Norvežani i Britanci snimili film o zločincu Ratku Mladiću, nažalost, najvažniju priču ipak nisu uspjeli prepoznati…

1. December 2019.
Činjenica da su se Miller i Singer fokusirali na petogodišnji proces koncepcijski je središnja za film: ali - nažalost - zato možda i glavna slabost filma. Kod Millera i Singera nema praktički ničega o Mladićevoj osobnoj povijesti, koja je za njegov fenomen bitna.
ratko-mladic-ictyphotos
Foto: ictyphotos - flickr

Piše: Jurica Pavičić, Jutarnji list

Zapovjednik vojske bosanskih Srba Ratko Mladić na Međunarodnom sudu za ratne zločine u Haagu osuđen je na doživotnu robiju za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti tijekom rata u BiH. Nakon desetljeća i pol skrivanja te pet godina sudskog procesa Mladić je pred Haaškim sudom osuđen 22. studenoga 2017. Srpski general bio je posljednji optuženik kojemu je pred Haaškim tribunalom izrečena presuda. Četiri tjedna nakon te presude – posljednjeg kalendarskog dana 2017. – Haaški je sud zavazda rasformiran.

Osudu Ratka Mladića veliki je dio inozemnih medija i međunarodne javnosti doživio kao haašku točku na i, završno poglavlje kojim je taj sud ispunio svoju svrhu i zadobio smisao. To uvjerenje – uvjerenje da je Mladićevom kaznom ispunjena pravda – nije, međutim, dijelio ni jedan od tri naroda koji su bili upetljani u ratove u EX-Jugoslaviji. Hrvati su bili i ostali ogorčeni što Mladićevo djelovanje u Dalmaciji 1991. nikad nije niti ušlo u optužnicu.

Bošnjaci su ostali razočarani što je Mladić oslobođen u samo jednoj, ali najosjetljivijoj od jedanaest točaka optužnice. S izuzetkom Srebrenice, Mladić nije osuđen za genocid, a upravo će tema i termin genocid u narednim godinama postati u BiH predmet zapaljive političke polarizacije. Konačno, veliki dio srpske javnosti bio je duboko nezadovoljan što je Mladić uopće osuđen. Za taj dio srpske nacije Mladić je bio heroj, branitelj i pobjednik, a haašku su presudu tvrdoglavo doživljavali kao zavjeru, politikantstvo i nepravdu.

Lik Ratka Mladića u srpskom je nacionalističkom imaginariju ostao i nakon presude bitan, a s protokom vremena čak postao sve bitniji. Dok su kuštravog bizarnog pjesnika Radovana Karadžića nacionalisti dobrim dijelom zaboravili, s njegovim šefom vojske nije tako. Mladiću se diljem Srbije pišu grafiti u kojima mu “zahvaljuju” na “srpskoj Srebrenici”. Navijači Zvezde pred dvije su godine kažnjeni jer su na tribine donijeli transparente s generalovom stiliziranom retro-šapkom.

Mladiću se u srpskom dijelu BiH posvećuju velebni murali, poput jednog koji sam vidio u Bileći. Barem u jednom pravoslavnom manastiru – Tvrdoš kod Trebinja – vidio sam prije dvije godine šalice s njegovim likom u suvenirnici. Čovjek koji je karijeru počeo kao tvrdo komunistički jugoslavenski potpukovnik dospio je na kraju puta na vjerske oltare i u manastirske suvenirnice, a sve to u trenutku kad u estonskom zatvoru izdržava kaznu za najgori zločin. Doista, malo koja priča govori tako jasno o bezdanu postjugoslavije kao priča o Ratku Mladiću.

Haaški proces

Ta priča kao da je dušu dala za dokumentarni film. A zagrebačka publika idući će tjedan moći vidjeti jedan dokumentarni film koji pokušava ispričati tu priču. Zagrebački festival filmova o ljudskim pravima (Human Rights Film Festival) idući će utorak prikazati film “The Trial of Ratko Mladić” (Suđenje Ratku Mladiću), britansko-norvešku koprodukciju koju potpisuju dvojica dokumentarnih redatelja Henry Singer i Rob Miller. Norveško-britanski film fokusira se, kako i naslov sugerira, ponajviše na haaški proces protiv Mladića. Autori, međutim, pokatkad nastoje zahvatiti i širu sliku, od srpskih stradanja u Jasenovcu i ustaškim logorima, preko mukotrpne forenzičke identifikacije brojnih bošnjačkih žrtava pa do osobnog i obiteljskog života generala iz hercegovačkog Kalinovika.

