U centru Zagreba me dočekao prizor koji nisam očekivala, a svjesna sam gdje živim. Ovo je poruka svima koji su pjevali ustaške, znate li tko je bio Medaković?

Na otvorenje izložbe posvećene Dejanu Medakoviću otišla sam iz nekoliko razloga, jedan je što me zanima opus ovog intelektualca iz Srbije, inače kolege, povjesničara umjetnosti, a drugi što mi je bila zanimljiva poveznica njegova s palačom Medaković koja se nalazi na Zrinjevcu, riječ je o meni jednoj od najdražih palača u Zagrebu.

Svjesna sam gdje živim, pojačane ustašizacije društva još od koncerta ljetos, svjesna što se u Splitu nekidan dogodilo, kada su žrtve bila djeca, no svejedno nisam očekivala ovaj prizor: na otvorenje izložbe u centru Zagreba, vezane uz Dane srpske kulture, propuštala nas je specijalna, interventna policija. Ispred, u Preradovićevoj, mnoštvo muškaraca (nisam vidjela niti jednu ženu), zapravo bolje rečeno dječaraca, s crnim kapuljačama preko glave. Kad ih je policija počela tražiti osobne, razišli su se, no nakon što su otpjevali koju ustašku.

Kad smo dolazili na izložbu, ispred nas su hodala četvorica dječaka s kapuljačama preko glave, svi su imali hudice iste firme, ne baš ni jeftine. Pomislila sam na trenutak da odlaze tamo, no predomislila sam se, pa to su djeca od 16, 17 godina. Pokazalo se da je moj prvi instinkt bio točan. I oni su se zaustavili u Preradovićevoj, kao i mi, no vođeni jednom sasvim drugom idejom. Voljela bih misliti da su to djeca, ta u skupim hudicama ispred nas, koja nisu u školi bila na satu kad se govorilo o logorima, da ne znaju što se uistinu zbivalo, jer da znaju, ne bi takve pjesme pjevali kakve su se sinoć orile u gradu Zagrebu.

E sad, prvo poveznica s palačom Medaković: nalazi se na Zrinjevcu, na broju 15, nekad je u prizemlju bila kavana Lenuci i jedna je od po meni najljepših palača u Donjem gradu. Današnji je vlasnik palače poslovni čovjek Bernard Rošić, sin Milivoja Rošića, koji ju je kupio 1936. godine. Nije to toliko direktno vezano uz ovu priču, no bila sam u toj palači, kada mi je Rošić govorio o birokratskim zavrzlamama s kojima se suočio nakon potresa, a kasnije je i javno, u očaju, s nje znao izvjesiti razne dramatične natpise. Pišem da sam bila unutra, samo radi konteksta: podigla ju je obitelj kojoj je bilo stalo do arhitekture i umjetnosti, malo ljudi uopće zna da su u njoj i divne freske.

Bogdan Medaković, jedan od predaka Dejana Medakovića, zvao je 1885. godine arhitekta Janka Jambrišaka, koji je tada bio jedan od najvažnijih arhitekata, odnosno građevinara u Zagrebu. Bogdan Medaković, intelektualac, pravnik, bio je i aktivni sudionik tadašnje politike (1906.-1918.), saborski zastupnik. Njegov je unuk Dejan, kojemu je, dakle, sada posvećena izložba u Zagrebu. Na izložbi je, među ostalim, i njegovo nježno sjećanje na baku Katicu: “Uredila je stan tako kao da se željela narugati svijetu iz kojeg je potekla i u kojemu je provela svoj životni vijek”.

Sve je počelo s braćom Medaković, rođenom u Lici u prvoj polovici 19. stoljeća, Miloradom i Danilom. Milorad je bio novinar, povjesničar, diplomat, njegov brat pjesnik i publicist. Milorad je svojedobno bio u službi Njegoša, može se pročitati na izložbi, i po njegovom nalogu odlazi u Dubrovnik, gdje izučava snimanje dagerotipijom. Jedna od dagerotipija Milorada Medakovića može se pogledati i na izložbi.

U zapisima Ljudevita Gaja spominje se kako je među njegovim suradnicima i simpatizerima bilo pravoslavnih intelektualaca, među kojima i Medaković.

Izložba “Efemeris – legat Dejana Medakovića” događaj je koji organizira Srpsko kulturno društvo “Prosvjeta”, a uz Milorada Pupovca i Nikolu Vukobratovića, predsjednika SKD Prosvjeta, na otvorenju su govorili i predstavnici Muzeja grada Beograda te kustosica izložbe Nevena Petrić, izvršna direktorica za kulturu SKD Prosvjeta.

Izložba predstavlja nasljeđe, dakle, srpskog povjesničara umјetnosti, univerzitetskog profesora, književnika i akademika Dejana Medakovića (1922.-2008.), rođenog u Zagrebu. Obuhvaća odabrana djela likovne i primijenjene umjetnosti, njegove osobne predmete, odlikovanja, rukopise, knjižnu građu i dokumentaciju, a nazvana je po njegovom nagrađivanom memoarskom djelu “Efemeris”.

Da, najkontroverzniji dio njegove karijere bio je rad u Srpskoj akademiji znanosti i umjetnosti, sudjelovao je u izradi Memoranduma SANU, taj je dokument služio kao podloga za velikosrpski koncept, srećom, neuspješno realiziran nakon raspada Jugoslavije. I to je činjenica koja se uz njegovu biografiju ne smije izbjeći, niti prešutjeti.

No, iz razgovora koje je s Medakovićem vodio novinar i publicistDarko Hudelist može se isto tako saznati da je Medaković odbio politički angažman koji mu je ponudio Slobodan Milošević, a koji je Memorandum SANU-a pokušao provesti u život.

“Legat” Dejana Medakovića ima više od 900 predmeta, rukopisa, prepiske, fotografija, djela likovne i primijenjene umjetnosti, namještaja iz radne sobe ovog akademika. Slike koje su slikali umjetnici s kojima je često znao surađivati, od Nadežde Petrovićdo Petra Lubarde.