I zapad sve bliži Thompsonu

Autor: Jerko Bakotin, Izvor: Novosti

Nevjerojatni su: Pogledajte što pišu srpski mediji o spektaklu na Hipodromu – zgražava se Večernji list nad izvještavanjem susjeda. Zagrebački dnevnik prenosi kako prilozima o koncertu Marka Perkovića dominiraju izrazi poput “ustaško divljanje” ili “ustašijada”, dok je Thompson “opisivan kao ‘kontroverzni nacionalistički pjevač’, “hrvatski ekstremist” i “veliki štovatelj ustaškog pokreta””, a slogan “Za dom spremni” kao “isključivo ustaški simbol iz Drugog svjetskog rata, direktno povezan sa zločinima tadašnjeg režima”. Hrvatski mediji prenijeli su i izjavu Aleksandra Vučića, koji je poručio kako je “to bio najveći fašistički skup od Drugog svjetskog rata, s direktnom promocijom fašističke ustaške ideologije kao najgoreg oblika nacističke ideologije”. Milorad Dodik je pak ustvrdio kako “Thompsonov nastup nije bio glazbeni događaj, već promocija revizionizma, afirmacija mržnje i netrpeljivosti, slavljenje zločina i onih koji su zločine činili. To nije bio koncert, već politička platforma ideologije za koju smo vjerovali da je poražena prije 80 godina”.

U pravilu je pametno i higijenski ispravno medijsku mašineriju pod Vučićevom kontrolom promatrati krajnje kritički, a isto važi i za izjave autokrata i pasioniranih pobornika ratnih zločinaca koji vladaju Srbijom i Republikom Srpskom. No Thompsonov nastup bitno blaže nisu ocijenili ni najugledniji zapadni mediji. “Hrvatska, Zagreb paralizirani koncertom filonacističkog pjevača”, kaže naslov talijanske La Repubblice. “Stotine tisuća uzvikuju fašističke parole”, domeće švicarski Neue Zürcher Zeitung; “Kič, ratna romantika, katolicizam i rehabilitacija fašizma: veliki koncert glazbenika Marka Perkovića govori o Hrvatskoj više no što bi zemlja htjela”, piše u njemačkom Frankfurter Allgemeine Zeitungu vrlo dobar poznavatelj jugoistočne Evrope Michael Martens, dok Der Spiegel sažima kako “neke pjesme glorificiraju nacističku prošlost balkanske države”. Renomirana pariška Agence France Press navodi kako je Thompson simpatizer, a ZDS pozdrav ustaškog pokreta, čiji je režim “pobio stotine tisuća Srba, Židova, Roma i antifašista”. Slično izvještava američki Associated Press, kao i izraelski mediji. Na novinarski upit, o Thompsonovom se megapartiju birokratski oglasila Europska komisija, poručivši kako “oštro osuđuje svaki izraz fašizma koji nas podsjeća na najmračnija razdoblja europske povijesti” i podsjetivši kako su države članice “obvezne kazneno goniti i javno odobravanje, poricanje ili grubo umanjivanje zločina poput genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina”.

Sve u svemu, ispostavlja se da tamo gdje zblanuti Večernji list i razni drugi hrvatski mediji vide “neviđeni glazbeno-scenski spektakl”, premijer Andrej Plenković “sjajan uspjeh na koji svi skupa možemo biti ponosni”, a direktor izdavačke kuće Croatia Records Želimir Babogredac izvođača “svjetske karijere” usporedivog s Bruceom Springsteenom, ostatak svijeta vidi profašističku kič-feštu i opasnog filonacista. Zašto, dakle, u ovom slučaju ne važi izreka kako glazba nema granica, zašto planet mimo malobrojnih stranih ultranacionalista ne uživa u Thompsonovom koncertu, kao što to rade hodočasnici hipodroma? I ne referirajući se izravno na ovo, Mate Mijić je na društvenoj mreži X riješio misteriju: “Bojna Čavoglave bez ZDS-a je kao bezalkoholno pivo. Nije to to”, napisao je politički komentator, zapravo pseudointelektualni činovnik tvrde desnice, koji faktima nasuprot ustaški pozdrav tumači kao “vapaj golorukih branitelja jednog sela”.

