Umjetnica se vratila

U takvom je, neprestano nastajuće-nestajućem Beogradu rođena i odrasla Marina Abramović, iz njega je, već kao umjetnica, pobjegla od, kako sama kaže, društvene i roditeljske neslobode i sumorne, “second hand” socijalističke ružnoće, iz takvog je Beograda ponešto i demonstrativno odsustvovala godine i desetljeća, da bi mu se, evo, ipak vratila ove čudne 2020 godine.

Nije se, naime, njezin dugo očekivani povratak dogodio s prošlogodišnjom velikom retrospektivom u beogradskom Muzeju savremene umetnosti, koja je bila do ruba izdržljivosti pretrpana radovima i sjećanjima, senzacijama i (nekadašnjim) šokovitostima, te je kao takva samo svjedočila kako je Marina Abramović sve slične, lokalne institucije odavno prerasla, kao dijete pretprošlogodišnji kaputić.

Na toj izložbi, naslovljenoj, uostalom, sasvim jasno – Čistač(ica), umjetnica i nije bila zapravo prisutna, bar ne za mene, koja nisam bila na njezini Emotivno iznimno upečatljiva, iako iz drugačijeg rastera, svakako je genijalna scena Marinina konačnog ulaska u nekadašnji roditeljski beogradski stan (koji su nacisti oteli od Židova, a komunisti samo preuzeli)performansima: moglo ju se možda tek naslutiti na par najranijih, akademijskih slika, kao i ,bez sumnje, na jednoj od velikih fotografija što su dominirale instalacijom posvećenom prijelomnom Ritmu 0, iz Napulja 1974., koju su činili i 72 predmeta položena na dugačkom, marno aranžiranom stolu ispred projekcijskog platna.

Nisam je više mogla pronaći čak ni u radu Oslobađanje memorije, koji mi je, viđen na istom tom mjestu, ali u drugom kontekstu, u komornoj atmosferi, gotovo dvadeset godina ranije, netom prije no što će Muzej biti zatvoren radi renoviranja, otvorio vrata razumijevanja ne performansa, nego, video umjetnosti.

Nakon mnoštva “gluhih” susreta s različitim video-uracima i redovitih spašavanja bijegom u njihove popratne tekstove, položeni, “ležeći” televizor s Marininim crno-bijelim blijedim licem i kontemplativno-grčevitim pogledom, praćen monotonim glasom koji u eter otpušta misli i osjećaje zbijene u riječi, neočekivano mi je, naime, pokazao, kako i “mali ekran” može biti prenesen u umjetnost, može uokviriti život, kako je u stanju imati “auru” i uprisutniti prisutnost.

Na Čistaču je pak i taj rad bio utopljen u masi predozirane b(r)uke* i strukturiranog, “pasivnog” bijesa, postao je tek dio u natrpanom industrijskom pogonu u kojemu se nije baš moglo voditi računa o ergonomiji. Ukratko, sve to kao da je ipak bio više neki (naj)viši krug pakla nego čistilište već.

Jedino je još spomenuta velika fotografija i na njoj briljantno zabilježeni osjećaj u Marininu tijelu (koje uključuje i lice) svjedočila o umjetnici koja nije ni “mračna”, ni “sado-mazo”, ni “sotonska”, ni “autodestruktivno-agresivna”, nego upravo taj tren zapanjeno shvaća u što su se sve ti “fini i pristojni” ljudi u stanju pretvoriti, samo ako misle da im je to dopušteno i da će proći nekažnjeno: njezin izraz istovremeno je krotak i intenzivan, smrznut i uzavreo, ravnodušan i beznadežno zabrinut, pa i plačan, ne zbog sebe, nego zbog njih.

Na istoj toj fotografiji vidljiva je, međutim, jasno i Marinina vjerojatno i najvažnija odlika – nepokolebljiva odlučnost da istraje, da preživi, da pobijedi, iako to zapravo uopće ne želi, iako najradije ne bi ni sudjelovala, ni u tom natjecanju, ni u toj bitci, niti u tom ratu.

