‘Pitala sam Brodarca kamo su mi odveli sinove i muža, osorno mi je rekao: Traži ih u mrtvačnici‘

Piše: Slavica Lukić, Jutarnji.hr

Dok je država na najboljem putu da isplati dodatnih 1,2 milijuna kuna odvjetnicima Vladimira Milankovića osuđenog za ratne zločine nad dvadeset i troje srpskih civila na području Siska, većinu obitelji žrtava tih zločina država do danas, trideset godina od protuzakonitog odvođenja, mučenja i likvidacija njihovih bližnjih, nije obeštetila. Stojanki Trivkanović, koja je godinama ustrajno tragala za odgovorima tko su policajci koji su joj jedne nedjelje u kolovozu 1991. iz obiteljske kuće u sisačkom naselju Zeleni brijeg u nepovrat odveli supruga i obojicu sinova, hrvatski su sudovi dva puta odbili zahtjeve za odštetom, naloživši joj da plati visoke parnične troškove. Pravo na odštetu koju je država dužna platiti svojim građanima kad im štetu nanesu pripadnici njezine vojske ili policije, Stojanki Trivkanović priznao je tek Europski sud za ljudska prava. Ali prekasno, jer presudu Suda u Strasbourgu donesenu u siječnju 2021. – nije doživjela.

Podsjetimo, ratni zamjenik načelnika sisačke policije, Vladimir Milanković, koji je od 18. srpnja 1991. zapovijedao svim policijskih jedinicama na području Siska, uhićen je u lipnju 2011. zajedno s bivšim načelnikom sisačke policije, a poslije dugogodišnjim HDZ-ovim županom Đurom Brodarcem i ratnim zapovjednikom pričuvne policijske postrojbe Vukovi Dragom Bošnjakom. Za nezakonita odvođenja, mučenja i likvidacije sisačkih civila znalo se već devedesetih, neovisni mediji donosili su detaljna svjedočanstva obitelji čiji su članovi odvođeni i ubijani, ali policija i DORH nisu činili ništa da ih istraže. Kako su istraga i kažnjavanje ratnih zločina počinjenih s hrvatske strane bili jedan od uvjeta za ulazak Hrvatske u Europsku uniju, u lipnju 2011. napokon su uslijedila provođenja.

Brodarac je nedugo nakon privođenja, u ljeto 2011., preminuo u istražnom zatvoru. U suđenju koje je uslijedilo i koje je zbog pristranosti sisačkog Županijskog državnog odvjetništva i suda premješteno u Osijek, Drago Bošnjak je oslobođen krivnje, a Vladimir Milanković je 2014. pravomoćno osuđen na deset godina zatvora zbog ratnog zločina nad dvadeset i troje sisačkih civila srpske nacionalnosti i jednim ratnim zarobljenikom. U presudi Županijskog suda u Osijeku se navodi da je kriv jer nije spriječio protuzakonita uhićenja civila, njihova premlaćivanja i likvidacije za koje je znao da ih čine njemu podređeni pripadnici policije, jer je sprečavao da se nezakonita privođenja, mučenja i likvidacije istraže i jer je osobno sudjelovao u zlostavljanju pojedinih civila. U presudi se navode imena i prezimena svih dvadeset troje srpskih civila koje je odvela sisačka policija, a među njima i Nikola Trivkanović, suprug Stojanke Trivkanović, te njezini sinovi Zoran i Berislav.

Odobrio Karamarko

Milanković je iz zatvora izašao 2018., nakon dvije trećine izdržane kazne. Već na početku istrage, 2011., Milanković je MUP-u podnio zahtjev da mu kao bivšem pripadniku policije država plati odvjetničke troškove, a tadašnji ministar unutarnjih poslova u Vladi Jadranke Kosor, Tomislav Karamarko, to mu je i odobrio uz obrazloženje da je postupak u kojem se Milankovića tereti “proistekao iz obnašanja policijske dužnosti”. Milankovićevim odvjetnicima Miljenku Umićeviću i Nataši Čučić MUP je već na početku kaznenog postupka isplatio 700.000 kuna. Kako je suđenje potrajalo, Milanković je zatražio da mu se na ime odvjetničkih troškova isplati dodatnih 900.000 kuna. Međutim, novi ministar unutarnjih poslova, SDP-ovac Ranko Ostojić, koji je nakon smjene vlasti na toj dužnosti naslijedio Tomislava Karamarka, odlučio je preispitati odluku svojeg prethodnika te je konstatirao da je odluka o financiranju troškova Milankovićevih odvjetnika nezakonita jer “ratni zločini po svojoj prirodi ne mogu proizaći iz obavljanja policijskog posla”.

