Demokrati su stranka rata

Autor: Chris Hedges, Novosti

Demokrati se pozicioniraju kao stranka vrline, zaogrćući svoju podršku ratnoj industriji u jezik morala još od vremena ratova u Koreji i Vijetnamu, kada su predsjednika Ngoa Dinha Diema obožavali jednako kao što to sada čine s ukrajinskim predsjednikom Volodimirom Zelenskim. Svi su ratovi koje oni podržavaju i financiraju “dobri”. Svi neprijatelji protiv kojih se bore, uključujući ruskog i kineskog predsjednika Vladimira Putina i Xi Jinpinga, utjelovljenja su zla. Fotografija na kojoj predsjednica Zastupničkog doma Nancy Pelosi i potpredsjednica države Kamala Harris sjaje dok u rukama drže potpisanu ukrajinsku ratnu zastavu, iza Zelenskog koji se obraća Kongresu, samo je jedan primjer ponizne pokornosti Demokratske stranke ratnoj mašineriji.

Demokrati, naročito u vrijeme predsjednika Billa Clintona, postali su pijuni ne samo korporativne Amerike, nego i industrije oružja i Pentagona. Nijedan obrambeni sustav nije preskup. Nijednom ratu, ma koliko pogubnom, financijska se podrška ne uskraćuje. Nijedan vojni proračun nije prevelik, pa ni onaj od 858 milijardi dolara za tekuću fiskalnu godinu, 45 milijardi veći od onoga koji je Bidenova administracija tražila.

Povjesničar Arnold Toynbee nekontrolirani militarizam nazivao je fatalnom bolešću imperija, tvrdeći da imperiji njime naposljetku čine samoubojstvo.

Nekoć davno, postojalo je krilo Demokratske stranke koje se suprotstavljalo ratnoj industriji, primjerice senatori J. William Fulbright, George McGovern, Gene McCarthy, Mike Gravel i William Proxmire i član Zastupničkog doma Dennis Kucinich. No ta je opozicija isparila, zajedno s antiratnim pokretom. Kada je 30 članova progresivnog kluba Demokratske stranke nedavno od Bidena zatražilo da pregovara s Putinom, stranačko vodstvo i ratnohuškački mediji prisilili su ih da ustuknu i povuku svoj pismeni zahtjev. Nitko osim Alexandrije Ocasio-Cortez i Rashide Tlaib nije glasao ni protiv odluka da se u Ukrajinu pošalje milijarde dolara vrijedno oružje, ni protiv prenapuhanog vojnog proračuna.

Protivljenje kontinuiranom financiranju rata u Ukrajini većinom dolazi od republikanaca. U Senatu ih je protiv glasalo 11, a u Donjem domu 57, pri čemu neki od njih spadaju u opsesivne teoretičare urote. Samo devet republikanaca u Zastupničkom domu pridružilo se demokratima u izglasavanju proračuna teškog 1,7 bilijuna dolara koji uključuje i 847 milijardi dolara za vojsku, uvećano na 858 milijardi kada mu se dodaju sredstva koja ne potpadaju pod jurisdikciju odbora za vojsku. U Senatu, 29 republikanaca glasalo je protiv prijedloga proračuna. Demokrati, uključujući skoro svih stotinu članova progresivnog kluba Zastupničkog doma, poslušno su stali u red da podrže rat koji traje unedogled.

Ta je strast za ratom opasna jer nas gura u potencijalni rat s Rusijom, a možda i s Kinom, a obje su nuklearne sile. Ta je strast i ekonomski katastrofalna. Vojna monopolizacija kapitala povećala je američki dug na preko 30 bilijuna dolara, što je za šest bilijuna više od američkog BDP-a. Servisiranje tog duga košta nas 300 milijardi dolara godišnje. Na vojsku trošimo više nego devet sljedećih država, uključujući Kinu i Rusiju zajedno. Kongres se sprema odobriti i dodatnih 21,7 milijardi dolara Pentagonu – povrh već povećanog godišnjeg budžeta – za vojnu opskrbu Ukrajine.

“Ali ti su ugovori tek vrh ledene sante najnovijeg vala povećanja potrošnje za obranu”, izvijestio je New York Times. “Prošlogodišnja potrošnja na vojsku dosegnut će najveću razinu od vremena ratova u Iraku i Afganistanu između 2008 i 2011. i drugu najveću od Drugog svjetskog rata, s iznosom koji ujedno premašuje i ukupni budžet deset najvećih vladinih agencija zajedno.”

Demokratska stranka, koja se u vrijeme Clintona agresivno udvarala korporativnim donatorima, kapitulirala je voljom da dovodi u pitanje, makar i stidljivo, ratnu industriju.

“Čim je Demokratska stranka prije 35 ili 40 godina odlučila da će početi prihvaćati donacije korporacija, izbrisala je svaku razliku između sebe i Republikanske stranke”, rekao je Dennis Kucinich kada sam ga nedavno intervjuirao. “Jer u Washingtonu onaj tko plaća svirača naručuje pjesmu. Nema velike razlike među strankama kada je u pitanju odnos prema ratu.”

