Izložba ‘Objektiv NDH: Opasni i nepoćudni po javni red i sigurnost‘: policijski kartoni radnika, učitelja, liječnika, poljoprivrednika…

Piše: Romina Peritz, Jutarnji.hr

“Ovom izložbom podsjećamo na one koje smo zatajili brisanjem njihovim imena i njihovih zasluga, ali i upoznajemo se sa sudbinama takozvanih malih ljudi koji su uglavnom izmicali interesu historiografije, ali ne i represalijama ustaškog objektiva”, ističu Aneta Vladimirov i Đorđe Mihovilović, autori izložbe “Objektiv NDH: Opasni i nepoćudni po javni red i sigurnost” koja se otvara u četvrtak u Muzeju grada Zagreba.

Postav se temelji na fondu Redarstvena oblast za grad Zagreb (HR-HDA-259), koji ukupno broji 7824 policijska kartona, a u kojima se nalaze podaci iz policijske evidencije “za političke i druge sumnjivce”. Posebna pažnja, ističu autori, posvećuje se policijskim kartonima onih uhapšenika čije je zatočeništvo počinjalo fotografiranjem i policijskim ispitivanjem koje je neizostavno uključivalo poniženja i mučenja, a potom se nastavljalo deportacijom te na kraju završavalo konclogorom Jasenovac u kojem je organizirani sadizam premašio dotadašnja iskustva ljudskog stradanja u ratnim vihorima.

“Željeli smo ne samo individualizirati nego i humanizirati žrtve KCL-a Jasenovac unutar izabranog uzorka. Ono što je 1941. pa nadalje poslužilo priučenom ustaškom aparatu kao početak dehumaniziranja, na našoj izložbi postaje sredstvo humaniziranja, i to kroz mogućnosti učenja i sjećanja. Jedan od najvažnijih segmenata izložbe jest ekran na kojem dovoljno uporan posjetitelj može pogledati oči u oči sve osobe iz našeg uzorka i, nadamo se, ponijeti nekoga od njih u svome sjećanju”, napominje Aneta Vladimirov, voditeljica Odjela za kulturu iz Srpskog narodnog vijeća.

Izložba “Objektiv NDH: Opasni i nepoćudni po javni red i sigurnost”, kako tumači Vladimirov, posljedica je vrlo dinamične suradnje Javne ustanove SP Jasenovac i Srpskog narodnog vijeća koja se odvija na komemorativnom planu, ali istovremeno i na zagovaračkom i istraživačkom. “Đorđe Mihovilović, viši kustos JUSP-a i autor mnogih monografija o žrtvama KCL-a Jasenovac, pronašao je u nama partnere za definiranje koncepta izložbe u čijem je fokusu policijska fotografija jasenovačkih logoraša i logorašica. Mihovilović je, naime, zajedno s Mariom Šimunkovićem, nezavisnim istraživačem, proveo dugi niz godina istražujući u Hrvatskom državnom arhivu, a ova se izložba temelji upravo na tim saznanjima i bez njihova rada ne bi bila moguća”.

Kroz svoj redoviti rad istraživanja okolnosti stradanja žrtava KCL-a Jasenovac Mihovilović je posebnu pažnju posvetio Fondu Redarstvene oblasti Zagreb, unutar kojeg je u više od 7000 policijskih kartona pronašao i izdvojio one kod kojih je utvrđena veza između hapšenja i evidentiranja u Redarstvenoj oblasti Zagreb i deportacije na služenje zadate kazne u KCL-u Jasenovac. Radi se o skupini jasenovačkih zatočenika koja je, za razliku od žrtava rasnih zakona Roma, Srba i Židova, koje su kolektivno deportirane bez naročite ili ikakve evidencije, prolazila kroz opresivnu strukturu NDH.

“U našem uzorku više od polovice imena jesu osobe hrvatske nacionalnosti, koje su dakako viđene kao ‘opasni i nepoćudni po javni red i sigurnost‘, ali pored njih nalaze se i kartoni Židova, Srba i Roma te značajnog broja Slovenaca, koji su u logor dospjeli temeljem sličnih optužbi ili indicija”.