Međutim, Milanković je Ostojićevu odluku odlučio osporiti na sudu i nakon više sudskih peripetija, Općinski sud u Sisku ovih je dana presudio u njegovu korist te naložio državi da Milankovićevim odvjetnicima isplati dodatnih 987.750 kuna i refundira 167.000 kuna za troškove postupka u kojem je ishodio ovaj iznos. Kad se na to obračunaju kamate, iznos će se popeti na oko 1,2 milijuna kuna. Iako odluka Općinskog suda u Sisku ni – je pravomoćna jer se DORH na nju žalio, Milanković ima visoke izglede da mu država, a to znači porezni obveznici, podmiri ukupni iznos odvjetničkih troškova nastalih u suđenju na kojem nije dokazao svoju nevinost, nego je osuđen za ratni zločin. A ukupan iznos Milankovićevih odvjetničkih troškova, kad im se pribroji i onih već isplaćenih 700.000 kuna, penje se na oko 2 milijuna kuna.

No, vratimo se sada na slučaj Siščanke Stojanke Trivkanović čiju smo mučnu bitku za istinu o ubojstvu sinova i supruga pratili godinama. Još u studenom 2001., kad je potpisnica ovog teksta kao novinarka tjednika Globus pokušavala doći do sugovornika o odvođenjima i likvidacijama sisačkih civila, u Sisku je vladao strah. Preživjeli članovi obitelji o odvođenjima bližnjih pričali su mi u strahu, pod uvjetom da ostanu anonimni, neki ni toliko. Njihov strah bio je razumljiv – sudionici zločina nad njihovim bližnjima živjeli su u Sisku kao slobodni građani, bili su na visokim policijskim i političkim položajima, a policija i DORH nisu pokazivali ni natruhe namjere da se pozabave rasvjetljavanjem tih zločina. Stojanka Trivkanović bila je jedina koja je pod svojim imenom i prezimenom pristala ispričati što se njezinoj obitelji dogodilo. “Hoću, sve ću vam ispričati. Ne bojim se ja više ničega. Sve što sam imala – izgubila sam”, rekla nam je.

Brodarčev odgovor

Siščanki Stojanki, rođenoj u miješanom braku Hrvatice i Srbina, u trenutku kad smo 2001. s njom razgovarali bila je 51 godina i odavala je dojam žene otupjele na strah. “Tu nedjelju, 25. kolovoza 1991.”, ispričala nam je tada, “neću nikada zaboraviti. Oko podneva pred je našu kuću dojurio bijeli kombi i iz njega je iskočilo sedam ili osam muškaraca u maskirnim uniformama na kojima nije bilo nikakvih oznaka osim šahovnice. Samo jedan od njih bio je od glave do pete odjeven u crno i s crnom maskom navučenom preko lica na kojoj su bili samo prorezi za oči. Kad su izjurili iz kombija, opkolili su kuću, ščepali moga muža Nikolu i sinove – Berislava, kojem je bilo 17, i Zorana, kojem su bile 22 godine. Udarajući ih kundacima, ugurali su ih u kombi. U kući su prevrnuli sve, čak i dječje krevetiće, jer je moj stariji sin Zoran bio oženjen i imao dvojicu malenih sinova. Kad nisu našli ništa, uzeli su radnu cestarsku uniformu mojeg supruga koji je bio zaposlen u Hrvatskim cestama i vikali da je to četnička uniforma. Jedan susjed, Hrvat, prijatelj mojih sinova koji se zatekao kod nas, upitao ih je što to rade. Zaprijetili su mu da umukne ako ne želi završiti s njima u kombiju…”