U svojoj knjizi “The Pentagon Propaganda Machine” iz 1970., J. William Fulbright opisuje kako su Pentagon i industrija oružja usuli milijune dolara u oblikovanje javnog mnijenja putem PR kampanja, filmova u produkciji Ministarstva obrane, kontrole nad Hollywoodom i dominacije nad komercijalnim medijima. Vojni analitičari na kabelskoj televiziji svi do jednog bivši su vojni ili obavještajni dužnosnici koji sjede u odborima ili rade kao konzultanti za industriju oružja, što je činjenica koja se rijetko spominje u javnosti. Barry R. McCaffrey, umirovljeni general s četiri zvjezdice i vojni analitičar NBC Newsa bio je i zaposlenik tvrtke Defense Solutions za prodaju oružja. On je, kao i većina sličnih marioneta, i osobno profitirao od prodaje oružanih sustava i ekspanzije ratova u Iraku i Afganistanu.

Uoči svakog glasanja Kongresa o proračunu Pentagona, lobisti ratne industrije susreću se s članovima Kongresa i njihovim osobljem kako bi ih uvjerili da glasaju za proračun kojim se štite radna mjesta u njihovim izbornim jedinicama ili državama. Taj pritisak, u kombinaciji s medijskom mantrom prema kojoj je protivljenje raskalašenom financiranju rata antipatriotsko, izabrane dužnosnike drži na uzici. Ti političari ovise i o obilatim donacijama proizvođača oružja kojima financiraju svoje kampanje.

U knjizi “Pentagon Capitalism” Seymour Melman dokumentirao je načine na koje militarizirana društva destruiraju vlastite ekonomije. Milijarde se troše na istraživanje i razvoj oružanih sustava, dok tehnologije obnovljivih izvora energije jedva životare. Sveučilišta su preplavljena stipendijama poveznima s vojnom industrijom, a istovremeno se muče s pronalaženjem sredstava za studije okoliša i humanistike. Mostovi, ceste, brane, željeznice, luke, električne mreže, kanalizacijska postrojenja i infrastruktura pitke vode strukturno su zanemarivani i zastarjeli. Škole su oronule, nedostaje im učitelja i drugog osoblja. Nesposobna da se izbori protiv pandemije Covida-19, profitna zdravstvena industrija gurnula je u bankrot brojne obitelji, uključujući i one koje imaju zdravstveno osiguranje. Domaća proizvodnja, naročito ona koja je radna mjesta preselila u Kinu, Vijetnam, Meksiko i druge zemlje, u kolapsu je. Kućanstva se guše u dugovima, a 63 posto Amerikanaca živi od prvog do prvog u mjesecu. Siromašni, psihički i fizički bolesni i nezaposleni ostavljeni su na milost i nemilost.

Melman, koji je skovao termin “ekonomija permanentnog rata”, uočio je da je federalna vlada od kraja Drugog svjetskog rata više od polovice svog diskrecijskog proračuna trošila na prošle, sadašnje i buduće ratove. To je najveća pojedinačna stavka državnog financiranja. Vojno-industrijski establišment nije ništa drugo doli pozlaćena korporativna socijalna pomoć. Oružani sustavi prodaju se prije nego što se proizvedu. Vojne industrije imaju pravo od federalne vlade naplaćivati golema probijanja troškova. Masovni profiti su zagarantirani. U studenom, primjerice, vojska je samo kompaniji Raytheon Technologies dodijelila ugovore vrijedne dvije milijarde dolara, povrh 190 milijuna koje je dobila u kolovozu, da isporuči raketne sustave za Ukrajinu. Usprkos smanjenoj potražnji na gotovo svim ostalim tržištima, cijene dionica oružanih kompanija Lockheed i Northrop Grumman prošle su godine narasle za 36, odnosno 50 posto.

Tehnološki divovi poput Amazona, koji policiju i FBI opskrbljuju softverima za nadzor i prepoznavanje lica, apsorbirani su u ekonomiju permanentnog rata. Amazon, Google, Microsoft i Oracle dobili su ugovore vrijedne milijarde dolara za proizvodnju tehnologije računarstva u oblaku (cloud computing) u okviru programa Joint Warfighting Cloud Capability.

Sjedinjene Države na vojsku troše više nego devet sljedećih država, uključujući Kinu i Rusiju zajedno. Kongres se sprema odobriti i dodatnih 21,7 milijardi dolara Pentagonu – povrh već povećanog godišnjeg budžeta – za vojnu opskrbu Ukrajine

Strana pomoć dodjeljuje se zemljama kao što je Izrael, koji je od svoga osnutka 1948. pa do danas dobio više od 150 milijardi dolara bilateralne pomoći, ili Egipat, koji je od 1978. dobio preko 80 milijardi. Uvjet za tu pomoć je da vlade stranih država kupuju oružane sustave od SAD-a. Američki građani financiraju istraživanje, razvoj i proizvodnju oružja i njihovu kupovinu za strane vlade. Takav cirkularni sistem sprda se s idejom ekonomije slobodnog tržišta. Ta oružja brzo postaju zastarjela i potrebno ih je zamijeniti moderniziranim, a najčešće i skupljim sustavima. U ekonomskom smislu, to je slijepa ulica. Njome se ne održava ništa osim ekonomije permanentnog rata.

