Kako zauzdati moć banaka

Piše: Milan Gavrović

Svojevremeno se o akademiku i političaru Ivi Perišinu počelo govoriti s podsmijehom. Kako mu je tako nešto uopće moglo pasti na pamet? Naravno, nešto tako glupo! Kao da su svi u stručnim i političkim krugovima, izjašnjavajući se o njemu, željeli dokazati vlastitu mudrost. Četrdesetak godina poslije, u svijetu se obnavlja njegov nekadašnji prijedlog, ali u znatno radikalnijem obliku. Riječ je o smanjivanju mogućnosti da banke zarađuju bez rada i rizika, samo zahvaljujući svom položaju u financijskom sustavu. Perišin je ideju kojom bi se to postiglo nazvao automatskom i beskamatnom monetizacijom (ili nekako slično), a riječ je bila o ukidanju kamata na obrtna sredstva.

Poduzeća su trebala novac za tekuće poslovanje i dobivala su ga od Narodne banke, kojoj su novac vraćala poslije svakog završenog proizvodnog ili poslovnog ciklusa. Perišin je njenu ulogu uspoređivao s vodokotlićem u WC-u. Pustite vodu, ona obavi svoju funkciju i nestane. Novac je bio iz emisije, jer Narodna banka drugog novca nema. Ona ga je po potrebi “tiskala”, a čim bi ga dobila natrag, poništavala. Ali između Narodne banke i poduzeća bile su poslovne banke. One su dobivale novac od Narodne banke i njime kreditirale privredu, uredno naplaćujući kamatu (tada je to bilo najčešće 6 posto) i tako prebacivale velik dio dohotka privrede u svoje džepove.

Perišin je s pravom smatrao da su u tom lancu banke suvišna i skupa karika, pa je predlagao da ih se isključi, a da se krediti za obrtna sredstva zamijene pravom poduzeća na besplatno korištenje novca iz emisije Narodne banke. Dakle, pravom na monetiziranje svog poslovanja. Privredi, danas bismo rekli realnom sektoru, tako bi ostajalo više, pa bi mogla više investirati i dijeliti veće plaće. Ivo Perišin dobro je poznavao sistem i to iznutra, bio je i guverner Narodne banke Jugoslavije, pa ipak nije dobro ocijenio moć banaka i povezanih političara. Nitko nije s njim polemizirao uz pomoć argumenata, niti je njegov prijedlog ozbiljno razmatran. Umjesto toga, ispod žita i u kuloarima, proglasilo ga se za lera.

Danas kao lijek za rastuće socijalne nejednakosti neki (pretežno lijevi) ekonomisti u svijetu predlažu mnogo oštriji udar na banke i njihove nezaslužene prihode. Tako glasoviti Yanis Varoufakis zagovara da se bankama oduzme cijeli platni promet na koji naplaćuju bezbrojne naknade i provizije. (Hrvatska je samo dio svjetskog sustava.) Plaća se na sve jer svaka novčana transakcija, pa i ona kad karticom platite kavu, prolazi kroz digitalni sustav u vlasništvu banaka. A taj bi sustav trebao biti javno dobro, kaže on, kao što su to ceste ili kanalizacijska mreža. Umjesto toga, postao je unosan biznis za kartel banaka. Kao i Perišin za obrtne kredite, Varoufakis predlaže isključenje banaka iz lanca financijskog poslovanja i to tako da bi narodne (centralne) banke dodijelile digitalne račune svim rezidentima (ali i nerezidentima koji s njima posluju), dok bi sve transakcije bile trenutačne i besplatne. On nudi i sustav u kojem bi emisija novca zaobilazila banke, jer se ona sada daje u ruke najbogatijih, koji se zahvaljujući tome još više bogate.

