Dječji logor u Sisku – simbol zla!

Piše: Mirna Jasić Gašić, Novosti

Obilježavanje osamdesete godišnjice stradanja ratne siročadi u Dječjem logoru u Sisku organiziralo je danas, 1. oktobra, Srpsko narodno vijeće i Vijeće srpske nacionalne manjine Grada Siska u sisačkom Parku Diana Budisavljević. Ovogodišnja komemoracija posvećena je Anti Dumboviću, učitelju i humanistu koji je pokušavao olakšati život djece u sisačkom logoru.

– Ustaško-njemačka ofenziva na Kozaru početkom ljeta 1942. godine obuhvatila je desetke tisuća civila, minimalno 68.000. Preživjeli su transportirani u logore, a ni djeca nisu bila izuzeta iz slanja u logore. Djeca s Kozare, ali i s Korduna, Banije, Slavonije i Moslavine ostala su upisana kao kozaračka djeca. Logore za djecu ustaška administracija nazivala je prihvatilištima. Jedan od takvih logora postojao je u Sisku pod nazivom “Prihvatilište za djecu izbjeglica”. Na sisačkom području je u razdoblju NDH postojalo nekoliko ustaško-njemačkih logora – iseljenički logor u Capragu aktivan 1941. godine, sabirni logor Sisak 1942. godine koji se sastojao od dječjeg i prolaznog logora, te tri sabirna logora nastala nakon zatvaranja prolaznog logora početkom 1943. godine, od kojih je zadnji zatvoren tek u siječnju 1945. godine. Sisački dječji logor osnovan je 3. kolovoza 1942. godine, formalno je spadao pod Ministarstvo udružbe, ali je za njega nadležna bila Ženska loza ustaške mladeži, dok je upravitelj bio doktor Antun Najžar. Već u prvih nekoliko dana više od 2.500 djece dopremljeno transportima bilo je smješteno u Sisku na lokacijama – solana Rajs, dio samostana svetog Vinka, osnovna škola u Novom Sisku i “Sokolana” – gdje je u neljudskim uvjetima preživljavalo ne manje od 5.000 djece, sve do zatvaranja logora 8. siječnja 1943. godine, rekla je politologinja i povjesničarka Senna Šimek, i dodala: “Ante Dumbović je ime koje treba povezati s nastojanjima identificiranja pridošle djece te s njihovim udomljavanjem što zapravo znači i spašavanje njihovih života. Dumbovića je o dolasku djece u Sisak obavijestio Kamilo Bresler, a preko kojeg je surađivao s Akcijom Diane Budisavljević – njegova zadaća je bila popisivati pristiglu djecu, vratiti djecu obiteljima ako je moguće ili ih kolonizirati, odnosno udomiti ih kod drugih obitelji”.

Na komemoraciji pročitano je pismo nekadašnje logorašice Nevenke Končar: “Teška srca po prvi put izostajem. Nemam svojih sjećanja niti zasigurno znam da li sam Nevenka ili možda Danica. Mi smo bile dvije sestre blizanke, bebe, a samo je jedna preživjela. Ta jedna sam ja, Nevenka Končar rođena Prelić. Preživjela sam sticajem okolnosti i u svojem sam djetinjstvu, nakon te početne strahote, susrela dobre i srčane ljude počevši od Štefa Prpića i nešto kasnije Bare i Josipa Jendrička koji su brinuli o meni. Ta će spoznaja ljudske dobrote kod mene uvijek biti važnija u odnosu na zlo koje se dogodilo mojoj porodici i mnogim drugim nedužnim ljudima na području NDH. Na neki sam način dvaput spašena, najprije time da sam uopće preživjela, a potom i da kao mala beba nisam mogla biti svjedok vlastitog užasa. Stoga sam veoma zahvalna da nakon 80 godina imam priliku, makar i ovako, podijeliti s vama trenutak pamćenja na moju sestru i sve druge koji su ovdje ukapani skupa, sa ili bez imena ili prezimena. Imajte sve njih na umu, ali i na srcu!”.

