Ovo je prokleto nepravedno, Teofilu Pančiću se pred očima zbivalo ono što je godinama priželjkivao – buđenje Srbije

Autor: Jurica Pavičić, Izvor: Jutarnju list

Teofil Pančić bio je, rekli bi Amerikanci, “army brat”, dijete armijske obitelji koja se selila diljem Jugoslavije. Rođen je u makedonskom Skopju, živio u južnosrpskom Pirotu, a onda u formativnim godinama doselio u Zagreb, u novozagrebačku “Mamuticu”. Kao tipično dijete šezdesetaške generacije, proživio je formativna poglavlja Zagreba 80-ih: Radio 101, Kulušić, Polet, SKUC. Da se stvari politički nisu razvile kako su se razvile, Pančić bi vjerojatno i ostao u Zagrebu i, vjerojatno, radio isto ono što će raditi i kasnije, ali u Hrvatskoj.

Međutim, sudbina se s Pančićem poigrala, kao i tisućama sličnih njemu. Dolaze devedesete, počinje rat. Pančićeva obitelj napušta Zagreb i seli se u Srbiju s ključem (bivšeg) stana u džepu, ključem kojeg će po vlastitom svjedočenju godinama držati u džepu. Povijest te selidbe Pančić će opisati u antologijskom eseju “Ključ”.

Tijekom devedesetih i dvijetisućitih Pančić se afirmira kao možda vodeći srbijanski liberalni opinion-maker, ali i kao utjecajni književni kritičar. U Srbiji ponajprije piše za tjednik “Vreme” čiju je programsku orijentaciju bitno usmjerio. Piše, međutim, i u Hrvatskoj, za “Jutarnji list” i “Globus”. Pančić je u političkim analizama oštar kritičar srpskog nacionalizma, ali još i pogotovo autoritarnog, velikodržavnog i poslušničkog mentaliteta koji ide pod ruku s vladajućim nacionalizmom. S pozicije koja je jednom nogom u politici a drugom u kulturi, Pančić secira i na komade rastavlja porobljene institucije, lažne kumire tzv. nacionalne kulture, udvorničke umjetnike, satelitsku kič-kulturu koja obigrava oko nacionalizma. Kao i mnogi pripadnici generacije šezdesetih koja je dovoljno dugo živjela u socijalizmu, Pančić je suzdržan spram mitoloških bubica mlade romantične ljevice. Njegova je politička pozicija, moglo bi se to reći, “euroatlantska”: danas je to gotovo dosadno i nije nimalo šik, ali teško se bilo ne složiti s Pančićem da je upravo ta dosadna normalnost, taj neuzbudljivi vrabac u ruci, upravo ono što poslijeratnoj Srbiji nasušno treba.

Iz te pozicije Pančić je esejistički šibao Miloševića, ali i još pogotovo Vučića. Vučićevu vlast prokazuje kao ono što ona jest: nejunački čopor ražalovanih nacionalista koji je državu i njene institucije porobio u kleptokratsko-klijentističko klupko lišeno a ma kakvog ideološkog sadržaja osim metastazirajućeg kiča. Pančić je, međutim, i često ljutiti kritičar pogrešaka Druge Srbije. S ljutnjom je i neslaganjem pisao o “belim listićima”. Bio je oprezno sumnjičav i prema vojvođanskom autonomaštvu, iako se identitetski dubinski smatrao Panoncem i Vojvođaninom, do te mjere da je u zreloj dobi odlučio napustiti Beograd i odseliti u Novi Sad, grad u kojem dotad ni minute nije živio.

Političke eseje Pančić je pisao praktički do kraja: posljednjeg je objavio dvadesetak sati prije smrti. U njima sa silnim entuzijazmom prati studentske nemire koji su buknuli baš u gradu koji je odabrao za život- u Novom Sadu. Aktualni studentski bunt bio je i još jest realizacija onog što je Pančić trideset godina zagovarao, što je trideset godina esejistički poticao. Stoga je dubinska, do neba vapeća nepravda što Pančić nije poživio da svjedoči posljednjem poglavlju.

Osim karijere političkog esejista, Teofil Pančić je vodio i drugu, usporednu i isprepletenu karijeru koja za Srbiju možda nije važnija od one prve, ali nama u Hrvatskoj jest. To je ona književnog kritičara.