Inače, o navedenom se materijalu do devedesetih brinuo Institut za istoriju radničkog pokreta. Potom je dospio u Hrvatski državni arhiv i tamo je digitaliziran i dostupan uz adekvatnu nadoplatu. Konceptualno gledano, izložbom se uspostavlja veza između Zagreba i KCL-a Jasenovac.

“Primjerice, jedan od kriterija bila su zanimanja uhapšenika”, tumači Vladimirov. “Orijentir nam je u tome bila logorska svakodnevica u kojoj nije bila nevažna činjenica kompetencija i vještina logoraša. Stoga jedan velik dio izložbe čine policijski kartoni radnika, učitelja i profesora, liječnika, domaćica, poljoprivrednika, odnosno ljudi sa sela, kao i umjetnika i obrtnika. Osim toga, unutar uzorka nemali broj kartona vezan je Ćelijom smrti, zbog čega jedan dio izložbe čini grupa policijskih kartona osoba koje su u dva navrata mučene glađu i žeđu od strane zapovjednika KCL-a Jasenovac i među kojima gotovo da nije bilo preživjelih”.

Najpoznatiji među logorašima čiji su kartoni na ovoj izložbi su svakako narodni heroji poput Milana Špalja i Milana Trifunovića. Tu je i karton Ivice Sabljaka, o kojem govori izložba Martine Barišić, otvorena nedavno na Trnjanskim kresovima. Među kartonima jednu malu grupu čine umjetnici čija će djela, nastala u logoru, također biti izložena u sklopu izložbe pa će tako posjetitelji, zahvaljujući posudbi Hrvatskog povijesnog muzeja, moći vidjeti repliku posmrtne maske Danijela Ozme, koju je izradio kipar i zatočenik Slavko Brill, ili pak sliku unutrašnjosti peći koju je u logorskim uvjetima naslikao Walter Kraus, Židov uhapšen u Novskoj na željezničkoj stanici u pokušaju bijega iz Austrije na područje talijanske zone. “Na sličan način je i Brill sa suprugom Alicom”, otkriva Aneta Vladimirov, “uhapšen i niti jedno od njih nije preživjelo svoje zatočeništvo. Interesantno je da je u ovoj skupini kartona bio karton Jakova Dugandžića, ali je svojevremeno njegova obitelj iskoristila svoje pravo i preuzela njegov karton. U međuvremenu je isti ljubazno doniran muzeju u Jasenovcu. Za pretpostaviti je da je slična sudbina bila i s policijskim kartonom Nade Dimić, ali do njezina kartona nismo došli. Uglavnom, na izložbi se nalaze kartoni mnogih čija su imena do devedesetih označavala trgove i ulice u našim gadovima i selima baštineći njihove antifašističke napore da brane ideju o boljem društvu vlastitim životima. Najveći dio tih imena je danas neprepoznatljiv kako na ulicama, tako i u udžbenicima povijesti”.

Jedna od prednosti ove izložbe, prema riječima kustosice, jest upravo u tome što paralelno s osobama čiji su kartoni zbog komunističkog aktivizma datirali još iz doba Kraljevine Jugoslavije, imamo priliku susresti se oči u oči s osobama koje je do ove izložbe pamtila obitelj ili, u najboljem slučaju, zajednica kojoj su pripadali rođenjem.

