Ko će biti poslednji Srbin u Hrvatskoj? Svi se slažu jedino u tome da to neće biti Milorad Pupovac
Ljuština je podsjetio kako se svojedobno Margaret Thacher u svega dva mjeseca obračunala s podivljalim navijačkim skupinama, no dvoji da u Hrvatskoj postoji politička snaga koja bi to mogla.
Kosanović se obratio lažnim moralistima i pitao ih kakva je razlika između natpisa „Je..t ćemo srpske žene i djecu“ i pokliča “Za dom spremni”. „Što su ustaše radile u drugom svjetskom ratu, nego silovale i klale? Zašto bi to bilo nešto posebno u odnosu na sadržaj transparenta?“ kaže Kosanović i pita se jesu li reakcije bile na prostotu ili iskazanu netrpeljivosti i mržnju.
„Kustošija?“, „Gdje bi to bilo?“ – pita Ličina i hladno kaže da je on iz Dugava i nikada nije prešao Savu.
Zašto se dio Hrvata osjeća ugroženima od Srba? Je li to zato što smo pet godina ratovali i mnogo je onih koji su nekoga izgubili?
– Najluđe je što se rat više odmiče, to je više onih koji Srbe doživljavaju kao prijetnju – primjećuje Kosanović i zaključuje da je to posljedica 30-godišnje politike i vođenja propagande o srpskoj pobuni. A nisu se, nastavlja, svi Srbi pobunili. Pola Srba u Hrvatskoj nije bilo dio pobune.
– Djeca koja su prošla školovanje u zadnjih 30 godina imaju više mržnje i predrasuda prema Srbima nego njihovi roditelji koji su sudionici rata – kaže Kosanović.
– Prijetnja su nam miješani brakovi. A to znam po sebi. Ja sam u vezi s Hrvaticom – tvrdi Ličina koji živi poslijeratni miješani braki. A svjedok je i miješanog braka svojih roditelja – prijeratnog.
Sugovornici Jutanjeg imaju ideju kako ugasiti mržnju. Tri stvari, kaže Ljuština: obrazovanje i kultura, obrazovanje i kultura i treće – obrazovanje i kultura.
