Srbija ga je optužila za izdaju, Hrvatska za ratne zločine, a sada je uslijedio veliki obrat: ‘Pa znate li kakvu je veliku stvar napravio za Hrvatsku!?‘

Autorka: Višnja Gotal, Izvor: Jutarnji list

Da je general JNA, koji je u narodu nosio nadimak “dobrog generala”, poživio, danas bi bio “najsretniji čovjek na svijetu”. Kaže to za Jutarnji njegova supruga Milka koja ga je najbolje poznavala. Prošao je general sito i rešeto, imao uspona i padova, za ratni su mu zločin i presuđivale i oslobodile ga Srbija i Slovenija, ali najteže mu je pala osuda Hrvatske, koju tijekom života nije uspio pobiti. Ali danas, sedam godina nakon smrti, jest.

Presuda hrvatskog suda protiv njega je odbačena i Vladimir Trifunović nevin je čovjek. Supruga Milka i kći Nada nisu mogle drugo nego položiti mu još jedan buket cvijeća na grob. Ovoga su ga puta položile slobodnom čovjeku, a ne ratnom zločincu. Iako je Vladimir Trifunović pred hrvatskim pravosuđem rehabilitiran još u kolovozu, rijetki za to znaju. Presuda generalu bila je velika vijest u medijima, bitka za obnovu postupka sporadična, s prolaskom godina sasvim je jenjala, o rehabilitaciji su izvijestili tek vrlo rijetki. Iako to neće priznati, bitno im je da je Vladimir makar i posthumno dočekao pravdu, Milki i Nadi Trifunović, razaznaje se iz njihovih riječi, žao je da je tako. Zato su sada, nakon što su od kolovoza šutjele, odlučile govoriti za Jutarnji. Nada je u Zagrebu gdje živi i radi, Milka u Bosni, jer iako je nakon dugogodišnje bitke uspjela ishoditi prebivalište u Zagrebu, još uvijek joj ne daju zdravstveno osiguranje, što je ženi u godinama i te kako važno. No, o tome nešto kasnije.

Kad je stigla vijest o rehabilitaciji njezina supruga, Milka Trifunović je, kaže, bila “sretna i presretna”.

– To smo i očekivali, ali preteško mi je da on to nije doživio – kaže gospođa Milka i dodaje da ne bi bilo tako “da vi niste o tome pisali, o toj nepravdi koja nas prati”, kaže. Supruga je zadnji put vidjela prije sedam godina, umro je 17. siječnja 2017. godine. – Jako, jako mi je drago da sam bila s njim na njegov zadnji rođendan, 78. Iz Njemačke sam došla autobusom i ostala nekoliko dana, jer morala sam se vratiti na posao. Došao je i tog ljeta. Strašno mi nedostaje – rasplakala se.

Od rata naovamo živi sa stigmom supruge ratnog zločinca, a rijetki uopće znaju da je Vlado Trifunović pravomoćno oslobođen krivnje za zločine koji su mu se stavljali na teret.

Hrvatski progon Vlade Trifunovića počeo je 1993. godine, kad ga je Općinski sud u Varaždinu osudio na 15 godina zatvorske kazne, presudu je potvrdio i Vrhovni sud. Trifunović je inzistirao na novom suđenju, sedam puta je predavao zahtjev za reviziju, odobrena mu je tek 2013. godine, ali zahvaljujući poslovičnoj aljkavosti hrvatskog sudstva, postupak nikad nije valjano ni započet.

Vlado Trifunović je 2017. godine umro kao ratni zločinac, da bi u kolovozu ove godine, sedam godina kasnije, nakon revizije postupka koju je “istjerala” Nada Trifunović bio sudski rehabilitiran. Slobodan. Da Vlado Trifunović odnekud promatra ova događanja, ipak bi ga mučila jedna stvar. Što nije uspio sam, argumentima, a imao ih je mnogo, potvrdili su za Jutarnji sudionici varaždinskih događanja onome što je prethodilo Domovinskom ratu, dokazati svoju nevinost, nego je to, na koncu, za njega učinila birokracija.