U nastavku ispovijesti Stojanka nam je opisala kako je sinove i supruga čekala čitav dan i noć. Sutradan se uputila u zgradu sisačke policije, ali je nisu pustili dalje od porte. Dok je čekala na porti, u zgradu je ušao Đuro Brodarac, tadašnji zapovjednik sisačke policije, kojem je Vladimir Milanković bio zamjenik. “Prišla sam mu i upitala gdje su mi sinovi i muž, a on mi je osorno odgovorio: ‘Traži ih u mrtvačnici, među mrtvima‘. Obilazila sam svaki dan policiju, Krizni štab, Crveni križ. Čula sam da pritvorene Srbe drže u bivšem lječilištu Jodno, pa sam otišla tamo…” U Jodnom su bili smješteni pripadnici policijske jedinice Vukovi, koji su, kako će se poslije potvrditi i u sudskom procesu, nezakonito privodili, fizički i psihički zlostavljali i potom likvidirali velik broj sisačkih srpskih civila. Opisala nam je jezivo iskustvo zastrašivanja i vrijeđanja koje su joj u Jodnom priredili pripadnici Vukova. Pokušala je ući i u barake ORAe (Omladinske radne akcije) u kojima su privedene civile mučili, ali joj nisu dopustili.

“Nekoliko dana poslije nazvali su me iz mrtvačnice sisačke bolnice da dođem preuzeti mrtvo suprugovo tijelo. Pronađen je 26. kolovoza u Gušću, na obali Save, nizvodno od Siska, s prostrijelnim ranama… Ležao je na stolu mrtvačnice, lica crnog od udaraca. Sinove nikada nisam pronašla, ali sam poslije od nekih ljudi iz HV-a koji su mi željeli pomoći, Nikole Ferenčaka i njegove žene Tanje doznala da su dva dana mučeni u barakama ORA-e i potom odvedeni na obalu Save i ubijeni. Pričali su mi da je moj Berislav (17) zapomagao dok su ga tukli i tražio vode. Dali su mu da pije mokraću…” Stojankini sinovi Berislav i Zoran i danas se vode kao nestali.

Pričala nam je kako su je pripadnici policije mjesecima i godinama nakon odvođenja sinova i supruga zastrašivali, noću lupali po prozorima, upadali u kuću i tvrdili da su joj sinovi “prijeko u šumi”. Ispričala nam je kako se 1994. bijeli kombi ponovo zaustavio pred njezinom kućom, ali ovaj su put došli po nju. Sretna je okolnost da je u tom trenutku kod nje u kući bila zaposlenica UNHCR-a, preko kojeg je također pokušavala dobiti informacije o sudbini sinova, pa je nisu odvezli. Neko vrijeme nakon toga iz UNHCR-a su je redovito obilazili i savjetovali joj da radi sigurnosti napusti Hrvatsku, ali je tu mogućnost odbila. “I danas kad na cesti vidim bijeli kombi, počnem se tresti”, ispričala mi je u studenom 2001. Stojanka Trivkanović.

Nekoliko mjeseci nakon što su joj odveli sinove i supruga, ravnateljica sisačkog vrtića u kojem je Stojanka bila zaposlena kao spremačica, Emilija Čeh, naredila joj je da se gubi iz vrtića i uručen joj je otkaz. Protiv vrtića je pokrenula radni spor, koji je dobila i vraćena je na posao, ali je zatim sama dala otkaz jer nije mogla izdržati pritiske kojima je nakon povratka bila izložena.

U studenom 2005. Općinski sud u Sisku proglasio je njezine sinove, čija tijela nikada nisu pronađena, umrlima, utvrdivši kao datum njihove smrti 25. kolovoza 1991. Trivkanović je 2006. pokrenula parnični postupak za naknadu štete protiv države u kojem je tvrdila da su joj sinove ubili pripadnici hrvatske policije. Međutim, Općinski sud u Sisku 2007. ju je odbio, tvrdeći da je za njezin zahtjev nastupila zastara. Trivkanović je u žalbi navela da joj je šteta uzrokovana kaznenim djelom ratnog zločina koji ne zastarijeva, ali je Županijski sud njezinu žalbu 2010. odbio, a i Vrhovni joj je sud odbio zahtjev za revizijom parničnog postupka. Sud joj je 2012. naložio da plati 15.600 kuna parničnih troškova.

