Iznenada umro Darko Buzov, sin ‘čovjeka koji nije mogao šutjeti’. Otišao na isti dan kada mu je prije 32 godine ubijen otac

Izvor: Telegram.hr

Jučer je preminuo Darko Buzov, sin jedinac “čovjeka koji nije mogao šutjeti” Tome Buzova, piše Dnevnik.hr. Buzov je posljednji put viđen prije točno 32 godine. Bio je jedna od žrtava zločina o kojemu je hrvatski redatelj Nebojša Slijepčević snimio kratkometražni igrani film.

Otkrivena zastrašujuća istina o čovjeku koji nije mogao šutjeti: “Moj otac je ustao umjesto njega. Onda smo čuli da je ubijen”

Prvi put pred kamerama! Čovjek čiji je otac ubijen jer se suprotstavio paravojnim snagama želeći spasiti civile ratne 1993. godine. Darko Buzov sin je Tome Buzova, čovjeka koji nije mogao šutjeti. Žrtve zločina prema kojem je hrvatski redatelj Nebojša Slijepčević snimio kratkometražni igrani film, koji je već nagrađivan, a sada je i u konkurenciji za najprestižniju nagradu Oscar!

Na današnji dan prije 32 godine na željezničkom je kolodvoru u Baru čekao oca koji mu je dolazio u posjet. “I u tom trenutku smo ja i još dvojica mojih drugara čekali. Jedan je čekao majku, jedan sestru, ja oca. Njima su došle majka i sestra”, ispričao je Darko Buzov.

Njegov otac nije izišao iz vlaka na barskom kolodvoru. Izveli su ga, skupa s još devetnaest putnika, u malom bosanskom mjestu Štrpci i ubili članovi paravojne formacije Osvetnici. I to zato što se pobunio protiv njihova nasilnog legitimiranja putnika.

O tom događaju zagrebački redatelj Nebojša Slijepčević snimio je kratkometražni film “Čovjek koji nije mogao šutjeti” koji je u užem izboru za nagradu Oscar. Dodjela najprestižnije svjetske filmske nagrade je u ponedjeljak.

“On je čovjek koji je napravio jedan stvarno junački čin, izgubio je život pritom, a zaboravljen je, prešućen je, zato što on ne pripada ni u jedan nacionalistički narativ postjugoslavenskih država. On je Hrvat koji je živio u Srbiji, a dao je život štiteći Bošnjake. Nije se borio ni za Hrvatsku, ni za Srbiju, ni za Bosnu, ni za Jugoslaviju, ni za što se nije borio, nego za ljude. I to je vjerojatno razlog zašto ga nije imao tko slaviti”, rekao je Slijepčević.

Darko Buzov, sin jedinac pokojnog Tome Buzova, bivšeg umirovljenog časnika JNA, primio je reportere Provjerenog u svoj dom u Beogradu te podijelio svoja sjećanja na oca.

Nekoliko dana nakon nestanka putnika iz vlaka na televiziji je održana konferencija za novinare na kojoj je priopćeno kako je paravojna formacija iz Bosne otela dvadeset ljudi koji su potom odvedeni u nepoznatom smjeru.

Darkova majka Koviljka Buzov godinama je uzaludno tražila odgovore, nadajući se da joj je muž živ. A onda su Darko i njegova majka dobili snimku svjedočenja ljudi koji su spomenutog dana bili u kupeu te na hodniku vlaka 671 od Beograda do Bara.

Trojica vojnika u maskirnim uniformama, sa šajkačama i šubarama, išli su od kupea do kupea i tražili osobne dokumente svih putnika. Tomo Buzov im je dao svoje dokumente koje su mu, kad su vidjeli njegovo ime i prezime, vratili. Jer izvodili su samo građane islamske vjeroispovijesti, poput 17-godišnjeg mladića koji nije imao dokumente.

“I moj otac je njemu rekao da sjedne, moj otac je ustao umjesto njega. I tako je umjesto njega izašao van. I mi smo tek poslije tri, četiri godine od jednog čovjeka iz Višegrada dobili informaciju da je moj otac ubijen u stanici Šrpce”, ispričao je Darko.

Nakon nekoliko godina Koviljka Buzov stupila je u kontakt sa 17-godišnjim mladićem iz vlaka koji je potvrdio istinitost spomenutih događaja. Njegov identitet nikad nisu htjeli otkriti.

“Najvjerojatnije se on u toj situaciji vodio nekom idejom da je on mlad dečko, da nema pojma o čemu se radi, bolje da on koji je već vojno lice ustane i ode. Izvući će se, ipak je vojska vojska, imaju neko poštovanje jedni prema drugima”, rekao je Darko.

No, nije se izvukao. Kao ni ostalih devetnaest putnika koje su izveli iz vlaka 671 od Beograda do Bara. Jedino on nije bio “pogrešne” nacionalnosti.

Darko Buzov na svojeg je oca bio ponosan i prije tog tragičnog događaja, ali mu je ujedno zamjerao što nije odabrao šutjeti.

Za otmicu i ubojstvo dvadeset putnika iz vlaka Beograd – Bar osuđen je samo jedan od sudionika, Nebojša Ranisavljević, koji je dobio petnaest godina zatvora. Iako je dokazano da je zločin pomno isplaniran i da su, uz vojsku i policiju, u organizaciju bili uključeni i ljudi iz Jugoslavenskih željeznica, nitko od njih nikad nije ni optužen.

Izvor: Dnevnik.hr

Tekst je prenet sa portala Telegram.hr.