Vjerski obred služio je vladika pakrački Jovan sa časnim ocima iz Slavonske eparhije i Mitropolije zagrebačko-ljubljanske. Prigodnim pjesama komemoraciji je pridonio ZborXop SKD-a zagrebačkog pododbora “Prosvjeta”, te kantautorica Ana Ćurćin iz Beograda koja je izvela narodnu pjesmu Potkozarskog kraja “Oj Savo, oj Savice”. Među prisutnim građanima iz Siska, Beograda i Banja Luke, bili su i Veran Matić, posebni savjetnik predsjednika Republike Srbije, Mirjana Oluić, sisačko-moslavačka dožupanica i Ivo Pejaković, ravnatelj Javne ustanove Spomen područje Jasenovac.

– Ovdje smo zbog djece koja su prije 80 godina završavala u logoru koji je nazivan prihvatilište za djecu izbjeglice. No ta djeca nisu bila ni nezbrinuta ni napuštena, a nisu ni bila izbjeglice. Ona su bila nasilno razdvojena od svojih očeva i majki, od svoje braće i sestara, nakon čega su odvedeni u logore na prostoru NDH ili Trećeg Rajha. Odavde su djeca spašavana akcijama Diane Budisavljević a uz pomoć ljudi kao što su bili Ante Dumbović i Jana Koh, a potom, kao što se tada govorilo, kolonizirana u sisačke i zagrebačke porodice. U ovom logoru djeca su umirala od gladi, bolesti, prljavštine i hladnoće. Bila su to, kako se govorilo nakon tog zlog vremena, kozaračka djeca. Bila su to srpska djeca, većina njih u toj dobi u kojoj nisu niti mogli znati što to znači biti srpsko dijete, pa nisu tako mogla niti znati zašto pate i stradavaju, kao što niti jedno dijete to ne može znati, bilo ono hrvatsko, bošnjačko ili srpsko. Sudbina djece u vremenu ustaške NDH treba biti shvaćena tako da djecu učimo tome što je što, a ne u prvom redu tko je tko. Učiti ih tako da znaju da hrvatstvo i srpstvo samo po sebi nije ni dobro ni loše, za razliku od onog što ih se uči zadnjih 30 godina. Treba djecu učiti da su loše ideje, vjerovanja i interesi koje su imale ustaše simbol zla, dok je akcija Diane Budisavljević predstavljala dobro. Treba jasno reći da je Antun Najžer bio doktor zla, koji nije liječio nego usmrćivao djecu, a da je Ante Dumbović bio učitelj dobra koji je podučavao dobru, radio za dobro i izlagao se zbog dobra. Kad bi tako stajalo u naših knjigama danas, djeca bi jasno o ovome znala razlučivati zlo od dobra. Ali tako još nije, rekao je Milorad Pupovac, predsjednik Srpskog narodnog vijeća

Na komemoraciju je iz Beograda stigao i nekadašnji logoraš Gojko Rončević Mraović, rođen 1934. godine na Kordunu, u selu Trstenica kod Vrginmosta.

– Kad je 1941. počeo pogrom i progon srpskog življa na mom Kordunu sve su kuće spaljene, a meni su ubili sve u familiji, oca, majku, dvojicu braće i sestru, a ja sam završio u logoru u Jastrebarskom, ispričao nam je Gojko.

Njegov vršnjak Stojan Jandrić, dijete Potkozarja, rodom iz sela Čitluka kod Dubice, 1941. godine ostao je bez 12 članova svoje porodice, a 1942. ustaše su ga odveli u logor Jasenovac. Nakon toga prošao je više mjesta, među kojima logore Staru Gradišku i Jastrebarsko, a kraj rata dočekao je kod jedne porodice u Posavskim Bregima kod Ivanić Grada.

Tekst je prenet sa portala Novosti.