Dalmacija u mom videu

Autorka: Anja Kožul, Nada, Izvor: Novosti

Kroz smreku i grabić, kroz polje maslina, preko tepiha od majčine dušice i kamenitog makadama, duboko, duboko u Bukovicu, stiže kamera Milorada Tomasovića da upije svaku slatku boju zavičaja. Čovjek u radnom odjelu plave boje nikog nije očekivao, pa ni Milorada, ali je spreman da porazgovara i otkrije brojnim pratiteljima kanala “Born in Dalmatia” poneku crticu o svom selu. Iza leđa mu vire vrhovi Dinare, a snimkom dominiraju mekani zvukovi prirode i gromki bukovački naglasak.

YouTube kanal “Rođen u Dalmaciji” broji preko 300 različitih video reportaža iz Bukovice i Ravnih kotara. U februaru 2025. navršilo se punih 15 godina otkako je 40-godišnji Milorad Tomasović iz Smrdelja kraj Kistanja odlučio prenijeti svijetu komadić svog raja – rodnog kraja.

Tko god se služi društvenim mrežama, morao je bar jednom uočiti djelić Tomasovićevih putešestvija. Prepoznat ćete ga po jednostavnom stilu snimanja, kratkom uvodu s osnovnim informacijama i šetnji kroz krš. Uvijek je u neumornoj potrazi za ljudima. U depopulacijskim prostorima, kakva je Bukovica, zaista nije lako sresti čovjeka u svakom naselju. Ipak, Miloradu polazi za rukom da nabasa na malobrojne mještane, žive enciklopedije željne druženja.

Ljubav prema zavičaju ga motivira da za svoju publiku stalno priprema nove skitnje, neistražena područja i nepoznate istorijske činjenice. Općenito, ovaj dio sjeverne Dalmacije prilično je skrajnut. Nalazi se van prometnih, turističkih i infrastrukturnih tokova. Bukovica i Ravni kotari slobodno se mogu nazvati “Druga Dalmacija”, kako se zgodno dosjetio Dragan Jove Torbica u srpskoj seriji “Državni posao”.

Torbica, u stvarnom životu Nikola Škorić, pokušao je mlađem kolegi pojasniti da on jeste bio na godišnjem odmoru u Dalmaciji, ali ne u onoj na koju se obično pomisli: otoci, plaže, tirkizno more… Bio je on, veli, skoro na moru. S familijom je obišao Smrdelje, Gaćeleze, Kistanje, a stigao je i do Islama Grčkog.

Nazivi ovih sela i njihova pozicioniranost na mapi za većinu su apsolutna nepoznanica. Barem je tako bilo dok Milorad nije krenuo s masovnom popularizacijom ovog područja. Upravo zbog toga je odlučio da će početi bilježiti kamerom mjesta koja mnogima nisu znana. Dok nije okačio prvi video, u Srbiji je usmenim putem širio glas o zavičaju.

U Smrdeljima je živio do 1995. kada je kao desetogodišnje dječak s porodicom izbjegao u “Oluji”. Od tada živi u Srbiji, u sremskoj ravnici koja je zamijenila njegov krševiti kraj. Od 1997. godine živi u Starim Banovcima.

– Još u osnovnoj školi me najviše zanimala istorija. Poslije srednje sam upisao Višu turističku, ali do danas sam ostao apsolvent. Nakon toga sam se sedam godina bavio trgovinom. Taj spoj uživanja u učenju istorije i putovanjima, plus moja strast prema kamerama, dovela me sasvim spontano do ovoga čime se danas bavim – govori Milorad za Nadu.

Ranije je, kaže, ljudima u svojoj okolini mogao samo pričati o bukovačkoj ljepoti, predivnim selima i specifičnim običajima, a sada to svako može pogledati i sam se uvjeriti. S kamerom svuda stiže. Ljude zatiče u poljoprivrednim poslovima, u odmoru i dokolici. Nalakte se na kapiju pa prozbore koju riječ.

