Kaptol i dječja “prihvatilišta”

Piše: Hrvoje Šimičević

Sedmorica biskupa Zagrebačke crkvene pokrajine, među kojima su i kardinal i nadbiskup zagrebački Josip Bozanić i filoustaški biskup sisački Vlado Košić, prije nekoliko dana javno su reagirala i poslala vrhu Srpske pravoslavne crkve (SPC) pismo povodom odluke potonjih da u svoj kalendar svetih smjeste “svetu decu mučenike, jastrebarske i sisačke”. Priča bi vjerojatno ostala u crkvenoj domeni, nimalo interesantna svjetovnoj javnosti, da nije šireg političkog konteksta. Zapravo, rijetko je od čega sazdana doli od političkog konteksta najgore vrste.

Pod pojmom djeca “jastrebarska i sisačka” SPC misli na djecu srpske nacionalnosti koja su stradala 1942. godine. U Sisku je bio logor za djecu, zastrašujuća lokacija na kojoj je zbog nebrige, zapuštenosti, gladi, bolesti, a možebitno i trovanja umrlo više od 1100 djece. Ondje su dospjela nakon što su njihovi roditelji masovno stradali ili bili odvedeni u logore nakon velike ustaško-nacističke ofenzive na Kozari. Što se tiče Jastrebarskog, od početka rada “Državnog dječjeg doma”, kako se službeno nazivalo prihvatilište u tom gradu, kroz njega je prošlo više od tri tisuće djece. Umrlo je njih između 450 i 500, i to u prva dva mjeseca po dolasku, od posljedica katastrofalnih životnih uvjeta u logoru Stara Gradiška i sabirnim logorima u Mlaci i Jablancu, gdje su bili prije Jastrebarskog. Ostala djeca su mahom preživjela, prvenstveno zahvaljujući Diani Budisavljević i mreži suradnika koju su činili i neki službenici NDH, a koji su paralelno surađivali s partizanima. Među pomagačima su bili i pojedini pripadnici hrvatskog klera, a neki od njih su kasnije otišli u partizane.

Vraćamo se u vrijeme sadašnje, u kojem najviši crkveni oci s obiju strana posve ležerno barataju najosjetljivijom temom za vlastite prizemne ciljeve. Dok SPC povećava broj stradale djece i kao “dokaze” njihovog mučeništva koristi izvore koje su odavno pregazili vrijeme i historiografska znanost, dotle braća s Kaptola odlaze u suprotnom radikalnom smjeru: iskorištavaju priliku za umanjivanje stvarnih razmjera ustaških zločina i njihove industrije smrti. Kao da imamo posla s Jasenovcem, samo se ovdje radi isključivo o djeci pa je scena dodatno mučna.

Patronizirajućom intonacijom biskupi su SPC-u ponudili nekoliko svježijih naslova, među njima i onaj nadrihistoričara Igora Vukića, čiji rad o ovoj temi po njima “zavrjeđuje posebnu pozornost”

Hrvatski biskupi, primjerice, u svome pismu SPC-u prvenstveno osuđuju tvrdnje o časnim sestrama koje su bile odgovorne za djecu u Jastrebarskom i o drugim pripadnicima klera, koji su u podacima priloženim za uvrštavanje djece u pravoslavni kalendar portretirani kao krvožedne ubojice. Mogli su se zaustaviti na tome i – s obzirom na relevantne necrkvene autore o ovoj temi – biti u pravu vezano uz izrečene kritike. No Katolička crkva u Hrvatskoj djeluje posve perfidno kad je riječ o Drugom svjetskom ratu. Osim što po mnogočemu predstavljaju nulto mjesto zadnjeg vala šire proustaške revizionističke misli, posebno su u tome revni oko narativa o djeci s Kozare. Glavni razlog je osiguravanje svetačke veličine Alojziju Stepincu, kojemu (lažno) daju primat u spašavanju ove djece, a sporedni taj da dezodoriraju stvarnu narav ustaškog režima.

