Nenad Polimac o kulturnim vezama Zagreba i Beograda 80-ih godina prošlog stoljeća
Piše: Nenad Polimac, Jutarnji.hr
Naravno, kad je u Beogradu, na izvornom predstavljanju, zauzela tri kata i kako mi je autorica sama rekla, bila je prva fotografkinja u Srbiji kojoj je ukazana takva počast. A opet, ni ovo u Zagrebu nije bilo loše, izgledalo je kao da ste u nekakvom labirintu, u kojem se neprestano otvaraju nove vizure. Jedna se bavila njezinom poznatom izložbom “Dani bola i ponosa”, na kojoj je sabrala fotografije beogradskih dućana nakon smrti Josipa Broza Tita i zabilježila ponekad groteskne načine na koji su izražavali svoju sućut (na primjer, ortopedske radnje), druga je nizala fotografije koje su je proslavile (novi val, rock-zvijezde), treća je portretirala poznate redatelje, snimke iz devedesetih bile su uzbudljive ne samo zbog demonstracija koje su se odigravale na beogradskim ulicama, a sjajan odvojak odnosio se na nagrađivani ciklus “Tiho teče Sutjeska…”.
Naime, Krsto Hegedušić je na Tjentištu nacrtao prigodne freske, i ne sluteći da će obijesna mladež puno kasnije pisati svakojake budalaštine po njegovim radovima. Ima tu još puno toga, no kolegicaPavica Knezović upozorila me na jedan aspekt o kojem nisam niti razmišljao, a to su druženja zagrebačkih i beogradskih filmoljubaca, kritičara, likovnjaka i glazbenika tijekom osamdesetih. Njoj su te fotografije imale poseban privatni štih, na koji ja nisam obraćao pažnju, jer sam i sam bio sudionik tih zbivanja: ne samo to, nego i danas imam pune ladice Gorankinih fotografija, kronologije vremena koje je na svoj način bilo fascinantno, ali nama se nije činilo takvim, jer smo imali svoje poslove, a druženja su došla usput.
Pitao sam Goranku sjeća li se kad smo se upoznali? Njoj se čini da je to bilo u Studentskom kulturnom centru u Beogradu, gdje je sa svojom prijateljicom Dragicom Vukadinović radila u tamošnjoj Galeriji. U SKC-u su se održavali koncerti novog vala, imali su i dobru knjižaru, ukratko, pravi mladenački kulturni centar kakvog u Zagrebu u to doba nije bilo. Sprijateljio sam se s njezinim tadašnjim suprugom Nebojšom Pajkićem, odmah sam ga pozvao da uđe u redakciju časopisa Film koji smo uređivali u Zagrebu, i njegova prisutnost odmah se osjetila zahvaljujući odličnim esejima o filmovima “Ratovi zvijezda” Georgea Lucasa i “Carrie” Briana De Palme. Priključio mu se i Slobodan Šijan, tada perspektivni televizijski redatelj, u lovu na prvi dugi kinofilm: on je objavio prvi prilog u nas, esej o holivudskom redatelju Richardu Fleischeru, što je već bio poseban raritet. Istodobno, njegova TV drama “Najljepša soba” izazvala je popriličan skandal zbog scene u kojoj otac sinu čekićem lomi prse, jer je oskrnavio friško kupljeni namještaj, obiteljski ponos.
Nedovoljan broj suradnika
Dotad smo stalno imali problema s nedovoljnim brojem suradnika, no zbog “beogradske veze” kriteriji za objavljivanje tekstova znatno su postroženi (iako ne bi škodilo da su bili i stroži, barem kad su zagrebačka naklapala bila u pitanju).
Sve je bilo isprepleteno. Film je grafički uređivao Goran Trbuljak, on je studirao kameru u Zagrebu i čekao priliku da diplomira s profesionalnim filmom. Ispalo je da su to “Automati želja”, kratki eksperimentalni film riječkog kritičara Alda Paquole, no odmah zatim Ante Babaja ga je angažirao za “Izgubljeni zavičaj”, mlako primljen na pulskom festivalu, ali u našem krugu slovio je kao remek-djelo. Od časopisa se nije micao Tomislav Gotovac, otkako je s njim 1977. objavljen veliki životni intervju, koji ga je promovirao u hrvatsku kulturnu znamenitost, a on je pak bio dobar prijatelj sa Šijanom. Kolumne u Filmu pisao je Zoran Tadić i on nikako da dočeka svoj prvi dugi igrani film, pa kad se dosjetio da ga realizira u okviru emisije “3-2-1, kreni”, u kojoj sam i ja surađivao, za direktora fotografije uzeo je upravo Trbuljaka.
