Džaba kupusa ako nema drva

Autor: Vladimir Jurišić, Izvor: Novosti

Ogulinski je kraj po mnogočemu jedinstven, no njegova je najveća posebnost pozicija; smješten je na ‘granici’ čak triju hrvatskih regija – Korduna, Gorskoga kotara i Like. Zahvaljujući takvom položaju, Kordunaše, Ličane i Gorane po raštrkanim ogulinskim selima nerijetko dijeli tek manje od kilometra, i to ne samo zračne linije.

Stoga administrativna teritorijalna granica između tolikih prirodnih, klimatskih, povijesnih, ekonomskih i kulturnih raznolikosti ljude ne razdvaja nego, upravo suprotno, spaja i okuplja, što rezultira time da su u velikoj mjeri svakodnevno upućeni jedni na druge s punim poštovanjem i prihvaćanjem međusobnih razlika i običaja. I to bez nerijetko destruktivnih podjela na ‘naše’, ‘vaše’, ‘njihove’.

Neven Vujnović, dogradonačelnik Ogulina iz redova srpske nacionalne manjine, bar nekoliko puta tjedno obilazi svoje sunarodnjake što žive po selima oko grada. Pomno sasluša što mu govore, pa eventualne probleme i moguće načine njihova rješavanja bilježi u svojoj memoriji, nastojeći što prije pripomoći njihovu otklanjanju institucionalnim putem.

– Položaj srpske nacionalne manjine ogulinskoga kraja je zadovoljavajući, iako i ovdje, kao i svagdje, znade biti sporadičnih, izdvojenih ekscesa. Dogradonačelnik sam tek par mjeseci, od posljednjih izbora, no u politici sam puno dulje: bio sam gradski vijećnik i predsjednik ogulinskog VSNM-a, pa dobro poznajem potrebe i probleme ljudi.

– Nažalost, ovdje još ima naseljenih sredina do kojih ne vode uređeni putevi i asfaltirane ceste, a neka sela i dan-danas muku muče s opskrbom pitkom vodom. Tu je i niz manjih problema koje uglavnom uspijevamo riješiti u hodu, zahvaljujući ponajprije dobroj suradnji s gradonačelnikom Ogulina Daliborom Domitrovićem – kaže Vujnović, preporučivši nam usput da tijekom svog posjeta nikako ne zaobiđemo slikoviti Ogulinski Hreljin, selo uz obje strane rijeke Dobre koje je svega desetak kilometara udaljeno od svog općinskog središta.

I eto nas učas u hreljinskom zaselku Oklinku, gdje nas iz svog dvorišta pozdravlja nasmijana 88-godišnjakinja Marija Ivošević. Žena koja već 13 godina, otkako joj je preminuo suprug Todor, živi sama, uvodi nas u toplu prostoriju kuće, pa po staroj navadi nudi kavu. Njezine kćeri Ljiljana i Renata sa svojim obiteljima žive u Zagrebu i Ogulinu, no redovito je posjećuju, pri čemu se najviše obraduje kad joj dovedu dvoje unuka te čak troje praunuka.

– Ponekad se svi u isto vrijeme zateknu ovdje i to za mene onda bude pravi, veliki praznik pa se cijeli Ogulinski Hreljin ispuni dječjom cikom i vikom, ali i ozbiljnim i manje ozbiljnim razgovorima odraslih, a ja samo promatram i uživam… Puno mi znači da sam bliska s kćerima i da me posjećuju kadgod uzmognu. Ne smijem zaboraviti spomenuti ni svoju gerontodomaćicu iz projekta Zaželi! koja do mene dolazi dva-tri puta tjedno pa se stvarno ne osjećam usamljenom i osamljenom iako živim sama – sažima Marija.

Rođena je u Musulinskom Potoku pod Klekom, a u Hreljin je doselila kad se, prije pune 62 godine, udala za svog Todora. Pola stoljeća njihove bračne zajednice bilo je čestito i sretno proživljeno. Suprug je dulje od četiri desetljeća radio na željeznici, prvo u Zagrebu a kasnije u Ogulinu, zaradivši mirovinu u kojoj ona danas sama “uživa”.

– Živim od 450 eura te penzije, pa taj novac moram jako pažljivo rasporediti da ne upadnem u minus iz kojeg se dugo ne bih uspjela izvući. Ali nikad nisam besposličarila, pa je nekako bilo lakše i onda i danas: obrađujem poveliki vrt koji donosi zimnicu i podrum ispunjava krumpirom, kupusom i lukom. To mi je jako važno, al’ možda je važnije još nešto, podjednako bitno za cijeli ovaj kraj; drva za zimu. Čujem da se neki još kupaju u moru, no mi ovdje ložimo već dugo, hladnoća je stegla, a i snijeg miriše. Niste li na vrijeme spremili drva za zimu, džaba vam krumpir i kupus u podrumu. Moja ih je šupa puna, bit će dosta do proljeća. Premda mi je to najveći izdatak, uvijek ga riješim, a sretna sam što kćeri mogu pomoći kad baš ‘zagusti’ – kaže nam naša domaćica.

Turbulencije devedesetih Ivoševići su proživjeli zajedno i bez većih neugodnosti, zahvaljujući tome što je cijeli ogulinski kraj bogat nacionalno mješovitim brakovima i što je među ljudima bilo dovoljno razuma da postignu dogovor kako ne bi bilo besmislenih razaranja.

– U to sam doba već imala prijateljice različitih nacionalnosti, pa smo se i tada međusobno pomagale, sačuvavši prijateljstvo sve do danas. Osim toga, ovdje je puno tzv. miješanih brakova, a tko će normalan pucati i ratovati s bližnjima? Doduše, dopirala je do nas jeka topova i oružja, prolazile su vojske kroz sela, ali nitko nas nije dirao i svi su bili ‘naši’. Dogovor je poštivan. Dovoljno sam stara da se, iako kroz maglu, sjećam i onoga velikog rata, Drugog svjetskog. Imala sam pet godina kad je počeo, a svega mjesec dana iza toga u selo su upali talijanski fašisti, spalili ga i sve nas zarobili. U Ogulinu su nas potrpali u vagone, pa odveli u logore u Bakru i Kraljevici. To je tada bila Italija. U logoru smo dočekali oslobođenje i onda se živi i zdravi vratili svojim kućama – prisjeća se naša sugovornica.

U Oklinku danas živi tek desetak stanovnika, a prije devedesetih bilo je u njemu dvostruko više kuća ispunjenih ljudima. Ipak, u okolici malo po malo niču vikendice, pa bar subotom i nedjeljom mjesto donekle oživljava.

Za one stalne stanovnike to možda nije neka utjeha, jer im do prve trgovine trebaju tri kilometra, dok je najbliži liječnik onaj u Ogulinu. Nasreću, Marija do njega rijetko mora, a sve potrepštine joj redovito donose kćeri i njezina gerontodomaćica Gorana Brozović.

– Marija je vrlo susretljiva i ljubazna osoba. Za svakog joj posjeta nanesem u kuću drva spremljena u šupi, pa onda pospremim i uradim drugo što treba. Ali mi se nekako čini da najviše uživa u našoj zajedničkoj kavi, koja nikada ne izostane – kazala nam je Gorana na kraju našeg posjeta Oklinku i Mariji Ivošević.

Tekst je prenet sa portala Novosti.