Aleksandra Prijović kao instrument srpske meke moći
Piše: G. Borković
Kad je prije 23 godine riječka rock skupina Let 3 objavila spot za pjesmu “Tazi Tazi” netko pametan u Službi za zaštitu ustavnog poretka smatrao je potrebnim napraviti analizu režiserove kreativnosti i zaključio da se radi o čistom propagandom uratku čija je jedina svrha dezavuiranje Hrvatske. Razlog je pronašao u tome što je jedan par u narodnim nošnjama glumio spolni akt na riječkim dokovima. Nije tom mudracu bio problem seksualni odnos, nego nošnje jer je muškarac bio u srpskoj, a žena u Hrvatskoj, iz čega je proizašlo – tako je njegov špijunski mozak zaključio – da se na mala vrata željelo reći da je Hrvatska podređena Srbiji.
Nešto slično je zaključeno i u već odavno marginalnoj emisiji “Peti dan” na HTV-u 3, a povodom skorog gostovanja srpske pop-folk pjevačice Aleksandre Prijović koja je na putu da proda i peti koncert u zagrebačkoj Areni, što znači da će je gledati gotovo 100 tisuća ljudi. U emisiji emitiranoj 13. listopada, sudionici su zaključili da se radi o kolonijalnom pokušaju Srbije da na mala vrata preko pjevačice realizira svoje interese u Hrvatskoj.
Politički konzultant Aleksandar Musić tako je spominjao “topničku umjetničku pripremu” PR-a prije dolaska u Arenu, da se radi o geopolitici, da subliminalno gledano na taj koncert neće ići srednjoeuropski iskonski Zagrepčani koji vole Ivu Robića, Pipse i Pavela, da je to politika “jer malo življi melosi koji se kreću tzv. ovim prostorima donose više koristi jednoj strani i instrument su meke moći”, da bi na kraju pitao je li “dovoljno nekoga kulturološki približiti drugoj državi da bi otupio njegovu nacionalnu samobitnost?”.
Pridružio mu se genetičar Petar Mitrikeski po kojem je Prijović instrument barem “srednje moći, koji ide prema jačem utjecaju” što je negativno za budućnost Hrvatske i da takvu balkanizaciju koristi politički Beograd, jer “smo mi ostali politički naivci”. Jedina koja se ogradila od ovakvog tumačenja je profesorica na Filozofskom fakultetu Marijana Bijelić. Ništa se, dakle, nije promijenilo. Jedino što, za razliku od prije 23 godine, ovakva tlapljenja slušamo na javnoj televiziji, a ne na špijunskom kursu.
Članak je prenet sa portala Novosti.