Snimao ga je u kući Hrvoja Turkovića, određenoj za rušenje, a potonji je u to doba bio odgovorni urednik posljednjeg broja časopisa Film. Prvi naslov je bio “Dobri duh Zagreba”, po pripovijetki Pavla Pavličića, nijedan hrvatski distributer nije bio za njega zainteresiran, no kad su ga ponudili beogradskom Centar filmu, tamo se upravo našao Šijan, čiji se prvijenac “Ko to tamo peva” prometnuo u veliki jugoslavenski kinohit i uvjerio ih da ga obavezno moraju staviti na svoju listu filmova. Jedino su promijenili naslov u “Ritam zločina”, što je bila razumna odluka.
Pulski festival – prije nego što sam upoznao Goranku i Pajkića – bio mi je čista gnjavaža, no s njima je postao nešto drugo. Mogli ste otići na ručak s nekim tko vam je blizak, sjećam se da smo 1978. bili u nekoj prčvarnici i nemilosrdno secirali sve ono što smo vidjeli u Areni. Zgražali smo se nad euforijom koju je izazvala “Okupacija u 26 slika” i zaključili da nam je najbolji film tinejdžerska melodrama “Lude godine” Zorana Čalića. Za susjednim stolom sjedili su postariji tipovi pučkog profila i jedan od njih nam je dobacio:
“Slušamo vas kako oštro režete po filmovima koje po novinama svi hvale, no rekli bismo da ste u pravu.” Pula 1980. već je sličila na ozbiljan festival, čak je i pobjednik “Petrijin vijenac” Srđana Karanovića bio solidno ostvarenje, pogotovo zbog uloge debitantice Mirjane Karanović, a nije bio loš niti njezin partner Dragan Maksimović (2001. na smrt su ga prebili huligani u Beogradu), no festival su izdizali ratna kronika Živojina Pavlovića “Doviđenja u sljedećem ratu”, Babajin “Izgubljeni zavičaj” i, naravno, “Ko to tamo peva”. Naše društvo postajalo je sve veće, dominirali su Zagrepčani i Beograđani, sad smo već u restoranima morali tražiti velike stolove i snalazili smo se na najrazličitije načine.
U naš najuži krug spadao je i Branko Vukojević, on je bio glazbeni kritičar, uređivao je beogradski Džuboks u kojem sam i ja objavio dva-tri članka, dakako o filmovima, no on je već tada govorio da ga film zanima puno više od glazbe. Ipak, Džuboks u kojem je forsirao članke o novom valu i u kojem je Goranka objavljivala svoje kolorirane fotografije pretvorio ga je u jednu od najvažnijih ličnosti na glazbenoj sceni.
U jednom smjeru
I ja sam imao neke adute, dok sam radio kao honorarni urednik na Televiziji Zagreb stalno bih dolazio u Beograd na preglede filmova u Jugoslovenskoj kinoteci, a beogradski prijatelji bi se pridruživali ako ih je nešto od toga zanimalo. Do Beograda i nazad vozio je Sava Express, trebalo mu je nešto više od četiri sata za vožnju u jednom smjeru, a to se pretvorilo u takvu rutinu, da sam prigodom jednog povratka trčao za vlakom i uspio uskočiti u njega. Imao je solidan vagon-restoran, pa je uz čašu vina vrijeme brzo odmicalo. Ponekad bih imao projekcije na Televiziji Zagreb, pa bi se tada beogradska ekipa preselila u popularnu Slasticu u Dežmanovu prolazu.
Branko je bio tehnički itekako napredan, jer sam 1982. nabavio videorekorder (nažalost u Beta formatu, koji nije izdržao utakmicu s VHS-om, bez obzira na to što je imao bolju sliku), jednom je donio odličnu kopiju “Conana Barbarina” koju smo gledali do iznemoglosti, najmanje dvadeset puta. Ne sjećam se da je ijedan film imao toliko gledanja u mom stanu na Prisavlju (tada se to zvalo Šetalište Karla Marxa, a moj neboder je bio točno preko puta “Kockice”, kako smo zvali Centralni komitet Saveza komunista), možda eventualno “Samo anđeli imaju krila” Howarda Hawksa.