– Vjerujem da ću ipak doživjeti da u obnovljenom sudskom postupku dokažem da sam kao komandant Varaždinskog korpusa ispravno postupio odbijajući da uludo žrtvujem svoje vojnike. Ponekad mi se samo čini kao da isti oni koji su onda priželjkivali našu smrt iz svojih politikantskih ciljeva, sada iščekuju da nestanem kako pitanje moje rehabilitacije nikad ne bi došlo na red – izjavio je svojevremeno general Vlado Trifunović. Prevario se. Rehabilitaciju nije doživio, ali iako je “nestao”, ona se dogodila.

Status Vladimira Trifunovića kao osuđenog ratnog zločinca nije samo njemu od života napravio pakao. U istom se krugu pakla našla i njegova obitelj. U novozagrebačkoj zgradi, gdje živi Nada sa sinom, jedini nisu dobili pravo otkupa stana jer je Vladimir Trifunović bio pravomoćno osuđen. Zgrada je bila u vlasništvu JNA, tu su stanovali vojni djelatnici s obiteljima, Trifunovići u njoj žive od 1984. godine, kad je Vlado bio premješten na službu u Varaždin. Tu su slavili dječje rođendane, veselili se kad bi Vlado dolazio vikendima, tu su prolazili i najveće strahove da će ostati beskućnici kad ju je preuzeo MORH i odbio im otkup pa su i danas podstanari.

Vladimirov i Milkin sin umro je premlad, kći se mučno razvela od hrvatskog dragovoljca pa je desetljećima samohrana majka. Gospođa Milka od rata je do penzije čistila, prala i glačala njemačkim obiteljima kako bi prehranjivala obitelj u nemilosti. Kroz to je vrijeme Vladimir, za kojega dugo nakon što je s 280 vojnika i časnika napustilo Varaždin i za sobom ostavio sve lako i teško naoružanje, čamio sam u beogradskom hotelu. Tu si je kuhao, najčešće grah, bio u pritvoru, odlazio na sudska ročišta.

Srbija ga je, naime, zbog povlačenja i ostavljanja naoružanja optužila za izdaju. “Prema predmetnoj pravomoćnoj presudi, Vlado Trifunović proglašen je krivim zato što nije koristio vatrenu nadmoćnost i djelovao po Varaždinu kada iz njega nisu napadani, što tijekom srpnja nije zaposjeo dijelove grad s prigradskim naseljima da bi s tih pozicija efikasnije koristio vatrenu nadmoćnost vojnih jedinica”, pisalo je u zahtjevu beogradskog vojnog tužilaštva da se Trifunovića proglasi krivim.

Sudili su mu pet puta, dvaput je bio oslobođen, potom osuđen na 11 godina zatvorske kazne, drugostupanjski je sud kaznu smanjio na sedam godina zatvora, da bi 1997. godine bio pomilovan. Pomilovanje nije želio, jer to je kao priznavanje krivnje pa potom nečija milost, postupak je obnovljen i proglašen je nedužnim.

Hrvatsko je pravosuđe bilo znatno sporije. Obje su mu države sudile za jednaki “zločin”, svaka iz svoje perspektive. Hrvatska za borbena djelovanja između 15. i 22. rujna 1991. godine, zbog “nasumičnih bombardiranja dvaju naselja, u kojima je jedan civil poginuo, drugi je ranjen, a počinjena je i materijalna šteta”, već je navedeno za što ga je teretila Srbija.

Iako mu je već nakon smrti presuda trebala biti ukinuta, general Trifunović je aboliran tek nakon što je Nada Trifunović prošle godine pokrenula obnovu kaznenog postupka, koju njezin otac do smrti nije dočekao pa nije ni imao priliku predočiti dokaze svoje nevinosti. A sve je to hrvatsko pravosuđe ionako već znalo, osobito od kad je 2021. godine potpukovnik Vlado Davidović, optužen zajedno s generalom Trifunovićem, pravomoćno oslobođen optužbi. “Niti iz jednog se izvedenog dokaza s potpunom izvjesnošću nije moglo utvrditi da je Vlado Trifunović, kao zapovjedno nadređeni okrivljenom Davidoviću, njemu zapovjedio borbeno djelovanje, a da je Davidović izdao zapovijedi na temelju kojih su pripadnici neprijateljske vojske iz te vojarne ispaljivali granate iz minobacača i borbenih oklopnih vozila te da je upravo od tih projektila nastala šteta na civilnim, poslovnim i gospodarskim objektima u Varaždinu”, piše u presudi Županijskog suda u Zagrebu.

