Boris Dežulović – Za šaku eura

Autor: Boris Dežulović, Ugovor s đavlom, Izvor: Novosti

Jesi li vidio ovo? – dobacio je jedan ćelavi i tetovirani zatvorenik Kazneno-popravnog doma Lipovica voditelju knjižnice, vraćajući mu “Družbu Pere Kvržice” i jučerašnje novine, rastvorene na vijest o novim plaćama za saborske zastupnike i visoke državne dužnosnike. “Plenkovićeva plaća”, pročitao je ćelavi, “sad će biti pet i pol hiljada eura.”

“Vidio sam”, od srca se nasmijao šef zatvorske knjižnice, stariji jedan sijedi tip snažnog južnjačkog naglaska, pedantno na mali karton upisujući datum vraćanja Pere Kvržice. “Bogami nije tako bilo u moje vrijeme.”

Bogami nije tako, eto, bilo u bolja vremena voditelja knjižnice Kazneno-popravnog doma Lipovica, sedamdesetjednogodišnjeg zatvorenika Ive Sanadera ime oca Ante rođen 8. lipnja 1953., koji je još prije samo petnaest godina za isti posao kao i Plenković dobivao tek dvadesetak tisuća kuna, jedva dvije i pol hiljade eura. Dvadeset tisuća kuna, kume moj, pa ti rastegni od prvog do prvog. A slike Antuna Motike nema ispod pet hiljada eura. Samo karta za operu u Veroni tri tisuće kuna, večera još toliko, pa ti sirotinjo gledaj “Cavalleriju rusticanu”.

Vama i Sanaderu to može biti smiješno, ali znamo da je smisao za humor jedini od svih smislova kojim nije blagoslovljen multismisleno obdareni premijer Andrej Plenković. Ničega smiješnog tako nije bilo, niti je trebalo biti, kad je Plenković za saborske zastupnike i visoke državne dužnosnike najavio dramatično povećanje plaća od šezdeset do sedamdeset posto, u kadrovskoj službi izračunali da će po novome ministri imati od četiri do pet hiljada eura plaće, a predsjednik Vlade Plenković onda na konferenciji za novinare objasnio kako su “osnovice za dužnosnike godinama nepromijenjene”, kako su “porasle i minimalne i prosječne plaće”, kako je “nakon odgovornog upravljanja financijama, ulaska u Schengen i svih tih postignuća vrijeme da se i pitanje ministarskih plaća stavi na dnevni red”, i kako “naše plaće trebaju biti u kontekstu hrvatskog ekonomskog i socijalnog trenutka”, pa nakon svega mrtav ozbiljan dodao kako je jedan od razloga za povećanje plaća i privući ljude da se bave politikom, jer je “vrijeme da oni koji izlaze na izbore i koji su imenovani na političke dužnosti imaju adekvatnije valoriziran rad”.

Ništa tu nije bilo smiješno, pa ničega smiješnog nije ni bilo, niti je trebalo biti, kad je na koncu kao možda i ključni argument za povećanje zastupničkih i ministarskih plaća Plenković naveo – borbu protiv korupcije! Da mu nijedan mišić na debelim obrazima ni zaigrao nije, premijer je tako u veličanstvenom finalu povećanje plaća nazvao ni manje ni više nego antikoruptivnom mjerom. Baš tim riječima: “Smatramo kako je povećanje plaća antikoruptivna mjera.”

Nije toga bilo u vrijeme njegovih prethodnika: nikad šef zatvorske knjižnice u Kazneno-popravnom domu Lipovica, shvatili ste, ne bi onoga Hernadija pitao deset milijuna eura da je njegov rad bio “adekvatnije valoriziran” i da je netko “nakon odgovornog upravljanja financijama i svih postignuća pitanje njegove plaće stavio na dnevni red”, a svakako “u kontekst hrvatskog ekonomskog i socijalnog trenutka” – da je, ukratko, imao plaću kakvu Bog zapovijeda, i mogao u Veronu kao gospodin čovjek, a ne da se kao kokuz grebe kod direktora Plive, pa da najveću farmaceutsku kompaniju u državi mora prodati Amerikancima kako bi u veronskoj Areni u miru pogledao “Cavalleriju rusticanu” i “Pagliaccija” s Joseom Curom.

E sad.

Na stranu što je Plenković stvar ogolio do kraja i kao razlog bavljenja politikom naveo novac, odnosno dobru plaću. Davno je prošlo vrijeme zanosa plemenitim idealima, vrelim patriotizmom, općim dobrom, javnim interesom i ostalim anakronim idejama iz devetnaestog stoljeća, “oni koji izlaze na izbore” ne idu u tu pustolovinu kako bi mijenjali svijet – ne ide se u politiku ni da se mijenjaju općina ili županija, a kamoli svijet – već se u politiku ide onako kako se nekad išlo u svaku sigurnu i pristojno plaćenu državnu službu. Ta je stvar čak i razumljiva, nisu je Hrvati izmislili: eno u Strasbourgu od sedam stotina dvadeset zastupnika Europskog parlamenta njih barem sedam stotina tu je samo zbog osnovne mjesečne plaće od osam hiljada eura, bogatog zdravstvenog osiguranja, tristo pedeset eura dnevnica, pet hiljada eura mjesečno za troškove ureda i još tridesetak hiljada eura budžeta za osobne asistente.