Eto, tu, takvu Marinu Abramović, punu mnoštva nerazdvojivih, snažnih, pa i strašnih, no uvijek strogo kontroliranih i cizeliranih tektonskih emocija, poriva i stanja svijesti, tek nešto malo stariju, istovremeno slobodniju i suzdržaniju, uprisutnio je još jedan punokrvni beogradski umjetnik, redatelj, pisac i scenarist Boris Miljković, u svom dokumentarnom filmu Povratak kući – Marina Abramović i njezina djeca, vrativši time umjetnicu njezinu gradu (i obrnuto), ali i samoj sebi, “kao vlastitom domu, u sebi”.

Film je upravo imao svjetsku premijeru na online izdanju netom završenog 26. Sarajevo film festivala, i, iako je sigurno da bi to vizualno impresivno, na ovim prostorima još neviđeno raskošno elegantno (dokumentarno) filmsko ostvarenje, što koristi sve najbolje od suvremenih umjetnosti i dodaje štošta novoga, izvrsno pristajalo i na velikom platnu (nekog sarajevskog otvorenog kina, kojemu ćemo se, nadam se, vratiti već sljedeće godine), Povratak kući zasigurno je jedno od onih djela koja će najmanje, ako će uopće, trpjeti zbog viralno-pandemijskog prelaska na drugačiji, raštrkano-pojedinačno-proizvoljni način prikazivanja i gledanja.

Miljković je, naime, mnogo puta dokazani majstor tv- forme, možda i jedini na ovim prostorima* koji je u stanju u tomu se s lakoćom kretati i, gotovo kao usput, stvarati, što je pokazao već u svojoj prvoj, teško žanrovski odredivoj Fabrici šećera, a potvrdio, pa i uvelike nadmašio u dvosezonskom, 25-epizodnom Putu u budućnost, za sada nedovoljno u regiji i šire prikazivanoj tv-seriji o likovnoj/vizualnoj umjetnosti bivše Jugoslavije, ponajprije Beograda, od pedesetih godina 20. stoljeća do 2000..

Nakon tog izvrsnog, upućenog i originalno kreiranog oživotvorenja suvremeno-umjetničkih kretanja spomenutog podneblja i razdoblja, bilo je zapravo i logično da Miljković snimi dokumentarni film o Marini Abramović, kao njegovoj nesumnjivo svjetski najpoznatijoj i najuspješnijoj protagonistici, pa i da to učini u formi u kojoj se još nije na ovakav način iskušao.

Osim toga, teško da bi se itko drugi “domaći”, ako bi ona na to i pristala, uopće usudio poduhvatiti jednog tako zahtjevnog posla, koji je Miljković iznio ne tek korektno i faktografski, kao što su to učinili njezini prethodni filmski biografi, autori filma Marina Abramović: Umjetnik je prisutan, Matthew Akers i Jeff Dupre, nego je u svemu tomu sudjelovao na sasvim ravnopravan, iako samozatajan način, bivajući sugovornik koji nadahnuto stvara vlastiti, nezaboravan i jedinstven portret, suptilno gradiranu snažnu posvetu, pa i poticaj Marininu i stvaralaštvu epohe, što je na neki način došlo u slijepu ulicu upravo s njezinim najpoznatijim i najduljim performansom Umjetnica je prisutna, održanim prije deset godina u njujorškom Muzeju moderne umjetnosti.