Na Davidovićevo su suđenje dostavljeni i iskazi svjedoka s beogradskog suđenja, potpukovnika Davida Vujina i generala Živote Avramovića. Iz Avramovićeva iskaza pred Vojnim sudom u Beogradu proizlazi da je po njegovom zahtjevu na Varaždin bila upućena avijacija koja je borbeno djelovala. Ova se izjava slaže s izjavom Radimira Čačića, iznesenom na varaždinskom suđenju generalu Trifunoviću, da mu je general osobno rekao da je “borbeno djelovanje bilo štetno i protivno bilo čijem interesu te da o tome ni na koji način nije bio obaviješten ni konzultiran”. Istaknuto je da Trifunović nije ni imao mogućnost komunikacije sa svojim nadređenima nakon blokade vojarni, osim putem radiostanica koje su prisluškivane.

To je potvrdio i Stjepan Mesić, tadašnji savjetnik Jove Popovića, koji je svjedočio da je generalštab JNA na sastancima kritizirao Trifunovićevo ponašanje jer je odbio naređenje pretpostavljenog Živote Avramovića za granatiranje grada. A Trifunoviću su, štoviše, zahvalni jer je s obilnim ubojitim naoružanjem mogao pregaziti Varaždin i krenuti dalje, a on je naredio novacima, od kojih su rijetki bili stariji od 20 godina, da se spakiraju, utovare u kamione i sve ih žive i zdrave vratio doma. Takva je odluka, prema Stjepanu Mesiću, koju je dao Jutarnjem u jednom od prethodnih razgovora na temu generala Trifunovića, zaslužila odlikovanje, a ne osudu.

– Nažalost, u tom vojnom vrhu nije bilo ni jednog pametnog čovjeka koji će reći ‘čujte, čovjek je general koji je predao garnizon, naoružao Hrvatsku vojsku i s tim je oružjem Hrvatska pobijedila u ratu‘ – rekao je Radimir Čačić, koji je pregovarao s generalom o predaji vojarne. Štoviše, kaže da je predaja koju je zapovjedio Trifunović “dovela do toga da je i danas 40 posto teškog hrvatskog naoružanja ono koje je predao Trifunović”. – Postupio je apsolutno kao častan čovjek – rekao je.

Trifunovićeva je obitelj ponosna na generala, uz Mesića i Čačića branili su ga i drugi realni sudionici tih događanja, ali obitelj Trifunović ostala je stigmatizirana.

Gospođa Milka se 2023. godine, Bla Bla carom, vratila u Zagreb. Bila je prestravljena. Nakon što desetljećima nije uspijevala ishoditi hrvatsko državljanstvo i dozvolu stalnog boravka, da bi na koncu, slučajno ili ne, nakon prve i jedine ispovijesti koju je ikad iznijela, u Jutarnjem listu, dobila dozvolu boravka, ali ne i zdravstveno osiguranje, pa je otišla u bosanske Rakeliće, gdje Trifunovići imaju vikendicu, u kojoj nema grijanja.

Za Jutarnji je tada rekla: – Ja sam nigdje. Iz Njemačke, koja mi je dala utočište da mogu hraniti djecu u Hrvatskoj, sam otišla, morala sam, stara sam i ne mogu više sama, a Hrvatska u kojoj sam živjela desetljećima i odgojila djecu, a oni moje unuke, tretira me kao neprijatelja – govorila je.

Danas, godinu i pol kasnije, pojašnjava zašto se morala vratiti u BiH: – Strah me biti s kćeri u Zagrebu jer imam zdravstvenih problema, ali ne daju mi zdravstveno osiguranje. Tu mi je nećakinja doktorica pa se uz nju, koja me obilazi, osjećam sigurnije – kaže.

Ovogodišnje je božićne i novogodišnje blagdane, kao i mnoge prije, provela sama, ali što se tiče Vlade, u duši mirna. Jer s njezina je muža skinuta stigma ratnog zločinca. Dugo je vremena svatko od njih dvoje blagdane provodio sam, ona u Njemačkoj, on u Beogradu, ali rado se sjeti zajedničkih, zagrebačkih blagdana.