U ovom svježem pismu opisanu strategiju biskupi provode odmah u naslovu. Obraćaju se SPC-u zbog “neistina glede djece u ratnim prihvatilištima u Jastrebarskom i Sisku”, želeći u startu naglasiti istoznačnost lokacija koje su se u stvarnosti po mnogočemu razlikovale. Sisak nije bio “ratno prihvatilište”, pogotovo ne onako kako ga agresivno promovira Kaptol zadnjih godina, već logor s uvjetima koji su izazvali povraćanje čak i pojedinih nacističkih oficira. Zbog uspostave logorskog režima i događaja u njemu, upravnik Antun Najžer osuđen je na smrt poslije rata. Relevantni povjesničari u Hrvatskoj, nenaslonjeni na Katoličku crkvu, zaobilaze proglašavanje Jastrebarskog logorom, za razliku od Siska, gdje su stvari potpuno jasne.

Crkveni oci rade pak potpuno suprotno. Nakon pretvaranja sisačkog logora u “prihvatilište”, zagrebački biskupi u svom su pismu u njega smjestili “napuštenu siročad”. Vele da je “poznato da su djeca, koja su 1942. smještena u prihvatilišta, bila napuštena siročad”. Tko ih je “napustio” i zašto, to muškarci u haljama ne preciziraju. “Napustili” su ih, naime, srpski civili i partizani tako što su na području Kozare likvidirani ili zarobljeni. Pravoslavce koje nakon akcije nisu na mjestu strijeljali odveli su u logore pa na prisilni rad u Njemačku ili Norvešku. Više od polovice onih koji su pohvatani u zbjegovima nisu preživjeli logore i internaciju.

Vrh Katoličke crkve, banalan koliko i moralno bešćutan, dalje u pismu kreira adekvatnu paralelnu stvarnost u kojoj su za nevolje djece zapravo krivi partizani. Zanimljivo je, vele oni, i to da se u obrazloženju SPC-a za svetački status djece “ne spominju postupci partizana i njihova djelovanja, zbog kojih su djeca trpjela, kako prije dolaska u prihvatilišta tako i tijekom njihova boravka u prihvatilištu i nakon rata”. Ne preciziraju, nažalost, na koje točno postupke partizana misle. No njihov dosadašnji rad o ovoj temi naznačuje mogući odgovor. Sudjelovali su, među ostalim, u dokumentarcu “Dječje prihvatilište Sisak” iz 2019., vizualno-narativnoj abominaciji hrvatske krajnje desnice čiji je cilj bio pretvaranje dječjeg logora u “prihvatilište” iz kojeg su ustaše i Katolička crkva zapravo spašavali djecu. Početna linija pripovijedanja tamo je otišla u smjeru tvrdnji da su za stradanje civila na Kozari izravno i neizravno zapravo krivi partizani, koji su po autorima provodili strategiju namjernog uništavanja imovine radnika i seljaka uz poticanje zločina, dok su ustaše i nacisti strogo branili svojim postrojbama napadanje civilnog stanovništva. Navedena interpretacija događaja u filmu, koji je dobio potporu i birane sugovornike iz vrha Katoličke crkve, temeljila se na dokumentaciji koju ozbiljni znanstvenici izbjegavaju zbog falsificiranih “dokaza”. Ne i Kaptol, koji je odabrao put sudjelovanja u raspačavanju ustašoidne historije. Partizani su, vele biskupi u pismu, priuštili patnju djece i dok su bila u “prihvatilištima”. Opet, ne pružaju se dokazi za takvu tvrdnju, ali je poznato da katolički svećenici već godinama redovno sudjeluju u morbidnom komemoriranju partizanskog napada na prihvatilište u Jastrebarskom u kolovozu 1942., u organizaciji Hrvatskog žrtvoslovnog društva.

U vezi Jastrebarskog episkop Gerasim navodi da je “u ovom logoru ‘zvanično’ umoreno 768 dece”. Nije potpuno jasno odakle mu ovaj broj, ali je moguće da se poziva na podatke koje je prikupio Dragoje Lukić. No svi relevantni izvori barataju s oko 450 stradalih