Privatne banke jedan su od glavnih instrumenata kojim se stalno i nezadrživo povećavaju socijalne razlike, što je najveći problem (uz zagađivanja okoliša) kasnog kapitalizma u kojem živimo. Trenutačno stanje izvrsno opisuje američki političar i nesuđeni demokratski kandidat za predsjednika Bernie Sanders u The Guardianu. Njegovi su podaci posebno zanimljivi jer govore samo o Americi, dakle najbogatijoj zemlji svijeta, a ne o nekim zabitima Afrike ili Azije. “Polovina Amerikanaca jedva preživljava od jednog čeka do drugog”, piše on, “pola milijuna najsiromašnijih su beskućnici, milijuni strahuju da će biti izbačeni iz svojih kuća, 92 milijuna Amerikanaca živi bez ili s nedovoljnim zdravstvenim osiguranjem, a mnoge obitelji brinu kako će prehraniti djecu. Čitava generacija opterećena je ogromnim studentskim dugom i saznanjem da će životni standard koji ih čeka biti niži od onog koji su uživali njihovi roditelji. Najgore od svega, životni vijek siromašnih Amerikanaca za oko 15 godina je kraći od životnog vijeka bogatih. Siromaštvo je u Americi smrtna presuda. Nasuprot tome, bogatima nikad nije bilo bolje. Jedan posto najbogatijih posjeduje više nego 92 posto stanovništva, dok 50 najbogatijih Amerikanaca posjeduje više nego kompletna donja polovica distributivne ljestvice – što je oko 165 milijuna ljudi. Dok su milijuni Amerikanaca zbog pandemije ostali bez posla i prihoda, 650 milijardera povećalo je prošle godine svoje bogatstvo za 1,3 bilijuna dolara. (…) Nevjerojatno je da samo dvojica najbogatijih ljudi u Americi, Jeff Bezos i Elon Musk, posjeduju koliko 40 posto svih Amerikanaca s donjeg dijela ljestvice.” Zato Sanders najavljuje crne dane za demokraciju. “Neugodna je istina da se sve brže krećemo prema oligarhijskom društvu, u kojem će šačica milijardera imati ogromno bogatstvo i moć”, piše on, “dok će radničke obitelji prolaziti kroz iskušenja kakva nisu viđena od vremena Velike depresije. Pandemija je dodatno produbila problem.”

Banke su danas jedan od glavnih instrumenata u rukama krupnog kapitala, ali kakva je bila njihova funkcija u socijalističkoj, samoupravnoj Jugoslaviji, kad im je akademik i političar Ivo Perišin nagazio na žulj? U bankama je bilo lukrativno raditi. U njima su bile najveće plaće, lako su se dobivali stanovi, a postojale su i razne druge privilegije. Jedan liječnik, poznanik ovog autora, bio je, na primjer, zadužen za ambulantu u ondašnjoj Narodnoj banci, pa je uskoro doznao da čistačica u toj ustanovi ima veću plaću od njegove u domu zdravlja. Ali to je bio samo usputni efekt. Glavno je bilo nešto drugo. Presudni utjecaj na poslovanje banaka imali su komiteti, odnosno političari, odnosno politička birokracija. Privredna poduzeća, posebno velika, najčešće su se potpuno osamostalila pa nisu slušala komitete, već su se ponašala u skladu s tržištem. S bankama je bilo obratno. One su služile političarima za ostvarenje njihovih investicijskih zamisli. Tko vlada proširenom reprodukcijom (investicijama), vlada društvom. Sanders kaže da se pomoću novca koncentrira moć, što vodi prema oligarhijskom društvu. I birokracija u Jugoslaviji tako je razvlastila samoupravljače i u svoje investicije (tada smo ih zvali faraonskim) ulupala golem društveni kapital, kočeći napredak cijele ekonomije. Paradigma toga u Hrvatskoj je bila tvornica aluminija u Obrovcu, iako je mnogo skuplji projekt bila također promašena petrokemija na Krku. Ina, u čijem je sklopu bila i petrokemija, bila je u cjelini miljenica političara. U jednom trenutku 70 posto svih investicija u Hrvatskoj odlazilo je na Inu, a Privredna banka Zagreb funkcionirala je kao Inina investicijska banka.

Ironija je sudbine da je upravo Ivo Perišin bio jedan od kreatora projekta Obrovac. Uz njega, tu je bio i Jakov Sirotković, jedan od najutjecajnijih jugoslavenskih ekonomista i političara. Bio je direktor Saveznog zavoda za planiranje, pa potpredsjednik jugoslavenske savezne vlade zadužen za ekonomiju, pa predsjednik republičke vlade, pa predsjednik Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, a nakon Tuđmanove nacionalističke revolucije objavio je knjižicu u kojoj je dokazivao da je Jugoslavija eksploatirala Hrvatsku. Ali sve je to prošlo svršeno vrijeme. Aorist.

Članak je prenet sa portala Novosti.