Europski parlament postao je tako najprimamljivija i najtraženija politička bauštela, svakih pet godina jagme se mladi i manje mladi ljudi iz cijele Europe za jednu od sedamsto dvadeset stolica, rade veze i zvone telefoni, nude se raskošni pokloni za visoko mjesto na izbornoj listi, pa nije drugačije ni u maloj Hrvatskoj, u kojoj samo dvanaest srećkovića dobije priliku zanositi se plemenitim idealima, vrelim patriotizmom, općim dobrom i javnim interesom za osam hiljada eura mjesečno.

Kao i u svim ostalim branšama – potpuno jednako kao što je sve što išta zna raditi trbuhom za kruhom pobjeglo u Njemačku i Irsku, pa u Hrvatskoj više nema čistačica, zidara, konobara, taksista i medicinskih sestara – tako trbuhom povrh pojasa za kruhom povrh pogače bježi i sve što ne zna raditi ništa, očajnički tražeći posao na baušteli u Strasbourgu. Pa kako čistačice danas u Hrvatskoj rade za petnaest ili dvadeset eura po satu, tako se i zastupnici, ministri, premijeri i predsjednici privlače plaćama od četiri, pet ili šest hiljada eura, samo da ostanu ovdje i ne bježe u Europski parlament, tamo gdje ih sunce tuđeg neba neće grijat ko što ovo grije, gdje su grki zalogaji hljeba, gdje svoga nema i gdje brata nije.

Na stranu, rekoh, to: to smo znali i prije nego što je Plenković u napadu iskrenosti priznao kako su oni tu samo zbog para. Vama, istinabog, može izgledati kako četiri-pet hiljada eura i nije bog zna kakva para – u Strasbourgu dobiju dvostruko više – ali morate znati da govorimo o ljudima koji baš ništa ni o čemu ne znaju i koji bi, da nije politike i HDZ-a, hvala mu gdje čuo i gdje ne čuo, bili presretni i s tristo eura socijalne pomoći za pivo ispred samoposluge i tiket u kladionici. Druga jedna stvar iz Plenkovićeva brutalno iskrenog izlaganja meni je mnogo zanimljivija – njegovo šokantno priznanje kako su svi oni u Vladi i Saboru ipak samo sitni lopovi.

“Smatramo kako je povećanje plaća antikoruptivna mjera.” Nije predsjednik Vlade, shvaćate, antikoruptivnom mjerom našao prigodnim smatrati, nemam pojma, povećanje plaća svim državnim službenicima, desetinama tisuća neznanih učitelja, doktora, policajaca ili sudaca općinskih sudova, već antikoruptivnom mjerom smatra povećanje plaća saborskim zastupnicima, ministrima, predsjedniku Republike i sebi, u svemu za stotinu-dvije njemu i nama vrlo znanih ljudi, kremi HDZ-a i hrvatske politike. Plenković ih sve zna, hadezeovsku natpolovicu među njima ima u mobitelu, i kad on kaže kako je povećanje njihovih plaća “antikoruptivna mjera”, on – vjerujte mu – zna što govori.

Što je jedna stvar. Plenković je objasnio kako je jedina šansa da se među njima spriječi mito i korupcija – tanka, ali ipak šansa – ta da im se povećaju plaće za dvije ili dvije i pol hiljade eura, i tako prvi put javno priznao kako su svi oni u osnovi samo lopovi kratki za par hiljada eura. Tih par hiljada eura, međutim, to je druga stvar.

Osim, jasno, ukoliko zaista vjerujete kako će onaj papirić sa sedam nula i ponudom koja se ne odbija neki budući sanader u Marcellinu zaista ljubazno vratiti uz “ne, hvala, ja imam plaću od pet i pol hiljada eura i meni ne treba vaš sitniš”, antikoruptivna mjera s dvije hiljade eura većom plaćom znači ili da su u HDZ-u i Plenkovićevoj vladi svi a) sitni lopovi, ili da su sitni lopovi b) svi u HDZ-u i Plenkovićevoj vladi. Postoji, jasno, i teoretska mogućnost – tanka, ali ipak mogućnost – da nisu. U tom slučaju, ili su svi ostali Hrvati, uključujući i vas koji ovo čitate, c) imbecili, ili je to samo d) Andrej Plenković.

A Andrej Plenković, da vam odmah pod punom materijalnom i krivičnom odgovornošću kažem, nije imbecil. On samo zna s kakvim kokošarima, džeparošima i sitneži ima posla.

Nekad, u Sanaderovo zlatno doba HDZ-a i Republike Hrvatske, mito i korupcija među lopovima u Vladi mogli su se riješiti povećanjem plaća ministrima i premijerima za desetak milijuna eura. Danas, eto, mito i korupcija rješavaju se povišicom od jebene dvije tisuće eura. Toliko o “kontekstu hrvatskog ekonomskog i socijalnog trenutka”.

Šef zatvorske knjižnice u Kazneno-popravnom domu Lipovica smije se, kažu, već tri dana.

Tekst je prenet sa portala Novosti.