susreta sa tim mjestima, pamte li prostori zločine?

Ne postoji neutralan prostor. Prostori su naš arhiv, a kao takvi moraju biti dio politika sjećanja. Iz tog razloga “Šutnja razuma” rearhivira i prostore zločina: svako svjedočanstvo veže se za konkretan prostor koji je bio dio strategije nasilja. Aktivno brisanje sjećanja prostora je politika brisanja, zaborava, relativizacije, kompromisa – a to su politike koje već sada omogućavaju budućim generacijama nova nasilja u istim tim prostorima.

Vraćam se ponovo Gazi, odnosno Palestini: iste instrumente gledamo već decenijama i to je nažalost najeklatantniji historijski primjer kako se ekologija okupacije zasniva na prostornom brisanju sjećanja. Kolonijalni projekti doseljenika zasnivaju se na brisanju autohtonog – ljudi, biljaka, života – kako bi opravdali eksproprijaciju suverene zemlje. Okupacija, u svom sistematskom uništavanju, pretvara svako tijelo, svaku biljku i svaki izvor vode u tijelo koji se mora u potpunosti kontrolisati ili ubiti.

Osnivačica ste i glavna kustosica Pravo Ljudski Film Festivala koji već niz godina otvara iznimno važne teme ljudskih prava, borbe za slobodu i kulturu sjećanja. Kako vidite ulogu dokumentarnog filma u današnjem svijetu?

Željela bih vjerovati da je svaki film, kao i svaka druga forma umjetničkog rada, još jedna prilika. Prilika za nas da se borimo protiv nasilja i apsurda našeg vremena, sistema, nepravednog svijeta iz kojeg mora biti izlaza.

Tekst prenet sa portola Novosti.