Jugoslavenski Macbeth: Najupečatljivija TV serija proizvedena još od raspada Jugoslavije može se usporediti s filmom ‘Hitler – konačni pad‘
Piše Jurica Pavičić, Jutarnji
No, beogradski režiser dokumentarni je sloj nadogradio i s nekoliko zanimljivih fikcionalnih podzapleta koji dočaravaju atmosferu tadašnje Srbije. U jednom pratimo baku (Svjetlana Bojković) koja je tako orni Slobin pristaša da na demonstracije pred vilu dovodi unuka – i izgubi ga. Druga se zbiva na javnom RTV servisu, gdje je mlada novinarka (Isidora Simijonović) upletena u igre moći urednika (Ljubomir Bandović) koji bi se htio umiliti novoj vlasti. Treća prati Kninjanku Anu, djevojku iz izbjeglištva koja na dan kad počinje metež stupa prvi dan u službu posluge vile. Taj lik omogućava redatelju da vladarov unutrašnji i obiteljski krug predoči iz motrišta nekog tko je u njegovoj epohi izvukao najdeblji kraj.
Serija “Porodica” u Srbiji je izazvala mnogo prepirki između onih koji je slave, onih koji je kude jer je uvrijedila srpskog velikana, ali i onih koji tvrde da – rehabilitira Miloševića. Iskreno, za ovo posljednje teško je naći argumente. Snaga serije je u tome što pokazuje koliku je karizmatičnu moć taj suhi birokrat imao nad svojom sljedbom te do koje je mjere Srbija ostala pod njegovim stockholmskim sindromom.
No, maknemo li političke rasprave na stranu, jedno je nesporno: “Porodica” je briljantan komad audiovizualnog djela, daleko najupečatljivija TV serija proizvedena u bivšoj Jugoslaviji nakon 1990. Serija je izvrsno režirana. Glumci su sjajni. Svi s razlogom hvale par Isaković/Karanović za uloge supružnika Milošević, no manje dojmljive nisu ni crnogorska debitantica Jana Bjelica u ulozi Ane ili Tijana Marković kao Miloševićeva kći. Serija je vizualno izvanredna. Aleksandar Ilić snimio ju je s puno čudnih kutova kamere i širokokutnih objektiva koji pojačavaju dojam izopačenosti i hororske morbidnosti. Završni tač tom dojmu daje glazba Vladimira Petkovića, distorzirani, prijeteći “noise” koji naglašava osjećaj morbidne prijetnje. Špica je fenomenalna. Sastoji se od idiličnih dokumentarnih snimaka iz ere SFRJ, koji su tako audiovizualno nadograđeni da izgledaju hororski zloslutno.
Vuletićeva je serija peti čin jugoslavenskog, tranzicijskog Macbetha. Stabla se već neumitno približavaju dvorcu, a vladarica i njezin muž shvaćaju da se proročanstvo ispunjava. “Volela bih”, kaže u seriji lady Macbeth, “da se opet vrate sretna vremena. Da se opet vrate ’91. ili ’92.” Teško je u jednoj postjugoslavenskoj seriji zamisliti jeziviju rečenicu.
Kompletan članak pročitajte na Jutarnji.hr.