Kao da je (intuitivno) nastojao ispraviti umjetničin tadašnji, zapanjujući i razočaravajući gest hladne ravnodušnosti prema mladoj djevojci što je u MoMA-i, naglo skinuvši haljinu, željela gola sjesti nasuprot umjetnici i tako odati počast njezinu nekadašnjem radu, Miljković je u film, pa i u njegov naslov, uključio mlade umjetnike, “Marininu djecu”, ili možda čak unuke, koji ponovno izvode njezine nekadašnje performanse. Pri tomu je najviše, zamalo podjednako prostora kao i njoj, dao Lyn Bentschik, koja je u Bonnu 2018. izvodila Marininu Kuću s pogledom na ocean, a čija je praprabaka 1945. godine, kao “donaudojčerica” morala emigrirati iz tadašnje Jugoslavije, upravo u trenutku kada su na scenu stupali Marinini roditelji, partizanski prvoborci i kasniji visoki funkcioneri nove države i sistema, na koje se ona tako često (ambivalentno) referirala u svome stvaralaštvu..

Iako je mlada europska performerica, koja radi s različito tjelesno onemogućenim osobama, zapravo posve drugačija, a možda i suprotna krhkoj američkoj djevojci čiju su organsku, “nedopuštenu” nagost u MoMA-i u hipu ogradile četiri generičke gorile u crnim odijelima i s bubicama u ušima, njezina u biti jednostavna zapadno-europska priča i šarmantno-samouvjereni gard, nužni su kontrapunkt, razblažujući sloj u Miljkovićevoj gurmanskoj konceptualnoj “musaki”, složenoj od različitih, sve redom teških i zahtjevnih slojeva sjećanja i ispovijesti, dokumenata i intervjua, putovanja i stanovanja, gradova i (njihovih) rijeka i prometnica…, u konačnici očuđujuće međuprožetoj, ukusnoj i hranjivoj ( u čemu je autoru zasigurno od velike pomoći bio montažer Nikola Purić).

Jedan od važnih momenata filma, ako ne i najvažniji, sam klimaks, ipak je iz MoMA-e: trenutak je to kada za stol sjeda Marinin dugogodišnji amsterdamski partner i koperformer Ulay, s kojim je napravila neke najvažnije performanse, pa i onaj zadnji im, na Kineskom zidu, a s kojim se tada susreće nakon mnogih godina, te si, oboje vidljivo potreseni, pružaju ruke preko stola za kojim sjede. Riječ je o prizoru koji u dokumentarcu Umjetnik je prisutan iz 2012. ostavlja dojam kao da je Marina ta koja na kraju ipak nepomično ostaje prikovana za stolicu, iako je možda trebala ustati i otići s Ulayem, dok se u Povratku kući vidi kako on niti nije napravio nikakav vidljivi gest poziva…; no, sve je to ionako (sad) nevažno, budući da je ono što tom odlasku prethodi toliko jako (i) dirljivo, melodramatsko u najboljem značenju te riječi, da se može usporediti s amblematskim prizorima iz Pariz, Texasa, Ljubavne priče, Do posljednjeg daha, Prohujalo s vihorom…

Emotivno iznimno upečatljiva, iako iz drugačijeg rastera, svakako je i genijalna scena Marinina konačnog ulaska u nekadašnji roditeljski beogradski stan (koji su nacisti oteli od Židova, a komunisti samo preuzeli), na čija je vrata neuspješno kucala za svakog svog dolaska u Beograd: jednostavnom zamućenošću svega osim same umjetnice, što je vrlo vjerojatno posljedica i inzistiranja novih vlasnika na privatnosti, postignut je jedan sasvim novi, eteričniji, somnambulni, pa i blago psihodelični ugođaj, posve različit od većine do sada viđenog u Marininoj oštroj i gotovo vojnički definiranoj samoprezentaciji.

Svi ti, za mnoge inače možda presnažni trenuci, uklopljeni su u “Povratku kući” u vizualno bogatu, koloritnu poslijeolujno-pročišćeno-svjetlosnu atmosferu, postignutu i zahvaljujući koreografiranom, uglavnom polukružnom, kao plesom zanesenom kretanju kamera direktorice fotografije Andreje Leko, ali i mnogim sjajnim prizorima snimljenim dronom (operater Dejan Kremić), koji naznačuju neslućene (ritamske) izražajne mogućnosti tog donedavno (mi) krajnje nesimpatičnog sredstva snimanja.