U samo tri rečenice njihove najnovije reakcije na revizionizam iz SPC-a dobili smo tako “prihvatilište” za “napuštenu djecu”, koja su od početka do kraja patila krivnjom partizana. Patronizirajućom intonacijom SPC-u su ponudili nekoliko svježijih naslova o ovoj temi, da se malo educiraju umjesto da svoje interpretacije temelje na, kako vele, “komunističkoj propagandi”. Zanimljiv je pritom popis autora i knjiga koje su im predložili. Jedna od njih, Nataša Mataušić, povjesničarka i vrsna poznavateljica ove teme, suprotno biskupskim podvalama godinama piše i daje izjave o tome kako je “prihvatilište” u Sisku bilo u “doslovnom smislu dječji logor”. Svojevremeno je po tom pitanju polemički rasturila Igora Vukića, proustaškog nadrihistoričara i čovjeka koji tvrdi da je Ante Pavelić zapravo spasio pravoslavnu nejač s Kozare. Unatoč tome, eno i Vukića u bibliografiji koju su SPC-u predložili hrvatski biskupi, čiji rad o ovoj temi po njima “zavrjeđuje posebnu pozornost”. Kad ti netko predloži jednog Vukića, i to s ovakvim naglaskom, ne trebaš druge dokaze da bi znao koliko je istinoljubiv i dobronamjeran.

Osvrnimo se sada na odluku SPC-a koja je dovela do reakcije Katoličke crkve. Djeca iz Jastrebarskog i Siska uvrštena su u kalendar svetaca mučenika po prijedlogu episkopa gornjokarlovačkog Gerasima. Zapravo, u originalnom zahtjevu, on je u Beograd poslao molbu u svibnju 2021. godine samo za djecu iz Jastrebarskog, pa je izvjesno da su sisačke žrtve dodane naknadno. Ova je eparhija zahtjev za mučenički status spomenute djece poslala s tvrdnjom da su duže vrijeme prikupljali podatke o “strašnim i nezapamćenim mučenjima nedužne dece u logoru Jastrebarsko” te “arhivske dokumente i brojne naučne studije naših znamenitih istoričara i bogoslova”.

Možda doista postoje neki dokazi koji zasad nisu prezentirani široj javnosti. Dok se eventualno ne obznane, jedino se može analizirati argumentacija iz originalnog pisma episkopa. Ono, međutim, vrvi poluistinama, nevjerodostojnim izvorima, pogrešnim tvrdnjama i imenima autora velikosrpskog pedigrea. Za početak, tu se, kao i u slučaju hrvatskih biskupa, Sisak i Jastrebarsko narativno izjednačavaju, iako su u stvarnosti bili poprilično različiti. Samo, ovdje se izjednačavanje dešava s ciljem fiktivnog pogoršavanja događaja na obje lokacije. Vezano uz Jastrebarsko, episkop Gerasim dalje navodi da je “u ovom logoru ‘zvanično’ umoreno 768 dece”. Nije potpuno jasno odakle mu ovaj broj, ali je moguće da se autor pisma poziva na podatke koje je prikupio Dragoje Lukić, povjesničar i dijete s Kozare. No svi relevantni izvori, pa i oni koji dolaze od nadležnih pojedinaca koji su svakodnevno bilježili broj mrtve djece u Jastrebarskom, barataju s oko 450 stradalih. To je znatno manje od 768 djece, a još manje od više od tisuću mrtvih koji se spominju u drugim “dokazima” priloženima uz ovo pismo. U trećem dijelu Gerasimove molbe broj stradale djece u “logoru Jastrebarsko” povećan je do 3.336. Prema više vjerodostojnih izvora, koje episkop ne spominje, ovo je ukupan broj djece koja su prošla kroz Jastrebarsko pa je moguće da ih u ovom slučaju izvorni autor krivo navodi kao mrtve, a episkop prilaže kao “dokaze”. Dodao je pritom i tekst u kojem piše da je u “logoru u Reci” stradalo oko dvije tisuće djece, bez ikakvih referenci. I ovdje se radi o potpunoj besmislici.

Slično je sa Siskom. Iako se u izvornoj molbi ne traži svetački status za ovu djecu, priložen je tekst u kojem piše da je “prema ustaškim podacima, u dečijem logoru u Sisku umrlo 1.152 dece, dok je prema iskazima nekoliko svjedoka, a između ostalog i grobara, pomor dece bio oko 5.000 slučajeva”. To bi značilo da su sva djeca umrla – jer ih je toliko otprilike ukupno prošlo kroz logor – što naprosto nije istina. Nije li dovoljno 1.152 umrle djece da se obilježi njihovo stradanje?