No poanta je savršeno točna: Thompsonov opijum nije muzika, nego ideološka poruka. Još preciznije, njegov opijum serviran publici je fašistoidna religija. Odavno su povjesničari i sociolozi nacionalizam definirali kao političku religiju sekularnog doba. Detlev Claussen kaže kako u nestalnom i kompleksnom svijetu “šuplja fraza o nacionalnom identitetu iskorištava ljudsku čežnju za sigurnošću”, nudeći odgovore na fundamentalna pitanja: “Tko smo mi? Otkud dolazimo? Tko je kriv?” U Thompsonovom slučaju sve je jasno: Hrvati smo i to sorte koja štuje NDH, dolazimo iz 1991. i 1941., a krivi su antikristi, komunisti i Srbi. Naročito je religiji srodan fašizam, sa svojim paradama i festivalima, mitom o uskrsnuću nacije, crno-bijelom vizijom svijeta, kultom žrtvovanja i smrti te općom sakralizacijom politike. Tako je s ustaštvom i radikalni hrvatski nacionalizam “transformiran u sekularnu religiju koja je imala vlastitu vjeru i neporecivu dogmu (…) vlastiti katekizam, svece, mučenike i veličanstvene ceremonije u slavu nacije, države i poglavnika”, dok je u “ustaškom evanđelju” država postala božanski entitet, piše Stipe Kljaić u zborniku o NDH “The Utopia of Terror” (“Utopija terora”) urednika Roryja Yeomansa. Isto velikim dijelom važi i za evanđelje po Thompsonu. Ovo ne umanjuje veliku ulogu kršćanske ikonografije, vjere i same Katoličke crkve, kako u amalgamu s povijesnim ustaštvom, tako i u Perkovićevom “opusu” i organizacijskoj mašineriji. Istovremeno, rečeno objašnjava zašto strani mediji Thompsonov koncert doživljavaju duboko uznemirujućim: zato što je prijesni srpski nacionalist Mile Dodik ovog puta u pravu. “Spektakl” od 5. srpnja nije u prvom redu bio glazbeni događaj, nego liturgija predvođena vrhovnim svećenikom i demijurgom nacije. Većina okupljenih sigurno nisu bili ustaše ili simpatizeri ustaštva, barem ne svjesno. No prema antropologu Paulu Connertonu, komemorativne svečanosti služe oblikovanju društvenog sjećanja, a time i identiteta zajednice; to još više važi za tjelesno i emocionalno intenzivne rituale. Poput deliričnog hipodromskog koncerta, na kojem je Thompson broj okupljene pastve usporedio s veličinom vojske NDH na Bleiburgu i koji djeluje kao jezivi katalizator prihvaćenosti ustaštva.

Nastupajući 2012. u svom mitskom selu povodom proslave “Oluje”, Perković je zaželio da se “virus Čavoglava proširi čitavom Hrvatskom”. Do danas je zahvaljujući pogubnoj službenoj politici povijesti, potpori raznih društvenih elita, te oportunizmu, neodgovornosti i kukavičluku svih javnih aktera taj virus zaista trijumfirao u zemlji. Pritom je Thompson ostao na istim pozicijama: nije on postao Hrvatska, nego je Hrvatska postala on, prihvaćajući ga kao samorazumljiv dio nacionalnog identiteta, poput zastave ili kontura zemlje na vremenskoj prognozi.

Pjevač i njemu bliski krugovi dosljedni su i u huškanju na linč kritičkih novinara, koje odavno proglašavaju “protivnicima Hrvata i hrvatstva”. Nakon prošlotjednog nastupa društvenim mrežama ponovno je procirkulirao popis domaćih autora koji navodno rade za vodeće svjetske medije i “opsesivno blate hrvatski narod”, a koji je podijelio i splitsko-dalmatinski Domovinski pokret. Na tu je listu Hrvatsko novinarsko društvo upozorilo već 2018., ukazujući kako se velikim dijelom radi o laži. Neki “novinari” upadljivo srpskih imena uopće ne postoje, nego su izmišljeni, a drugi su pojedinci dovedeni u posve proizvoljan kontekst.

Što se relacije Thompsona i svijeta tiče, u usporedbi s prijašnjim desetljećima postoji važna razlika. Zapadni mediji i prije i danas s pravom navode fašistoidne elemente Perkovićevog djelovanja. No sada te izvještaje više ne može pratiti olako pozivanje na red. U Italiji vlada postfašistkinje Giorgije Meloni komemorira Mussolinijeve vojnike kao “borce za slobodu”. U Njemačkoj deset milijuna ljudi glasa za islamofobni AfD, čiji počasni predsjednik Alexander Gauland smatra da Nijemci “imaju pravo biti ponosni na postignuća svojih vojnika u dva svjetska rata”. U Francuskoj više od trećine stanovništva podupire suverenističko i ksenofobno Nacionalno okupljanje. U Washingtonu stoluje rasist i antiglobalist Donald Trump, miljenik kršćanskih fundamentalista cijelog svijeta. Zapad tolerira i podupire neobanderizam u Ukrajini i izraelski genocid u Gazi. Ukratko, Thompsonu se nije približila samo Hrvatska nego mu se sve više približava i zapad: Boris Buden je zaoštreno napisao kako je koljačka budnica “Jasenovac i Gradiška Stara” hrvatski prepjev europske himne “Oda radosti”. Tragično je da Thompson u aktualnom izopačenom geopolitičkom kontekstu sve manje djeluje kao eksces. U globalnoj pandemiji srodnih smrtonosnih virusa, proustaški bard tek je jedan među brojnim superkliconošama, i to ni izdaleka među najmoćnijima.

Tekst je prenet sa portala Novosti.