Ti si Claudia Schiffer u designu, rekao mi je Dragan Sakan

Piše: Petja Montanez

Zanimljiv susret, uz odbijanje pohvala, dogodio se prije mnogo godina kada sam se susrela sa Draganom Sakanom, moja mantra, odnosno neprihvatanje same sebe. Sreli smo se na Magdaleni– festivalu za mlade kreativce kojeg sada više nema. Bio je u žiriju Magdalene 2000. godine kada sam se odlučila sebe predstaviti kao brend. Za festival sam napravila samopromocijske oglase koji su bili hrabriji nego inače – istakla sam sebe kao ime i kao pojavu. Hrabro. I danas moram kazati da sam tad imala jaja, tako se kaže.

Dragan Sakan i ostali članovi žirija su prepoznali moje ideje i proglasili me pobjednicom festivala, dobila sam glavnu nagradu. Tad sam prvi put osjetila kako je biti na vrhu gdje si sam, ako nisi radio s velikom ekipom. Dragan mi je tad omogućio da moji radovi budu predstavljeni i u print magazinu, u sekciji ‘Dizajneri Slovenije’ gdje je, osim ta tri rada, bilo predstavljeno još njih nekoliko. Godina 2000. je bila moja godina. Nagrada, koju je kao direktor i osnivač festivala Ideas Campus tada uručio svim pobjednicima, bila je karta za Ideas Campus u Piranu koji je već tada važio za nešto posebno i must to be there. Kasnije me je Sakan pitao da li bih htjela sarađivati na kreativi za sam Campus. Naravno, moj odgovor je bio: ‘da’. Nakon osam sati rada na redovnom poslu, nekoliko mjeseci sam dodatno radila dva do četiri sata dnevno za New Moment Ljubljana gdje sam pobliže upoznala Sakana kao kreativca. Jedini kreativac koji je objedinjavao sve oblika umjetnosti i uplitao ih u svijet oglašavanja. I sama sam bila naklonjena toj vrsti spajanja jer su mi svi oblici umjetnosti bliski i dobro ih poznajem. Ta širina, koju sam ojačala tim poznanstvom i danas mi uljepšava svijet oglašavanja kojeg često vidim drugačije nego moje profesionalne kolege. Tada na Magdaleni, a i kasnije, Dragan Sakan mi je govorio: „Ti si Claudia Schiffer u dizajnu.“; zbog svog odgoja i odbijanje same sebe, nisam razumjela šta mi poručuje –svoju pojavnost sam dosljedno željela skrivati kako bi bio viđen moj doprinos dizajnu. Ukratko, kad prihvatiš sebe, počinješ viđati svoju cjelinu i cjelinu drugih. Shvatila sam da se ne smijemo skrivati i mijenjati samo zato da bi nas drugi prihvatili, da bi se uklopili u cjelinu kojoj pripadamo – zato i dandanas ostajem samo svoja i to je za mene stvar slobode – slobode volje koja je neophodna za krteativca.

Za takvo iskustvo, koje tad nisam znala usaditi u sebe, i danas sam jako sretna da sam ga živjela. Svi putevi za moj razvoj su bili nužni i pored padova, grešaka i monotonosti izbora puteva koje otvoriš zbog nespremnosti. Za traženje ljepote na svim područjima jačam svoje osjećaje i sklapam ih u cjeline koje ne smiju tražiti perfekciju, moraju opstati žive i promjenljive te dozvoljavati dopunjavanje koje je tako važno za rast ličnosti, projekata ili brenda. Dakle, više se ne bavim time kako žena preživi, odnosno gradi karijeru u oglašavanju, to nema veze s gradnjom. Treba se znati igrati! Pravila igre vrlo brzo prostudiraš, samo odluka da li igraš je teška. Radije se bavim samo s kreativnošću i idejama, a igre prepuštam profesionalnim igračima😊

Kasnije, kada je održan Ideas Campus u Piranu, za kojeg sam sa Sakanom radila vizuelni identitet koji je za mene tada bio malo kičast (zalazak sunca u obliku srca na pučini mora), ali ujedno vrlo zanimljiv i snažan simbol u konotaciji sa snažnim jarkim tonovima, govorio je tačno to što si doživljavao na jednosedmičnom Ideas Campusu u Piranu gdje se organizator pobrinuo da su sva osjetila bila svo vrijeme senzibilizirana do maksimuma. Beskrajni dani za koje nisi znao kad su počinjali i kad su se završavali, bili su sazdani od umjetnosti, oglašavanja, motivacijskih radionica i opet sve ponovo. Ukratko, vrlo bogat festival na kojem si zaista dobio meso, žar za svoje ideje kao kreativac.Moja tačka na i, te godine, i na tom mjestu, u vrijeme Campusa, dogodila se ljubav na prvi pogled koja još uvijek traje😊. Sakan se šalio: „Pa vidiš šta napravismo na Campusu. Ljudi se zaljube.“ ‘Ajde, stavimo to kao reklamni slogan…

MAGDALENA INFO.: Za takmičenje na drugom festivalu bilo je prijavljeno 390 radova. Glavnu nagradu je osvojila serija samopromocijskih oglasa autorice Petje Montanez. Jedan od njih (‘Goreći koktel’ u obliku ženskog međunožja) je slijedeće, 2001. godine, kao plakat festivala, podigao veliku prašinu, uzrokovao moralnu dilemu kod vođstva lokalnog komunalnog poduzeća i ponudio poduzetničku žicu mariborskim klošarima. Kad bi preduhitrili radnike, koji su po nalogu rukovodstva komunalnog poduzeća Snaga skidali plaklate – odljepljivali bi ih i prodavali za lijepe pare.