Jedna od milijun

Piše: Ivana Perić, Nada

Nedavno su svijet obišle scene kaosa u zračnoj luci u Kabulu, gdje su se ljudi očajnički pokušavali ukrcati na avion koji je napuštao Afganistan. Više je ljudi poginulo u padu s aviona za koji su se pridržavali s vanjske strane, golim rukama. Jedan od njih bio je Zaki Anwari, 19-godišnji nogometaš koji je igrao za mladu reprezentaciju Afganistana.

Prije 20 godina pobjeći iz Afganistana uspjela je Nadia Nadim, koja će kasnije u životu postati najpoznatije ime afganistanskog nogometa. Nakon što je Nadimin otac ubijen, njena majka prodala je sve što je obitelj imala i s četiri kćeri otišla na put, u novi život prema Velikoj Britaniji. Nabavila je lažne putovnice i petero žena putovalo je prvo avionom, zatim danima stisnute u utrobi mračnog kamiona, bez hrane i vode. Kad je krijumčar napokon otvorio vrata, nije im trebalo dugo da shvate da nisu u Velikoj Britaniji, nego u Danskoj.

Obitelj je završila u izbjegličkom kampu, u nadi da će pozitivno biti riješen njihov zahtjev za azil. Upravo je ondje mlada Nadim počela igrati nogomet, svakoga dana, po čitave dane. Neprestano je razmišljala o putevima koji vode iz siromaštva, iz opore svakodnevice izbjeglištva. Nakon nekoliko godina uočili su je skauti i počela je profesionalno igrati za razne klubove. Prvo za B52 Aalborg, zatim Fortunu Hjørring s kojom je debitirala u Ligi prvaka, pa za New Jersey, Portland Thorns, Manchester City i od početka 2019. za PSG. U redovima PSG-a bila je jedna od ključnih igračica koje su dovele do povijesnog prvog osvajanja titule prvakinja Francuske. Ove je godine prešla u američki Racing Louisville.

Nadim još uvijek igra i za dansku reprezentaciju. Prema danskom zakonu o državljanstvu, iako je od 12 godine života živjela u toj zemlji i njena obitelj ondje dobila azil, nije se mogla prijaviti za državljanstvo sve dok 2006. nije napunila 18 godina. Kad joj je državljanstvo konačno dodijeljeno 2008., pravila FIFA-e blokirala su je da igra za Dansku, jer je trebalo proći još pet godina prebivališta u toj zemlji nakon punoljetnosti. Kako to biva u nogometnom biznisu, stvar se sredila van regula i intervencijom Danskog nogometnog saveza pravni odjel FIFA-e napravio je iznimku. Tako je Nadim postala prva naturalizirana Dankinja koja je predstavljala seniorsku nogometnu reprezentaciju. Posljednjih 13 godina jedna je od najvažnijih igračica danske reprezentacije, a lani je s dva gola osigurala pobjedu u gostima protiv Italije i plasman na UEFA-in ženski Euro.

Nadimin put prema nogometnoj slavi događao se paralelno s rigoroznim promjenama koja je Danska uvodila za izbjeglice i migrante. Danska već dugo ima status domaćina najmanjeg broja tražitelja azila u Europi, zbog stalnog uvođenja novih ograničenja, poput oduzimanja imovine izbjeglicama pri ulasku u zemlju, smanjenja iznosa novčane pomoći tražiteljima azila i odgoda ponovnog ujedinjenja obitelji. Danski parlament ove je godine usvojio novi zakon kojim se tražitelje azila po ulasku u Dansku prebacuje u treću zemlju (izvan EU-a), u kojoj se onda obrađuje njihove zahtjeve i pruža (ili ne) zaštita.

Da Nadia Nadim nije izvanredna nogometašica koja Dansku gura pod svjetla reflektora, pitanje je gdje bi sada i bi li uopće – živjela. Ne čudi da se uz nogomet obrazuje da bude kirurginja i pri završetku je specijalizacije za rekonstruktivnu kirurgiju. Od nikoga kao od onih iz zaraćenih zemalja nećete toliko često čuti da sanjaju da postanu medicinari, da liječe ljude.

Tekst je prenet sa portala Novosti.