Uz sasvim primjerenu, blago ironično-ponesenu glazbenu podlogu ponavljajuće numere Sve ptičice iz gore, te divno srcedrapateljni Cut the World u izvođenju Antony and the Johnsons, kao i druga, diskretnije prisutna glazbena rješenja Petra Antonovića, u filmu je tako znalački postignuta i održana ona neka nedefinirana duhovna povišenost, koja nesumnjivo, ne samo danas, kad je ona slavna svjetska “mainstream” umjetnica čiju je izložbu u New Yorku vidjelo 850 tisuća ljudi, nego od samih početaka prati Marinu Abramović i njezin nezaobilazni rad, u Povratku kući nekronološki predstavljen umjetničinim kazivanjima o performansima Kuća s pogledom na ocean, Ritam 5.., Lips of Thomas, Balkan Barok i Heroj.

Dragocjena za portret umjetnice (u mladosti) svakako su i njezina prisjećanja na susret s Josephom Beuysom u Beogradu 1974., i na prvi, tinejdžerski doživljaj “masovne hipnoze i iskustvo performansa s velikim auditorijem” za Titova govora na Trgu Marksa i Engelsa, kao i Marinine mirne konstatacije o “zaljubljivanju u pogrešne muškarce” i odbijanju majčinstva do trenutka kada ono više nije bilo moguće, ili otkrivanje duboke želje da “ostari, stvarno ostari, tako da više ništa nije važno”…

Za ritam i cjelovitost filma iznimno su bitni i “dokono” pronicljivi dijelovi demontiranja u poljskom Toruńu, posljednjoj stanici putujućeg Čistača nakon Stockholma, danskog Humlebæka, Osla, Bonna i Firence, a prije Beograda, kao i originalna, vintage vožnja poljima i rijekama otvorenog starog (vojnog) kamiona s antikvarnim i virtualnim artefaktima, te dionice sa zahtjevnih priprema reperformera na atraktivnoj lokaciji uz rijeku Drinu, a onda i njihovo uvjerljivo, strojno izvođenje Marinina Manifesta umjetnika i deklamiranje, među ostalim, kako “umetnik ne sme da laže sebe i druge” i kako “umetnik ne sme da od sebe stvori idola”.

Iako na momente sjetan, pa i nujan, Miljkovićev Povratak kući, koji počinje prizorom bršljana, mahovine i bilja u šumi i Marininom pričom o baki, zmiji i strahu, a završava integralnom snimkom sedmominutnog “šutljivog davanja neuvjetovanje ljubavi bližnjemu” brojnih okupljenih ispred beogradskog MSU-a, na neki je paradoksalno spokojan i blag način trijumfalno ostvarenje, koje pokazuje da umjetnica nije u pravu kada kaže kako Balkan ne može razumjeti nitko osim onih koji tu žive, što bi onda značilo i kako na/u njemu nema ništa univerzalno: posve je suprotno, kao da sugerira Miljković, i previše je toga univerzalnoga ovdje, o čemu svjedoče i Marinin radovi; i to ne (samo) iz prošlosti, nego, možda još i više, u budućnosti.

^{* Paradoksalno je i da je Marina Abramović, na Wikipediji predstavljena i kao “crnogorska umjetnica”, upravo od “bruke” napravila “čast”, spojivši i nadrastavši tako dvije suprotstavljene, opsesivne teme Crnogoraca (i njezine majke), o kojima ovih dana na nekim čudnim beogradskim plakatima oko Studentskog grada govori i sam P.P. Njegoš.
**U Hrvatskoj je najbliže (čistoj) tv-umjetnosti došao Dražen Ilinčić, koji, na žalost, nikada u svojoj matičnoj kući, HRT-u, nije dobio adekvatne produkcijske uvjete da davno započeto u emisiji “Pola ure kulture” razvije u samostalan i, zasigurno, originalan tv-format.}