Kad je 2014. Vladimir Milanković konačno osuđen za ratne zločine nad sisačkim civilima, a presudom su obuhvaćeni i njezin suprug i sinovi, Stojanka Trivkanović je, sukladno hrvatskoj sudskoj praksi, iste godine podnijela sisačkom Općinskom sudu zahtjev za ponavljanjem parničnog postupka u kojem bi joj se dosudila odšteta jer je sada i pravomoćno utvrđeno da je nad njezinim sinovima počinjen ratni zločin, kao i odgovornost hrvatske države čija je policija taj zločin počinila. Međutim, ponovo je odbijena: sisački Općinski sud u odbijenici navodi maštovito obrazloženje – tvrdi da je zamjenik sisačke policije Vladimir Milanković osuđen za nestanak njezinih sinova, a ne za njihovu smrt, pa da Trivkanović, unatoč pravomoćnoj presudi donesenoj protiv Milankovića, nema osnove za naknadu štete. Žalila se, ali je Županijski sud njezinu žalbu odbio, a Ustavni sud, kojem se obratila tvrdeći da joj je povrijeđeno ustavno pravo na pravično suđenje, njezinu je ustavnu tužbu odbacio.

Nakon toga, u rujnu 2016., Trivkanović je podnijela tužbu Europskom sudu za ljudska prava, tvrdeći da su joj odbijanjem zahtjeva za obnovu parnice za naknadu štete hrvatski sudovi povrijedili pravo na pravično suđenje. Presudu toga suda, međutim, nije dočekala jer je u prosincu 2019. preminula u 69. godini života.

DORH-ova šutnja

Njezini unuci, koji su u vrijeme nezakonitog odvođenja Stojankina sina Zorana bili gotovo bebe i izravno pogođeni njegovim nestankom, nakon Stojankine smrti zatražili su od Europskog suda za ljudska prava da ustraje u rješavanju tužbe koju je njihova baka podnijela. Sud u Strasbourgu je ocijenio da unuci imaju legitiman interes tražiti ustrajavanje u rješavanju ovog postupka i 21. siječnja 2021. je donio presudu u predmetu Stojanka Trivkanović protiv Hrvatske u kojem presuđuje da je hrvatska država povrijedila njezino pravo na pravično suđenje zajamčeno Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Europski sud se pozvao na čitav niz svojih ranijih presuda u kojima je zauzeo stav da se osobe koje su nestale nakon što su pritvorene od predstavnika države (u ovom slučaju policije) smatraju umrlima i da je država stoga odgovorna za njihovu smrt.

Odgovornost države u takvim se slučajevima, kako navodi Sud u Strasbourgu, temelji na uzročnoposljedičnoj vezi između pritvaranja i smrti.

Iako nakon godina mukotrpne bitke nije doživjela presudu Europskog suda ni odštete koje su joj hrvatski sudovi po zakonu trebali dosuditi, tužbom koju je podnijela Sudu su Strasbourgu i presudom koju je taj sud donio Stojanka Trivkanović je, makar posthumno, otvorila put dvojici svojih unuka koji su ostali iza njezina sina Zorana da pred hrvatskim sudovima izbore odštete jer im je država ubila oca i osudila ih na odrastanje bez njega. Svakom od dvojice sinova ubijenog Zorana Trivkanovića, kao i njihovoj majci, kako doznajemo, u kolovozu ove godine, pravomoćno je dosuđeno po 330.000 kuna odštete, daleko manje od odvjetničkih troškova koje će država isplatiti osuđenom Vladimiru Milankoviću.

DORH koji zastupa državu u odštenim parnicama koje pokreću obitelji žrtava ratnih zločina upitali smo koliko je Milankovićevih sisačkh žrtava do danas od države izborilo odštete zbog ubojstva bližnjih.

IZ DORH-a smo nakon dva dana čekanja umjesto odgovora dobili sljedeće objašnjenje: “Državno odvjetništvo Republike Hrvatske nije u mogućnosti odgovoriti na Vaša pitanja jer se evidencija predmeta ne vodi na način iz kojih bi bili vidljivi podaci koje tražite, odnosno ne vodimo posebne evidencije parničnih predmeta iniciranih od članova obitelji žrtava ratnih zločina. Podatke bi Vam mogli dati nadležni sudovi kojima su podnesene tužbe i koji vode postupke”.

Članak je prenet sa portala Jutarnji.hr