“Činjenica je da živimo u visoko militariziranom društvu koje pokreću pohlepa, strast za profitom i ratovi koji služe kao gorivo za tu pohlepu”, rekao mi je Kucinich.

Puč u Ukrajini 2014., koji je Amerika podržala, instalirao je vladu u kojoj su sjedili i neonacisti i koja je bila antagonistički nastrojena prema Rusiji. Puč je bio okidač za građanski rat koji je počeo kada su se etnički Rusi iz istočne Ukrajine pokušali odcijepiti, što je rezultiralo s više od 14 tisuća poginulih i skoro 150 tisuća raseljenih prije nego što je Rusija u veljači izvršila invaziju. Prema riječima Jacquesa Bauda, bivšeg savjetnika za sigurnost u NATO savezu koji je radio i za švicarsku obavještajnu službu, eskalacija ukrajinskog rata u Donbasu potaknula je rusku invaziju na Ukrajinu. Prethodilo joj je i odbijanje Bidenove administracije prijedloga koji je Kremlj uputio potkraj 2021., a koji je Rusiju mogao odvratiti od pokretanja invazije naredne godine.

Invazija je dovela do širokih sankcija SAD-a i Evropske unije protiv Rusije, sankcija koje su se prelile i na Evropu. Inflacija hara Evropom, uzrokovana naglim prekidom isporuka ruske nafte i plina. Industrija je, naročito u Njemačkoj, osakaćena. Većina Evrope suočava se s nestašicama, rastućim cijenama i siromaštvom.

“Cijela ova stvar vraća se kao bumerang u lice zapada”, upozorava Kucinich. “Rusiju smo prisilili da se okrene prema Aziji, kao i Brazilu, Indiji, Kini, Južnoj Africi i Saudijskoj Arabiji. Formira se cijeli jedan novi svijet, a katalizator tog procesa je kriva procjena oko Ukrajine i nastojanje da se nad njom 2014. uspostavi kontrola, čega većina ljudi nije svjesna.”

Odbijanjem da se suprotstave Demokratskoj stranci, čiji je osnovni biznis rat, liberali su postali sterilni i poraženi sanjari poput onih iz “Zapisa iz podzemlja” Fjodora Dostojevskog. Bivši robijaš Dostojevski nije se bojao zla. Bojao se društva koje je ostalo bez moralne čvrstine da se odupre zlu. A rat je, da ukradem naslov svoje posljednje knjige, najveće zlo.

Hedgesov novinarski put

Chris Hedges američki je novinar i ratni reporter, socijalist, antiratni aktivist i svećenik Prezbiterijanske crkve. Studirao je književnost i teologiju na sveučilištima Colgate i Harvard. Tijekom 1980-ih za različite je medije pokrivao građanske ratove u El Salvadoru, Nikaragvi i Gvatemali i izvještavao iz Izraela, nakon čega je 1990. prešao u New York Times. U vrijeme Zaljevskog rata susreo se s konceptom “embedded” izvještavanja, koji podrazumijeva kontrolu kretanja i rada novinara od strane okupacijske vojske i koji je u međuvremenu postao standard ratnog izvještavanja zapadnih medija.

Bio je ratni dopisnik iz Bosne i Hercegovine i s Kosova, a početkom 2000-ih dio novinarskog tima koji je dobio Pulitzerovu nagradu za tekstove o terorizmu. S početkom vojne intervencije u Iraku 2003. započinje i njegov sukob s medijskim establišmentom oko rastuće uloge medija kao propagandnog sredstva vlasti u američkom ratu protiv terorizma.

Zbog njegovih kritičkih istupa, od kojih se New York Times javno ogradio, 2005. napustio je list i sljedećih 14 godina surađivao s neovisnim portalom Truthdig. Tada je počeo raditi i kao učitelj pisanja i književnosti s osuđenicima u zatvoru u New Jerseyju.

Od 2016. do 2022. za rusku televiziju RT radio je talk show On Contact. RT America zabranjena je nakon početka rata u Ukrajini, a iako je emisija 2017. nominirana za američku televizijsku nagradu Emmy, njegov angažman u tom mediju kasnije je proglašen ideološki nepoćudnim, a YouTube je uklonio cijelu arhivu emisija. Od travnja 2022. surađuje s neprofitnom organizacijom Real News Network. Autor je 16 knjiga, od kojih je kod nas objavljena “Carstvo opsjena: kraj pismenosti i trijumf spektakla” (Algoritam, 2011.). U dogovoru s autorom, Novosti će povremeno donositi prijevode njegovih tekstova objavljenih na blogu The Chris Hedges Report.

Tekst je prenet sa portala Novosti.