“Jedan nemali broj kartona čine muškarci, žene i djeca čiji uznemireni pogledi upereni u objektiv govore dovoljno, a podaci iz kartona otvaraju mogućnosti rekonstruiranja njihova zavičaja, njihovih socijalnih ne-prilika, njihovih strahova i njihove nevjerice u ono što ih očekuje. Fotografije ovih ljudi imaju zaista posebno mjesto na izložbi i može se mnogo vremena provesti u zamišljanju njihovih života i učenju iz okolnosti koje su njihove živote promijenile zauvijek”, kaže Aneta Vladimirov. Jedan od njih, koji je pak mogao znati što ga očekuje, dodaje, jest Hinko Steiner, koji je logikom koncepta izložbe postao neka vrsta neočekivanog protagonista. “Steiner je od 1928. do početka Drugog svjetskog rata i sam bio službeni fotograf zagrebačke policije, da bi potom, kao Židov, bio udaljen iz službe. Njegov život nakon toga postaje splet mučnih hapšenja i administrativnih i neformalnih pokušaja njegove supruge da ga izbavi. Iako je dočekao slom NDH, nije ga mimoišla internacija u logor Ciglanu, zbog čega je već u svibnju 1945. svjedočio pred Zemaljskom ratnom komisijom za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, a potom postao i službeni fotograf Komisije, koji je 18. lipnja 1945. skupa s drugim članovima otišao na uvid razvalina KCL-a Jasenovac. Zatečeno je zabilježeno kamerom i fotoaparatom, ali mi smo se na izložbi opredijelili za Zapisnik koji je Komisija sačinila nakon uvida, a Hinko Steiner između ostalih potpisao. Upravo životne okolnosti Hinka Steinera za vrijeme rata i njegova fotografska aktivnost nakon rata postali su snažna veza za postavljanje izložbe. Ono što izložbu čini posebnom jeste i mali izbor fotografija zagrebačke židovske obitelji Jole i Maksa Gelba, koji su usprkos nevjerojatno mizernim izgledima uspjeli preživjeti Drugi svjetski rat i koje je u mirnodopsko vrijeme upravo fotografirao Steiner. Fotografijama, kako Jola Gelb u svome svjedočenju kaže, ‘sretne obitelji Gelb‘, i odabirom vrlo kompleksnog protagonista Steinera nastojimo ovoj temi dati multiperspektivnost te ukazati na niz mogućnosti prezentacije ovoga gradiva”. U osmišljavanju postava bilo im je, kaže, iznimno važno kontekstualizirati temu na razini NDH, ali i na razini Grada Zagreba. “U tome nam je ključna podrška autora vizualnog oblikovanja, Damira Gamulina i Antuna Sevšeka, s kojima radimo dugi niz godina. Ovaj je dvojac narativu izložbe dao vizualnu koherentnost koja vrlo dobro komunicira s podrumskim prostorijama Muzeja grada Zagreba, na čijem smo gostoprimstvu iznimno zahvalni”.

Koliko su današnje generacije upoznate sa strahotama ustaških logora? Činimo li dovoljno da se osvijeste zločini NDH?

“Svjedoci smo da čak i u društvima visoko razvijene svijesti o potrebi učenja o povijesti nastaju pogubne kombinacije fašističkog naslijeđa i suvremenih zloupotreba društvenih mreža, koje završavaju na leđima ranjivih skupina. Stoga, nikad nije dovoljno. Revizionizam i negacionizam u našem društvu ne dovode u pitanje dostojanstvo žrtava, već prije svega nas koji u njemu živimo neovisno o tome kojoj etničkoj ili nekoj drugoj zajednici pripadamo. Društvo koje iskrivljuje ili negira svoju prošlost nema previše kapaciteta niti za budućnost. Onoliko koliko je važno učiti o žrtvama ustaške države i njezinom genocidnom karakteru, jednako toliko je važno sjećati se onih kojima je sloboda drugog bila jednako važna kao i vlastita. Uzore poput spomenutog Ivice Sabljaka, Marijana Krajačića, braće Kavurić i mnogih drugih trebalo bi pružati mladima. U odnosu na takve ljude sami bismo se trebali mjeriti, ali ta je mjera, dakako, nekad nepodnošljiva i preteška. No, pitanje mjere čuvanja dostojanstva svih njih zapravo je pitanje vraćanja njihovih ljudskih lica onako kako to čini čovjek za drugog čovjeka gledajući ga u oči. Želimo vjerovati da smo našom izložbom otvorili upravo tu mogućnost uzvraćanja pogleda žrtvama i mogućnosti identificiranja s njihovim dokinutim životima”.

Članak je prenet sa portala Jutarnji.hr