Najveći dio filma bavi se ipak petogodišnjim procesom u Haagu. Singer i Miller usporedno prate dva sukobljena pravnička tima. Na jednoj je strani brojno i relativno mlado tužiteljstvo koje vode dobri hrvatski znanci Serge Brammertz i Alan Tieger. Na drugoj je strani Mladićev odvjetnički tim koji predvodi srpski odvjetnik Branko Lukić. Tužitelji diljem BiH traže podesne svjedoke – ljude koji su preživjeli masakre, izmakli iz srebreničkog obruča, ljude čiji su bližnji ubijeni, čija su tijela identificirana ili ih se može raspoznati na obilju videomaterijala iz ratnih zona.

Tužiteljstvo ih priprema za svjedočenja, nastojeći ih iskoristiti da preko njih dočaraju razmjere i sistematičnost zločina protiv bošnjačkog i nesrpskog stanovništva. Slijedeći takvo istraživanje, autori Singer i Miller lutaju Bosnom i nalaze žrtve. Prikazuju prazna i opustošena sela, pričaju s udovicom koja je izgubila muža, šogora i oba sina, prate kćer koja identificira tijelo oca i strica.

Strategija tužiteljstva je neeksplicirana, ali jasna. Razmjeri tih zločina su toliki da onaj koji je čvrsto zapovijedao vojskom – dakle, Ratko Mladić – ne može doli biti odgovoran za njih.

Strategija obrane koju predvodi Lukić obrušava se na taj slijed zaključivanja. Zločini su se, njihova je teza, dogodili. Njih Lukić sustavno u intervjuima naziva “nesretni događaji”. Ali, oni su rezultat lokalnih odmazda, etničkih omraza, ružne memorije na Drugi svjetski rat i ustaše, riječ je o lokalnoj anarhiji i silništvu za koje krivnju snose policija i lokalni šerifi, no nipošto zapovjednik vojske. Obrana ne može zanijekati činjenicu da je Mladić osobno opsjedao Srebrenicu, nadzirao napad, ušao u grad i čak se obratio zarobljenima jamčeći im sigurnost.

Njihova je teza, međutim, da Mladić nije zapovjedio kasnija smaknuća i da za njih nije odgovoran jer je ta tri ključna dana bio odsutan u Beogradu. Za svjedoka dovode Mladićeva vozača koji je trebao posvjedočiti da je taj dan povezao generala do Beograda. Tužitelj, međutim, rastavi vozača kao svjedoka tako što u unakrsnom ispitivanju analizira kojim se putem Mladić vozio to popodne. Ispostavi se da se Mladić vozio cestom koja prolazi točno pokraj društvenih domova, farmi i skladišta u kojima se upravo u tom trenutku odvija masovno smaknuće.

Mladićev je vozač, pritom, egzemplaran karakter. Za sebe kaže da je generala vozio punih 12 godina. U završnici filma, kad je Mladić već osuđen, dokumentaristi prikazuju vozača kako salutira pred generalovom slikom, a Mladićev lik smješten je na svojevrsni mali oltar, uz ikonu i raspelo.

Taj odnos prema Mladiću nije svojstven samo vozaču. I odvjetnički ured optuženog vojskovođe više se doima kao entuzijastički fan klub nego kao profesionalni advokatski tim. Odvjetnici sastanče s Mladićevim sinom Darkom. Idu kod njegove žene u kućne posjete. Lukić tronuto govori kako su njegovi roditelji “preživjeli u Doboju” jer ih je “odbranila Mladićeva vojska” i da mu “duguju sve”. Za razliku od odvjetnika, Singer i Miller tužitelje kudikamo manje personaliziraju. Gotovo nikad ne otvaraju njihovu intimu ili motive. Ipak, u filmu je uočljivo stanovito glorificiranje haaških tužitelja koje film prikazuje kao nerijetko mlade, pravdoljubive i ustrajne idealiste.

Ključni plot twist filma – a u nekoj mjeri i samog procesa – dogodi se u posljednjoj trećini filma kad forenzičari pokraj Prijedora pronalaze masovnu grobnicu Tomašica sa stotinama tijela civila koji su listom smaknuti vatrenim oružjem iz blizine. Optužba traži i dobiva pravo iznijeti nalaze iz Tomašice kao dokaze. Kod Mladićevih odvjetnika to pobuđuje priličnu frustraciju jer sad i oni moraju u kratkom vremenu (i – po njihovom mišljenju – kudikamo oskudnijim resursima) pronaći protusvjedoke.