Povremeni gost bio nam je slovenski kritičar Jože Dolmark, on je u Zagrebu služio vojni rok, ali režim mu je bio krajnje fleksibilan. Često je dolazio na Prisavlje i gledao s nama filmove. Bilo je zamisli da se napravi zagrebačko-beogradsko-
Goranki su dolasci u Zagreb dobro dolazili jer bi poslije mogla navratiti do Moravica (tada su se zvale Srpske Moravice), gdje je imala obiteljsku kuću. Tamo je imala susjeda za kojeg nije ni znala, naime, u Brodu na Kupi imao je vikendicu Ivo Škrabalo, jednom smo ga posjetili i proveli vrlo ugodno poslijepodne na njegovoj terasi.
Pajkić je u međuvremenu postao vrlo uspješan scenarist, prvi realizirani projekt bio mu je “Dečko koji obećava” Miše Radivojevića, bio je to nastupni film novog vala – barem kad je kinematografija u pitanju – jednu od glavnih uloga igrao je Dušan Kojić Koja iz Discipline kičme, a kroz kadrove je prolazila sva sila protagonista te scene. Ja se osobno ne pojavljujem, ali Snježana Tribuson na nekom partyju nosi bedž s mojom slikom. Tek kasnije sam shvatio da u filmu postoji “fitilj s kasnim paljenjem”: glavni junak (Aleksandar Berček) koji od uzornog studenta postaje razuzdani roker zove se – Slobodan Milošević. Pajkić je poslije razvio zapaženu scenarističku karijeru (Šijanov “Davitelj protiv davitelja”, Radivojevićeva “
Šijan je režirao još jedan megahit, “Maratonci trče počasni krug”, ali mu najintrigantnije ostvarenje, “Kako sam sistematski uništen od idiota”, nije skupilo previše gledatelja. Trbuljak je pak postao najproduktivniji direktor fotografije u Hrvatskoj, a povremeno je snimao u Sloveniji i Srbiji. Uostalom, za nekadašnja druženja više i nisam imao toliko vremena, sada sam radio kao savjetnik za repertoar u zagrebačkim Kinematografima, ali bilo mi je jasno da i tu spremaju velike promjene: postali smo najobičniji najamnici velikih holivudskih kompanija, koji su napokon ostvarili svoj cilj, raspodjelu prihoda koja im ostvaruje puno veću dobit od one dotadašnje.
Moja sestra Đurđa počela je raditi u zagrebačkom Svijetu, a kako je Goranka često radila za kuću Vjesnik, tako su i njih dvije razvile gotovo profesionalni odnos (iako je Đurđa češće koristila zagrebačke fotografe). Upravo je nevjerojatno koliko smo svi bili povezani jedni s drugima.
Dobar par
Nakon što je emisija “3-2-1, kreni” ukinuta, počeli smo se okupljati u filmskim emisijama Televizije Beograd koje je uređivao Nebojša Đukelić. On se odlično ponašao kao voditelj, štošta se od njega moglo naučiti, zato smo ga 1989. angažirali da zajedno s mojim prijateljem Vladimirom Tomićem bude frontmen filmske emisije “Moderna vremena”: njih dvojica bili su dobar par, ali stjecajem okolnosti izdržali su samo jednu sezonu. Đukelić je krajem 1996. izvršio samoubojstvo, što je vjerojatno bila reakcija na način na koji su se prema njemu ophodili na Radioteleviziji Srbije.
Do kraja desetljeća još se štošta dogodilo, Goranka i Pajkić su se razveli, Branko Vukojević je samo djelomično ostvario svoj san, napisao je scenarij za prvu priču triptiha “Kako je propao rokenrol” (nju je režirao Zoran Pezo), i u ljeto 2003. umro u Londonu od posljedica prometnog udesa, dok je Šijan devedesetih sve rjeđe boravio u Srbiji, gdje su ga ignorirali na filmskim fondovima.
Tih godina bio sam još samo jednom u Beogradu, bilo je to na FEST-u 1991., i ne mogu to opisati kao osobito ugodno iskustvo. Moji dobri znanci bili su krajnje korektni prema meni, ali oni koje sam slabije poznavao nisu se suzdržavali prigovora: “Pa što vi to u Hrvatskoj radite?”. S Gorankom bih se tu i tamo čuo telefonom, a ona me i dočekala 2000. na užasno zapuštenom beogradskom glavnom kolodvoru, kad sam za zagrebački Nacional radio reportažu u beogradskoj filmskoj sceni. Onih koje sam želio vidjeti tamo više nije bilo, a nepoznatih lica bezbroj. Osamdesete su odavno prošle i sva sreća što sam ih se tada vrlo slabo sjećao. Danas je drukčije, nostalgija nas je natjerala da se više ne sjećamo situacija koje bismo najradije zaboravili, a u tom pogledu Gorankina izložba je vrlo efikasna.
Članak je prenet sa portala Jutarnji.hr