Najskandaloznije tvrdnje o Jastrebarskom u njegovoj dokumentaciji, koje bi valjda trebale pojačati argumente za mučenički status umrle djece, dolaze iz usta nevjerodostojnih svjedoka koji u prvom licu pripovijedaju o događajima. Na primjer, o časnim sestrama koje vlastoručno ubijaju djecu ili ih pripremaju za masovno klanje pričaju pojedinci koji su posve drugačije zborili za vrijeme Jugoslavije. Svjedokinja Zorka Delić-Skiba posvjedočila je da je neki ustaša u Jastrebarskom ubijenoj djeci “vadio oči te ih stavljao u neku pletenu korpu” i da su ovdje pravili sapun od ubijene srpske djece. Slijepu su pak nejač, po njenom kazivanju, kuhali i davali svinjama za prehranu. Ispričala je i da su i nju pokušali zaklati, ali da je preživjela, unatoč trudu časnih sestara da je se likvidira. U biografskoj knjizi prije zadnjeg rata, međutim, ista je osoba tvrdila potpuno drugačije. Spomenuti detalji o Jastrebarskom tamo ne postoje, niti ih bilježe drugi svjedoci ili historiografija u Jugoslaviji. Ožiljak je prema toj predratnoj publikaciji Delić-Skiba dobila prije dolaska u Jastrebarsko, uz strašne detalje koje je doživjela kao dijete od nekoliko godina. No onda je nakon devedesetih po krajnje desnim srpskim medijima počela davati izjave u kojima je mjesto radnje najgorih biografskih trauma preselila u Jastrebarsko, uz popratno negiranje srpskog genocida u Srebrenici. Časne sestre i drugi aktivisti u Jastrebarskom koje proziva za brutalne ratne zločine poslije rata nikad nisu suđeni. Da su doista činili ono za što ih se ovdje optužuje, posve je sigurno da bi im nakon sudskog postupka životi okončali još 1946. godine. No ništa od toga se nije desilo.

Što se tiče historiografskih podataka, u zahtjevu episkopa Gerasima može se naći referenca na “međunarodnu komisiju za istraživanje genocida pod vodstvom dr Srboljuba Živanovića, koja je utvrdila da je samo na jasenovačkim stratištima stradalo preko 30.000 dece”. Službena je brojka, zna se to već godinama, 19.000 stradale djece u jasenovačkom kompleksu. Pismo je pisano prošle godine, ali je autor ipak odlučio uvrstiti tekst u kojem se iznosi ovakva tvrdnja ili spominje rad jednog Živanovića, najzaslužnijeg za kreiranje one sumanute brojke od 700.000 ubijenih u Jasenovcu. Unatoč službenom popisu od oko 83.000 žrtava Jasenovca, Živanović i dalje odbija rastati se od ove brojke i usput širi bolesne laži o ustašama i hrvatskom kleru, kao da je potreban suficit za skiciranje monstruozne naravi NDH i onih koji su je podržavali. No SPC, eto, bez provjere ili možda s njom, protura tupe mitomanske teze u vezi malodobnih žrtava ustaške vladavine u Jastrebarskom i na drugim mjestima.

Mnogo je toga, ukratko, u ovom episkopovom obraćanju vrhu SPC-a što se previše ne razlikuje od narativa nacionalističkih povjesničara iz Srbije, Milorada Dodika ili pojedinih članova u vladi Srbije. Razumljiva je pritom skepsa SPC-a prema hrvatskim povjesničarima koji se bave ovom temom, jer su oni zadnjih godina u nemalom broju na opisanoj liniji Katoličke crkve. No to ne znači da u Hrvatskoj nema kvalitetnih stručnjaka, poput spomenute Mataušić koja je objavila više odličnih radova i publikacija nakon višegodišnjih istraživanja. Nje, međutim, nema u episkopovoj molbi.

Utoliko ne čudi da je na djelu kupus od prijedloga, za kojim slijedi pisamce zagrebačkih biskupa koje obiluje zastrašujućim proustaškim narativom. Djeca su tu, negdje više, negdje manje, od sporedne važnosti. Da nisu, ne bi zahtjev za njihovom svetošću bio onako sročen niti bi ga Kaptol pobijao koristeći standardne fašistoidne laži iz “Glasa Koncila”.

Tekst je prenet sa portala Novosti.