Dokumentaristička ekipa na jednoj strani prati forenzičare koji istražuju Tomašicu te obitelji koje identificiraju mrtve. S druge strane, dokumentaristi prate Lukića i njegove odvjetnike kako oko Prijedora očajnički traže svjedoke. Pokušavajući naći lokalce koji će posvjedočiti da masovno smaknuće nije provela vojska, već netko pod lokalnom kontrolom. Susreću se s mogućim svjedocima, piju s njima rakiju, razmjenjuju dobre želje, no nitko se ne želi izložiti, niti može reći ono što žele čuti.

Film počinje i završava ključnim trenutkom – izricanjem presude. Mladić je osuđen po 10 od 11 točaka. Činjenicu da nije osuđen za genocid osim srebreničkog – dakle, činjenicu koja je u BiH predmet žive kontroverze – film ne naglašava kao bitnu. Vidimo tužitelje koji se trijumfalno grle. Vidimo samog Mladića koji kune Sud i NATO “koji ratuje po cijelom svijetu”. Vidimo obamrlu reakciju Mladićeve supruge. Film prikazuje i završnu presicu Mladićeva sina i odvjetničke ekipe, koji Sud optužuju za pristranost, a kaznu proglašava nepravičnom. Premda film nastoji kod gledatelja pobuditi osjećanje ispunjene pravde, čak i materijal koji su Miller i Singer uvrstili sugerira oprečno: u EX-Jugoslaviji, nažalost, svatko i dalje misli svoje, svatko je prihvatio samo onu haašku presudu koja mu konvenira.

Prvenstvo u košnji
Činjenica da su se Miller i Singer fokusirali na petogodišnji proces koncepcijski je središnja za film: ali – nažalost – zato možda i glavna slabost filma. Kod Millera i Singera nema praktički ničega o Mladićevoj osobnoj povijesti, koja je za njegov fenomen bitna. Britanski se dokumentaristi ne bave njegovom transformacijom od tvrdog komunista u čovjeka koji se krsti za stolom i nosi retro-kapu iz balkanskih ratova. Zagonetno samoubojstvo njegove kćeri samo je spomenuto. U filmu nema ni riječi o njegovu razrađenom i organiziranom skrivanju koje je trajalo više od desetljeća.

U jednoj od scena autori filma s kamerom odlaze u Mladićevo rodno mjesto Kalinovik, varošicu usred planinske nigdine između Konjica i Foče. Tamo prate lokalno prvenstvo u košnji trave. Pratimo, ukratko, mušku ruralnu aktivnost koja bi se svidjela Mladićevu zemljaku Iki Manduriću. Ali, prvenstvo u košnji daleko je od turističko-folklorne priredbe. Priredba je, naime, u potpunosti posvećena najslavnijem mještaninu Kalinovika. Većina muškaraca nosi majice s Mladićevim likom, govornik ga pozdravlja u službenoj riječi, a jedan od seljana slavi ga pred dokumentaristima kao osloboditelja kojeg će Srbi pamtiti (sad slijedi protuturski diskursni stereotip) “petsto godina”.

Čini se kao da britanski dokumentaristi nisu do kraja shvatili da je ta scena iz Kalinovika ključna u filmu i da ta scena iz temelja relativizira njihov pravosudno-moralizatorski optimizam. Jer, kalinovička “revizija povijesti” nije rustikalna, bizarna iznimka. U godini 2019. ona je pravilo, a to pravilo ne vrijedi samo za gorsku hercegovačku provinciju, nego i za Mostar, Banja Luku, Beograd i Zagreb. Godine 2019. živimo u eri u kojoj osuđeni zločinci armije RS-a tiskaju memoare u nakladi Ministarstva obrane.

U eri u kojoj Vojislav Šešelj na beogradskom sajmu knjiga ima štand, fotografira se s tinejdžericama i dijeli im vrećice s mapom velike Srbije. Živimo u eri u kojoj se u hrvatskim dijelovima BiH najotvorenije svečano reminiscira Herceg-Bosna. Zagrebačko sveučilište u obrazloženju počasnog doktorata spominje “teške trenutke ukidanja HRHB”, Hrvatski sabor organizira minutu šutnje netom u Haagu osuđenom Praljku, a HTV mu netom nakon presude organizira filmski ciklus. Svi smo mi – ukratko – postali jedan veliki Kalinovik, samo s malo više štukatura i asfalta.

Taj vrli novi svijet – svijet u kojem se Mladić iz estonskog zatvora “preselio” na šalice kave – stvarna je tema za dokumentarni film. Taj film bio bi važniji od onoga koji su Singer i Miller doista snimili.

Članak je prenet sa portala Jutarnji list.