Oluja je bila potpuno opravdana i neizbježna. Ali nije bila ni veličanstvena ni herojska

Piše: Ante Tomić, Jutarnji.hr

Koje god su bile dobre posljedice Oluje, ona svakako nije popravila pismenost našeg naroda. Hrvatska pobjeda u ratu očito nije pomogla hrvatskom jeziku. Pogledajte samo veliki transparent koji su u četvrtak uvečer, uoči velikog državnog blagdana, na prepunom splitskom stadionu, na međunarodnoj utakmici, razvukli navijači Hajduka: “Dok su korijeni zemlje čuvali suze i znoj, oni su ganjajući svjetlo išli u nemoguć boj. Oluja 95”.

Sto mu gromova, što je to? Kakva je to poruka? Što je tu subjekt, a što predikat? Dvadeset, trideset ili možda čak četrdeset metara je bilo u tome natpisu, deseci muškaraca su ga držali, deseci hiljada su mu oduševljeno pljeskali, a stotinama hiljada ispred malih ekrana su se ovlažile oči kad se pojavio na poljudskom sjeveru, i nitko nije opazio da je on gramatička besmislica, da ne postoji, da spomenem samo najočitije, nešto takvo kao što je korijen zemlje.

Nagađam kako iza toga stoje dvojica, trojica maloljetnika, a velikim srcem i željom, ali nešto skromnijim školskim uspjehom. Ponavljači su kvrgavim slovima zapisali moćne riječi, stavili su u veliku kutiju sve što im je zvučalo zanosno, snažno, domoljubno i ratnički, sve od Silvija Strahimira Kranjčevića do Mate Miše Kovača, pa nasumično izvukli i složili korijen, zemlju, suze, znoj, svjetlo i boj, ne mareći da to veze s vezom nema, da tu samo jebe lud zbunjenoga, i to straga, žestoko i bolno, u dupe.

Dobro, ne poričem, momci su se potrudili oko rime, lijepo im zvoni ono znoj – boj. Međutim, stvar ne bi djelovala ni bolje ni gore da su stavili neku drugu hrvatsku riječ koja jednako završava. Dugačku vrpcu pamučnog platna ne bi značajnije ni popravilo ni pokvarilo da je pisalo moj, tvoj, svoj, njoj, zbroj, kroj, stroj, roj, loj, gnoj ili joj. Bilo je to, da zaključim, dvadeset, trideset ili možda čak četrdeset metara potpune imbecilnosti.

Džabe smo krečili. Imamo Hrvatsku, a ne govorimo hrvatski. I to nije nažalost slučaj samo s maloljetnicima, navijačima jer se i odrasliji i školovaniji jedva malo bolje snalaze u materinjem. Ni Zoran Milanović, koji voli misliti kako perfektno vlada jezikom, vidljivo uživa u svom bogatom i raznovrsnom rječniku i domišljatim figurama, nije osobito skladnije i tečnije opisao Oluju na kninskoj tvrđavi, upravo nekako istovremeno kad je Torcida na sjeveru razvlačila onaj natpis. Da je onih pet, šest poznatih domoljubnih fraza predsjednik napisao u zadaćnici u petom razredu pučke, jedva bi se provukao s dovoljnim. Mama bi mu vjerojatno zvala u školu da je zaslužio višu ocjenu.

Inteligentnijem je svijetu zapravo iscrpljujuće slušati dvadeset sedam predugih godina, svakog kolovoza iznova uvijek iste gluposti o “veličanstvenoj, herojskoj vojno-redarstvenoj operaciji Oluja”. Ekstatično je kićenje bilo razumljivo devedeset pete, šeste, sedme, dok smo još bilo vrući. Pa i pet ili deset godina kasnije još se nekako moglo dopustiti pretjerivanje jer nas kao narod ne krasi velika bistrina, notorno je da sporije shvaćamo. No, dvije hiljade dvadeset druge trebali bismo se ipak otrijezniti i sebi priznati.

Oluja nije bila veličanstvena. A ni herojska.

Oluja, istina, nije bez vrlina. Ona je, za početak, bila potpuno opravdana i neizbježna, dogodila se kad su sve mogućnosti mirnog rješenja sukoba bile potrošene. Kad je blesavi Mile Martić oholo prezreo Z4, jedan dosta razuman međunarodni mirovni prijedlog, odbio i primiti američkog ambasadora Petera Galbraitha koji ga je došao u Knin preklinjati da još jednom razmisli, a grad je već bio na dometu hrvatske artiljerije, u takvim se okolnostima Franji Tuđmanu ne može zamjeriti da je zapovjedio napad. Imao je svako pravo za to.

Bila je to, osim toga, više ili manje uzorno izvedena vojna operacija. Kraj svih užasnih zločina u Gruborima i Varivodama i drugdje, ubojstava civila koja su na koncu ostala nekažnjena, na vječnu sramotu svih nas, i kraj sve one nesreće na traktorima, bolesnih starica i uplakane djece, svega onoga jadnog svijeta istjeranog iz svojih kuća, u ljeto devedeset pete su zabilježena mnogo, mnogo užasnija klanja. Oluja, u kojoj je osvojeno jedanaest hiljada kvadratnih kilometara s manje od osamsto mrtvih na obje strane, bila je gotovo kao neka školska ekskurzija na Plitvice prema Srebrenici, gdje su za neusporedivo manji komadić teritorija Srbi smaknuli osam hiljada Bošnjaka.

Kakva je to krvava svinjarija mogla ispasti, dođe vam drago da je u Kninu zavladala panika, da je narod u brzini potrpao svoju sirotinju u prikolice i šmugnuo. Četrdesetak hiljada muškaraca, većinom starijih, bezvoljnih četrdesetogodišnjaka i pedesetogodišnjaka, koje je pod oružjem imala SAO Krajina, nisu zaista imali nikakve šanse protiv sto trideset hiljada prosječno bitno mlađih i motiviranijih hrvatskih vojnika. I zbog toga ova operacija nije bila veličanstvena i herojska. Jer je Hrvata bilo tri puta više. Vojno-redarstvena akcija Oluja bila je veličanstvena i herojska upravo koliko bi veličanstveno i herojsko bilo da trojica studenata Fakulteta tjelesne i zdravstvene kulture u gostionici prebiju nekog pretilog, sredovječnog gemištera.

Bilo je to na samom kraju rata, bistriji su vidjeli što će se dogoditi. Čak je i blesavom Mili Martiću možda bilo jasno da će ih Hrvatska vojska pregaziti, ali jednostavno nije mogao izaći iz svoje uloge, bilo ga je sramota odustati.

Sve se znalo prije nego je ijedan metak ispaljen. Mnogi ga napokon nisu ni ispalili. Devedeset posto onih trbušastih veterana s crvenim beretkama na ćelavom tjemenu što su jučer došli slaviti u Kninu, u kolovozu devedeset pete su tu došli gotovo šetnjom, sa sjajnom, čistom puškom na ramenu, bez truna gareži u cijevi. Ošinuli su na koncu rafal u nebesa tek u veselju zbog pobjede.

Dvadeset sedam godina kasnije bio bi zaista red da prihvatimo ove činjenice, i svi se zajedno, i Hrvati i Srbi, i Zoran Milanović i Aleksandar Vučić, prestanemo nacionalistički preseravati i počnemo napokon živjeti kao ljudi.