Obavezuje me da se pobunim kao Hrvat i Splićanin. Na moje prijatelje okomio se ološ

Autorka: Ante Tomić, Izvor: Jutarnji list

Na vijest da je naš hrvatski ološ prekinuo večer srpske kulture u Splitu ispunio me bijes i sram. Teška, neugodna čuvstva čitavu su mi noć stajala u grudima, nisu mi dala da zaspim. U prilikama poput ove jednom sam se davno tješio kako nema razloga da se budim bijesan i posramljen zbog postupaka nekih s kojima slučajno dijelim nacionalnost i mjesto stanovanja. Ali, naučio sam da mi to ne pomaže.

Ne mogu se lako izvući iz ovoga. Koliko god u sebi ponavljao da sranje nema veze sa mnom, svejedno me boli. I to da me boli, jasan je znak da sranje ima veze sa mnom. Ja sam odgovoran za postupke onih s kojima čak i slučajno dijelim nacionalnost i mjesto stanovanja. Kolektivna odgovornost pravno ne postoji, ali moralno je još kako stvarna, inače se ne bih do zore prevrtao po postelji. Obavezuje me da se kao Hrvat i Splićanin pobunim protiv nasilja koje trpe moji sugrađani Srbi.

Načelno je nevažno da ja te Srbe i poznajem, moja obaveza ne bi bila manja da je riječ o potpunim neznancima, ali eto, sranje se ovaj put dogodilo mojim prijateljima iz Srpskog narodnog vijeća. Ološ se okomio na neke kojima redovito čestitam pravoslavni Božić i Uskrs. Triput se poljubimo, ako vas to zanima.

Svake godine u rujnu s njima lomim kruh na slavu Male Gospojine u restoranu pokojnog Mira u Podstrani. Svoje knjige predstavljam u njihovim prostorijama u Tolstojevoj ulici, a koji put dođem i na njihove kulturne priredbe. Premda ne mogu reći da su mi one uvijek po guštu. Iskreno, srpsko mi je tradicionalno ojkanje možda i užasnije od hrvatskog tradicionalnog ojkanja. Ne vidim ustvari, kao i inače kad je o Srbima i Hrvatima riječ, u čemu je razlika.

Od cijele voljene hrvatske grude Skejini su hosovci bili najžešći kad su oslobađali vojne stanove na Škrapama i Blatinama

S vremenom smo se počeli viđati i mimo blagdanskih i protokolarnih zgoda. S Ilijom Borkovićem i Boškom Simićem u gradu ponekad pijem kavu. Upoznao sam njihovu djecu i unuke, dijelim s njima radosti i tuge. Veliki nam je udarac bio kad je lani umro dragi Dušan Stojanac iz Bitelića.

U razgovorima smo, sve pomalo i neopazice, postajali bliskiji. Otvarali smo srca i ispovijedali svoje muke, kako već prijatelji čine. Shvatio sam kako je splitskim Srbima u ono ratno doba bilo grozno. Neusporedivo groznije nego mnogim drugima. Devedeset prve neka su im braća i rođaci ostali gore iza brda, u pravoslavnom selu gdje je njihovo pleme od pamtivijeka živi, a oni su bili s druge strane, u Tuđmanovoj Hrvatskoj. Obitelji su se u to nedoba lomile. Neke su rane do dana današnjeg ostale nezacijeljene.

“Ne činite gluposti”, vikali su Srbi iz Splita svojoj seoskoj braći i rođacima, “zbog vaših balvana mi ćemo ostati bez posla!”

“I trebate ostati bez posla. Pod Tuđmanom bolje niste ni zaslužili”, odgovarali su im braća i rođaci nepopustljivo.

Danas znamo da su Srbi u gradu bolje odlučili od Srba na selu, ali u to doba to uopće nije bila izvjesna oklada. Dapače, oni u gradovima više su i riskirali i gubili. Oni su zbilja ostajali bez posla. Ostajali su i bez stanova, najviše upravo u kotaru gdje je u ponedjeljak navečer ološ prekinuo večer srpske kulture. Od cijele voljene hrvatske grude Skejini su hosovci bili najžešći kad su oslobađali vojne stanove na Škrapama i Blatinama. Ti su momci više nekako ginuli za topli interijer, nego za vlažni eksterijer.

Napokon, gubitak posla i stana nije bilo najgore što se moglo dogoditi splitskim Srbima. Neke su u vojnom zatvoru Lori batinali prijatelji Igora Štimca, a neki su, bog i bogme, batinama i podlegli.

Iliji i Bošku uvijek bih dao ključ svoje kuće da mi zaliju cvijeće dok nas nema, a onima pod kapuljačama, pa neka su stoput Hrvati kao ja, ne da ne bih dao ključ, nego bih zvao 112 već kad bih vidio da mi se ološ mota po ulici

Usprkos svim nabrojanim strahotama, usprkos pljuvanjima i vrijeđanjima na ulici, gadostima u poštanskim ormarićima, noćnim pozivima kretena, ljudi su ostali živjeti ovdje. Možda još i važnije, ostali su Srbi. Nisu zatajili svoje ime i podrijetlo, asimilirali se i počeli pisati kao Hrvati, već i dalje ponosno ispovijedaju svoju pravoslavnu vjeru, lome pogače, plešu kola i nemilosrdno ojkaju u razglas sve dok cijela sala ne popizdi i reče – ajde, majke ti, dosta više.

Ako u vama ima poštenja i ljudskosti, takvo nešto morate cijeniti. Trebalo je mnogo hrabrosti i dostojanstva da bi Srbi u Splitu preživjeli sve nevolje i bili i ostali to što jesu. U njima je, napokon, neusporedivo više hrabrosti i dostojanstva nego u onom hrvatskom ološu koji ih je u ponedjeljak napao. Shvatit ćete to već u jednom detalju, moji prijatelji iz Srpskog narodnog vijeća izašli su u javnost otvoreno, imenom i prezimenom, ničega se ne stideći i ne plašeći, a ološ je u ponedjeljak uplašeno izvirivao iza zavjesa ili se pokrio kapuljačom po glavi da ga ne prepoznaju.

S ljudima poput Ilije i Boška znam na čemu sam. Oni nisu ni porezni dužnici, ni bespravni graditelji, ni krivotvoritelji službenih isprava, ni krivokletnici ni lupeži. Niti ih je USKOK zorom hapsio zbog primanja mita niti su se susjedi uznemirili dok su oni iza ponoći mlatili žene. Iliji i Bošku uvijek bih dao ključ svoje kuće da mi zaliju cvijeće dok nas nema, a onima pod kapuljačama, pa neka su stoput Hrvati kao ja, ne da ne bih dao ključ, nego bih zvao jedan jedan dva već kad bih vidio da mi se ološ mota po ulici.

Kad se netko takav okomi na savršeno nedužne, normalne, obiteljske ljude, ljude neokaljana ugleda i poštenja, razumljivo je osjetiti se bijesno i posramljeno. Naša je ljudska, kršćanska, domoljubna, kakva god hoćete dužnost kazati da onima druge vjere i nacionalnosti pripada sve što i nama. Ovo je naša zajednička i zemlja i grad. Nitko nikoga ne smije tjerati. I Ilija i Boško i ja jednako smo svoji i na Rivi i na Pjaci i na Marjanu i na Bačvicama.

Tekst prenet iz Jutarnjeg lista.