Rijeka se oprostila od Bekima Sejranovića. Život i priča kod njega su bili neraskidivo povezani

Piše: Davor Mandić

Četrdeset osam godina živio je Bekim Sejranović, pisac, prevoditelj, ljudina. Četrdeset osam minuta trajao je službeniji dio komemorativnog skupa njemu u čast u riječkom Muzeju moderne i suvremene umjetnosti. Po minuta za svaku godinu života. I ima tu neke proklete simbolike, osim one prvoloptaške; onako kako je priču o jednom takvom životu nemoguće sažeti u 48 minuta, tako je i jedan takav život bilo nemoguće sažeti u samo 48 godina. A život i priča su u Bekimovu slučaju bili neraskidivo povezani, na što su pokušali, svaki na svoj način, upozoriti  govornici u MMSU-u.

Komemoracija je održana u organizaciji Hrvatskog društva pisaca, pa je njen koordinator, i prvi govornik, bio pisac i sveučilišni profesor Nikola Petković. On se u svojem obraćanju na više mjesta podsjetio filma »Od Tokija do Morave«, japanskog redatelja Mokua Teraoke, a zapravo čudnog dokumentarnog sažetka jednog putovanja, u isto vrijeme fizičkog, trojice prijatelja/slučajnih poznanika, i duhovnog, Bekimove potrage za identitetom.

Prelaziti granice

– Film »Od Tokija do Morave« toliko isitnito, prekrasno i tužno u isto vrijeme prikazuje jedno putovanje. Pri kraju tog filma Bekim se Mokuu ispričava: »Žao mi je što nisi dobio svoju priču«, kaže Bekim. »Ali to je tvoja priča«, odgovori Moku. Bekim ga na to pogleda onim očima kojih se svi sjećate, koje ne stanu u priču, i kaže: »Ne znam, možda uopće tu nema priče«. Kada to izgovori pisac koji živi od priče, to postaje istinito i strašno. A istinito je i zato što govori nešto drugo; mi s Balkana smo uvijek nečija druga priča. A to je Bekimu itekako bilo jasno – rekao je Petković, dodavši da je Bekim, kozmopolit i nomad, uvijek živio negdje drugdje, nastojeći biti kod kuće u svijetu.

Bekim je, kako je to kazao Petković, bio primoran prelaziti granice onda kada su one prešle njega. U indeksu mu je prvo pisalo da je iz Jugoslavije, pa da je iz Bosne, a onda je on dopisao i Hrvatsku. Petkovića je posebno pogodio dio iz romana »Nigdje, niotkuda« u kojem pripovjedač govori o iskustvu dolaska u Bakar, inače Petkovićevo fokalno mjesto. Tamo zatječe »sirotinju koja je dolazila iz Bosne i tu robijala svoje živote u barakama pored Koksare«. Prema Petkoviću nitko iz Bakra takvo što nije napisao, nego je, eto, došao taj dječak i u jednoj rečenici sažeo sve.

Film kojeg se često Petković spominjao, završava Bekimovim zadovoljstvom što se otisnuo na taj put. Kaže tamo Bekim da se vratio u svoje Brčko ne zato da bi evocirao uspomene, nego da bi popravio sjećanje. Nakon što kaže da je sve dobro, odmah na to doda, kako podsjeća Petković, da je to možda i zbog one zadnje pive.

Stupanj slobode

U intermezzu između dvaju govornika, članovi Ri lita Gordana Brkić Žagar, Dunja Matić Benčić i Milan Zagorac čitali su ulomke iz djela Bekima Sejranovića, dobro izabravši segmente koji govore o propuštenim prilikama, ali i gladi za životom, o traumama i paranojama, ali i novim šansama.

Pročelnik Odjela za kulturu Ivan Šarar uvodno je rekao da bi bio sretniji da je za govornicom bio netko drugi, Bekimu bliži, ali takvi su ili bili u nemogućnosti doći ili su bili, kako je rekao, emotivno shrvani da bi preuzeli tu odgovornost. On je ispričao nekoliko crtica iz života, sretanja s Bekimom, utvrdivši beskonačno velik stupanj slobode u njega, takav koji je udarao mjeru njegovoj, Šararovoj, malograđanštini.

– Nemojmo svojatati Bekima i misliti da je naš grad bolji zato što je on ovdje proveo neko vrijeme. On bi bio takav kakav je bio bez obzira na to gdje je proveo svoje formativne godine – rekao je Šarar, izrazivši i zadovoljstvo što se komemoracija održava u MMSU-u i zbog činjenice da je u tom muzeju još uvijek u tijeku izložba Davida Maljkovića, »još jednog ‘luzera’ iz Pomorske škole Bakar«.

Govornik koji je uz to bio i kantautor uzeo je mikrofon na koncu. Zlatko Gostić Vojo svirao je s Bekimom u njegovu prvom bendu Paranoya te je, prije nego što je izveo pjesmu posvećenu Bekimu, ispričao nekoliko anegdota iz života, u Bakru i oko njega.

Najgori bend

– Bekima sam upoznao u Pomorskoj školi Bakar. Imao je »čiroki« od pol metra. Nikad on nije bio veliki panker, ali imao je veliki stav. Taj »čiroki« je bio njegov veliki stav – rekao je Vojo, dodavši da su ga dečki prvo izbili i oteli mu znak »peace« koji je imao, a onda ga tri dana nakon toga zvali da svira s njima u bendu. Bio je to bend Paranoya i, kako kaže Vojo, bio je to vjerojatno najgori bend u povijesti.

– Prvi put smo zasvirali na gitarijadi u Palachu ‘89. godine. I bili smo predzadnji. Onda se u Valu pojavilo naše ime. Kako je to bila velika stvar. Ali vrlo brzo došao je kraj tom bendu. Devedestih su stvari otišle u pičku materinu. Bekima sam sve manje viđao, a onda sam ga i prestao viđati – rekao je Vojo, zaključivši da je rado prihvatio poziv da govori i svira na komemoraciji, iako ne zna što bi rekao, a ni što bi svirao, jer on i Bekim imali su tako različite ukuse. Zato je skladao novu pjesmu, nakon koje je MMSU-om zaorila i play lista Zorana Prodanovića Prlje iz vremena kada je Bekim bio dio riječke glazbene scene, što se sve moglo zaliti pićem iz Čarlijeva bara, za kompletan ugođaj prošlih vremena, onih s drugačijim svjetlima i drugačijim mrakovima.

Tekst je prenet sa portala Novi list.