– Bili smo svi zajedno, obitelj, i jako smo se tome veselili. Neovisno koje smo nacionalnosti i vjere, voljeli smo i držali se običaja katoličkog Božića. Sad mi ti datumi, koje svi slave, ne znače više ništa, kad sam sama. Kći se sekira, zove me u Zagreb, ali kako ću kad sam bolesna i ne dao Bog da se nešto dogodi, nemam zdravstveno osiguranje, ne možemo si to priuštiti. Također, više nikoga ne poznajem, niti itko mene poznaje, u zgradi živi još samo jedna obitelj koja je živjela ondje i kad sam ja, prije 30 godina, otišla raditi u Njemačku. Prije toga Vlado bi bio sretan samo zato što smo zajedno, a jako je volio kolače čupavce. Znala bih mu kupiti neki parfem, ali radije robu, koju smo neraspakiranu pronašli u beogradskom hotelu, više ni za što nije mario, osim da dokaže nevinost – kaže za Jutarnji Milka Trifunović. Najradije se sjeća novogodišnjih proslava na Drugarskim večerima u Kumanovu, kad je Vladu ondje odnijela vojna služba. – Bio je jako dobar plesač, volio je plesati – s nostalgijom se sjeća gospođa Trifunović vremena koje kao da je iz nekog, kaže, bivšeg života.

Stjepan Mesić, u razgovoru koji smo spomenuli, o situaciji u kojoj živi obitelj Trifunović rekao je: – To je apsolutno neznanje u hrvatskom vojnom vrhu. Vidjeli su da je Srbin, general i nisu htjeli shvatiti da on i supruga imaju u Zagrebu stan, da su tu odrasla njihova djeca koja nikad nisu otišla iz Hrvatske, dakle imaju sva prava kao i svi ostali hrvatski građani. Nadam se da je taj šovinizam u MORH-u prošlost i da su ljudi ondje napokon shvatili koliku je uslugu general Trifunović napravio Hrvatskoj – rekao je i dodao da “trebaju dobiti pravo otkupa stana po istom principu po kojemu je to dano drugima u Hrvatskoj”.

Milka Trifunović godinama živi u apsurdu. Kad je cijela obitelj, govori nam njezina kći, dobila domovnicu, njoj je odbijena. Kad je dobila dozvolu privremenog boravka kao izbjeglica, uz koju ima pravo na zdravstveno osiguranje, inače dozlaboga usporeno Državno odvjetništvo promptno se žalilo – jer gđa Milka u Njemačku nije otišla s hrvatskom putovnicom koju joj, iako je na nju imala pravo, nisu dali – osiguranje je bilo na čekanju da bi, kad je žalba odbijena, isteklo šest mjeseci, na koliko je Milka Trifunović dobila pravo boravka. Sad je dobila stalni boravak, ali HZZO mjesecima joj ne odgovara na prijavu za zdravstveno osiguranje.

– Nije dobila domovnicu, nije mogla otkupiti stan, muž joj je u Hrvatskoj osuđen, u Srbiji uhićen, što će nego izbjeći da prehrani obitelj? Tati su bila uskraćena sva primanja, brat i ja smo ostali bez posla, bili smo na prosjačkom štapu i mama je morala otići pospremati tuđe kuće da bi nas sve uzdržavala. Ovoliko otpora, kao za njezino zdravstveno, nije bilo ni za poništavanje presude – zaključuje Nada Trifunović.

Gospođa Milka Trifunović u međuvremenu je, i opet slučajno ili ne, dobila zdravstveno nakon što su novinari Jutarnjeg poslali upit zašto ga ne može dobiti, kad na njega ima pravo. Točnije, rečeno nam je da joj polica teče od 17. prosinca. – Prijava je napravljena 17. prosinca i sada su vam rekli da je to datum otkad je ZO važeće. A meni su na šalteru rekli da moram najprije dobiti Rješenje iz Branimirove, pa ću onda vidjeti na čemu sam – ništa nije jasno Nadi Trifunović.

Tekst je prenet iz Jutarnjeg lista.