Pančić se kao književni kritičar pojavljuje tijekom devedesetih. Nekako u to isto vrijeme u Hrvatskoj se pojavljuje generacija pisaca koji će se u međuvremenu pretvoriti u dominantnu srednju struju hrvatske proze-pisaca kao što su Miljenko Jergović, Ante Tomić, Robert Perišić, Zoran Ferić. Ta je generacija u Hrvatskoj izborila popularnost, čitanost i medijsku vidljivost, no, nije imala u pravom smislu svog kritičara. Većina hrvatskih kritičara bila je (a u neku ruku još i danas jest) formirana na postmodernističkoj prozi, pa je književnost nove “stvarnosne proze” doživljavala kao retradicionalizaciju i pristajanje na diktat tržišta. Hrvatski pisci uglavnom nisu razumjeli vlastite kritičare, a ni ovi njih.

Pančić kao književni kritičar djeluje u Srbiji gdje je, međutim, postmodernistički prozni kanon bio jači, utjecajniji, dulje je trajao i do devedesetih postupno postajao karikatura samog sebe, prozna igra koja ni na koji način na reagira ono što se događa u društvu. Pančića je takva književnost kule od slonovače nervirala. Ono što mu se kao kritičaru sviđa pronalazi u Hrvatskoj. Pišući o hrvatskim prozaicima devedesetih i dvijetisućitih Pančić ispisuje neformalni manifest proze kakvu voli: čitke, izravne, politički osviještene, proze koja želi i ište publiku, ali se tu publiku ne libi šamarati društveno-politički neugodnim. Takvu književnu ideologiju Pančić širi i kritičarskim tekstovima, ali i kroz dugogodišnje članstvo u žiriju NIN-ove nagrade. Činjenica da je poput kopca bdio nad tom nagradom pomogla dana nekoć najutjecajnija jugoslavenska književna nagrada zadrži važnost do dugo u 21. stoljeće.

Pančić puno piše o hrvatskim piscima. Objavljuje čak i cijelu knjigu eseja posvećenu hrvatskim knjigama (“Famoznih 400 kilometara”, 2006). Dijelom zahvaljujući i Pančiću hrvatska proza počinje prelaziti lokalne granice. Od šezdesetih do osamdesetih bilo je nezamislivo da hrvatska proza bude regionalno cjenjenija od srbijanske. Među njima je – budimo pošteni- razlika bila golema. Od dvijetsućitih se stvari mijenjaju, a Pančić je i kroničar, ali i sutvorac tog preslagivanja. Korak po korak Pančić se pretvara u generacijskog kritičara za hrvatsku prozu ranih dvijetisućitih. Preuzima ulogu tumača i estetskog arbitra jedne književne generacije – onu ulogu koju je za krugovaše 50-ih imao Vlatko Pavletić, a za borhesovce 70-ih Velimir Visković. Od Matoševih beogradskih dana na ovamo prvi put tu ulogu arbitra preuzima kritičar s onu stranu granice – što govori puno i o samom Pančiću, ali i o granici.

Pančić je bio rasni novinar. Bio je stroj za pisanje. Činilo se ponekad da mu se život sastoji samo od čitanja i pisanja. Posljednjih godina i doista je bilo tako, jer ga je teška bolest vezala za krevet i stan u novosadskom neboderu. Međutim, nastavio je biti nevjerojatno produktivan, a osobito mu je bilo stalo da stalno ima publicistički domicil u gradu u kojem se intelektualno formirao: taj grad je Zagreb. U zadnjim tjednima života ispisao je svu silu tekstova za “Jutarnji list” i “Vreme”. S opreznim je ushitom pratio buđenje mlade generacije građana Srbije. Nakon što je trideset pet godina publicistički udarao u betonski zid, nakon što je predugo zagovarao promjenu koja nikako da se dogodi i nakon što je cijeli zreli život proveo u povorkama i demonstracijama Pančić je dočekao da sjeme koje je ustrajno sijao proklija. Pred očima mu se zbivalo ono što je kao prozapadni liberal desetljećima priželjkivao i potpirivao – buđenje srbijanskog građanina. Tako je prokleto nepravedno što raspletu tog buđenja neće svjedočiti svojim vlastitim očima.

Tekst je prenet iz Jutarnjeg lista.