Sve je krenulo s njegovog kućnog praga, iz rodnih Smrdelja. Brzo je shvatio da su Smrdelje postale viralne, da se gledateljima sviđa ono što vide, pa je počeo snimati i ostala sela u okruženju, prirodu i razne znamenitosti. Najveća podrška u svemu mu je supruga Sanja. Ona je njegova najvažnija suradnica. Pojavljuje se gotovo u svakoj reportaži, ide prva i probija led, započinje razgovore s ljudima.

– Supruga nije rođena u Dalmaciji, ali je uz mene jako zavoljela ove krajeve. Kada odlučimo upaliti kameru i nešto snimiti, nemamo neki specijalni plan, samo se uputimo nekud. U početku je bilo teže jer smo morali objašnjavati ljudima ko smo i šta radimo. Sada nas uglavnom prepoznaju. Narod po selima je ljubazan, gostoljubiv, često nas pozovu u kuću da nas počaste. Rado divane s nama. I baš to krasi ove krajeve – toplina i srdačnost gdje god da kreneš. Ipak, snimci ne mogu dočarati kakav mir vlada u ovom području, ne mogu se prenijeti mirisi. Nikome ne mogu opisati kako se ovdje može odmoriti kad se dođe iz urbanih sredina. Vrlo lako se čovjek ovdje ušuška, stopi sa sredinom i osjeti šta je život bez stresa i napetosti – dočarava Milorad.

Kada nekog sretne, uvijek ga prvo pita za brojčano stanje. Jedan čovjek u zaseoku u Žagroviću kraj Knina mu je rekao da ih ima toliko da svi stanu u jedan autobus.

– Nažalost, ovdje fali ljudi, a pogotovo djece i mladih. Mislim da je preko 95 posto osnovnih škola po selima van funkcije i od rata neobnovljeno. Tamo vrijeme stoji. Ali možda se nešto ipak polako mijenja. Putujući po selima primjetan je napredak, ima sve više zemljaka koji ulažu u svoja imanja, sređuju ih, obnavljaju, bave se maslinama, a neki čak i turizmom – objašnjava.

Proljetos je stigao u selo i odmah upalio kameru. Snimao je dio iza obiteljske kuće i pogled koji puca na Prominu. “To nema niđe, samo u zavičaju! Ovakvih kadrova ima samo u Bukovici!” Pokazao je kako je dio iza kuće prohodniji jer su prije njega bili roditelji koji su prokrčili put i sasjekli smreku. Komentirao je da u prošlosti to nikad nije bilo zaraslo jer su ovce i koze sve brstile i tako čistile teren.

Jedan od značajnijih trenutaka u Miloradovom životu je bio prvi poslijeratni dolazak na kućni prag.

– Za cijeli život će mi ostati scena kada sam došao prvi put u moje selo 2008. Sanjao sam kuću i zavičaj 13 godina, i tog ljeta, eto mene u dvorištu kuće za Ilindan. Teško je opisati tu emociju. Samo sam stajao i dugo posmatrao sve okolo. Vladala je velika praznina. Osjećao sam radost jer sam napokon došao kući, ali bio sam jako tužan jer je sve bilo tako tiho. Vratile su mi se slike iz djetinjstva, mjesta gdje sam se igrao, sjećao sam se žamora ljudi, odlaska u polje i vinograd, ćeranja ovaca, pustih traktora i auta… Ni danas nekad ne mogu povjerovati šta se desilo, da ne živimo na svome – nostalgično govori Milorad.

Smatra da djeca i mladi imaju pravo znati odakle potiču i gdje im je djedovina. Čuvar zavičaja i u svojoj kući u Srbiji gaji dalmatinske običaje. Snimio je jednom kako nasred Banovaca piju žutinu iz bukare i kako drže do mediteranskog tipa prehrane, gdje god se nalaze.

Sve što voli i što mu je u životu esencijalno, Milorad je pretočio u video reportaže s milionskim pregledima.

– Veliki pozdrav svim vašim čitaocima i mojim zemljacima širom svijeta – poručuje Milorad.

Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada – društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma.

Tekst je prenet sa portala Novosti.