Europa nema koga da je bere

Poljoprivrednici su se naučili boriti sa sušnim razdobljima, snažnim vjetrovima, nametnicima i poplavama, ali ne pamte kad su se susreli s ovakvim izazovom. Mjere uspostavljene zbog smanjenja rizika od zaraze zaustavile su dolaske tisuće sezonskih poljoprivrednih radnika. Sve je spremno da sezona otpočne, ali nema nikoga da pobere plodove. Diljem Europske Unije prijeti propadanje osamdeset posto povrća i voća koje uglavnom mora biti pobrano ručno. Kako sada stvari stoje, upitno je hoće li jeftina radna snaga ove sezone stići do svojih radnih mjesta, polja.

Iako Europa neće ostati bez hrane zbog kamiona prepunih tjestenine, riže i pasiranih rajčica, kojima je omogućen prijelaz ne samo preko državnih granica, nego i s kontinenta na kontinent, postoji opravdani strah da će se, ostane li situacija ovakva, brojni europski gradovi suočiti s nestašicom voća i povrća. Dodatnu situaciju otežavaju i zatvorene tržnice na otvorenom te otežane prometne veze. Ako pak ne prodaju svoje povrće i voće, većina poljoprivrednika neće imati kapital nužan za sljedeći ciklus.

“Poljoprivreda je postala izuzetno neprivlačna struka. Uz to što unatoč svoj dostupnoj mehanizaciji još uvijek poljoprivredni poslovi obuhvaćaju veliku količinu fizičkog rada, financijska neizvjesnost jedan je od glavnih razloga zašto mladi doslovce bježe sa sela u gradove kako bi zaradili pristojnu plaću u nekim drugim strukama”, objašnjava nam Bruno Motik iz Zelene mreže aktivističkih grupa (ZMAG) te se pita kako smo kao društvo došli do toga da ljudima koji nas doslovce hrane ne možemo osigurati adekvatnu egzistenciju.

Poljoprivrednici diljem Europe tako sada zovu svoje vlade da im pomognu. Njemačka i austrijska vlada u nedostatku radne snage otvaraju web portale na kojima lokalnom stanovništvu nude tisuće nepopunjenih poljoprivrednih radnih mjesta. Europski trgovački lanci mole se da smanje uvoz hrane i više kupuju od lokalnih poljoprivrednika.
Njemačka je dopustila dolazak 80.000 sezonskih radnika unatoč pandemiji i razmatra da zaposli još 20.000 nezaposlenih i spremnih raditi za manje nadnice – studenata, tražitelja azila i azilanata. Uza sve to, potrebno im je još najmanje 100.000 dodatnih poljoprivrednih radnika tijekom narednih mjeseci.

Francuski ministar poljoprivrede Didier Guillaume poslao je očajnički apel građanima u kojem moli sve francuske građane kojima je onemogućeno da zbog pandemije rade svoje uobičajene poslove, poput ugostitelja i frizera, da dođu na polja i pomognu u branju voća i povrća kako poljoprivreda njihove zemlje ne bi doživjela propast. “Proizvoditi se mora da bi se nahranilo građane”, ističe Guillaume.

Međutim, svi apeli i brzinska alternativna rješenja teško da će nadoknaditi potreban broj iskusnih sezonskih radnika na poljima bogatih zemalja Europske Unije. Njemačka tako ovisi o 300.000 radnika koji tijekom proljeća i ljeta rade u polju, Francuska o njih 800.000, u Italiji četvrtinu talijanske hrane pobere 370.000 sezonskih radnika, a u engleskoj poljoprivredi sudjeluje 60.000 sezonaca.

Tu su i problemi dodatnih troškova koji će nastati zbog neiskustva potencijalno nove radne snage i koji će usporiti proizvodnju; otežano obučavanje novih radnika zbog pandemije; te razumna pretpostavka da će malobrojni Nijemci pristati raditi teške fizičke poslove na farmama za 9,35 eura, koliko ujedno iznosi i minimalna satnica u njihovoj zemlji.

Plaćeni minimalnom satnicom, bez adekvatnih radničkih prava i zaštite države u kojoj rade, sezonski radnici koji hrane Europu uglavnom pristižu iz siromašnijih europskih zemalja poput Rumunjske, Poljske i Bugarske. Njih čak 100.000 dolazi svake godine obrađivati i hraniti europsko tlo i iz zemalja izvan Europe. Ivana i njezin dečko građani su Hrvatske koji posljednje dvije godine rade kao sezonski radnici u vinogradima na jugu Francuske. Ne boje se krize u poljoprivredi izazvane koronavirusom jer berba grožđa kreće tek krajem kolovoza te se nadaju da će do tada granice biti otvorene. Ivana ističe da kao strana radnica u poljoprivredi, bez obzira na vrstu i količinu obavljenog posla, nećeš biti plaćen/a više od minimalne satnice koja trenutno u Francuskoj iznosi 8,5 eura. “Na početku si zadovoljan tim iznosom jer vrijedi puno više od onog u Hrvatskoj, ali s vremenom početna euforija splasne i ne da ti se raditi za minimalac, kakav god on bio”, priča nam Ivana.

Bogate zemlje brzo su shvatile koliko se može povećati profit i uštedjeti na radnicima koji su spremni u bilo kojem trenutku prevaliti put kako bi radili za minimalac, jer je i taj minimalac puno veći od minimalca u njihovim zemljama. Poljoprivrednicima je “isplativije” zapošljavati slabije plaćene strane sezonske radnike da beru voće i povrće i prevoze ih kamionima preko državnih granica, nego da im to radi lokalno stanovništvo.

Kakav će utjecaj koronavirus imati na domaće poljoprivrednike vrijeme će tek pokazati, ali i u Hrvatskoj situacija nije puno bolja. Zabrana rada tržnica dovela je u pitanje opstanak malih poduzetnika diljem zemlje. Hrvatska udruga poslodavaca poziva Vladu da u što kraćem roku omogući da se sve nezaposlene zbog pandemije anagažira na sezonskim poslovima u poljoprivredi dok Hrvatska poljoprivredna komora predlaže mjere pomoći proizvođačima hrane. Međutim, teško je u kratkom vremenu zamijeniti štetan sustav koji se razvio u prehrambenoj industriji. U Hrvatsku smo, prema podacima Gospodarske komore, u 2019. godini uvezli 25 tisuća tona više voća i povrća u odnosu na 2017. godinu te pritom “izgubili” 22 milijuna eura više, odnosno 317 milijuna kuna.

Sezonski rad u poljoprivredi godinama je zadnji izbor svim sezonskim radnicima u Hrvatskoj jer se u poljoprivredi nisu nudile plaće ni približno slične onima u turizmu. Desetljećima dobro subvencionirana iz EU fondova, poljoprivreda bogatih zemalja počiva na kičmi, ili bolje rečeno rukama, tisuća potplaćenih stranih radnika. Tretirajući hranu kao robu stvorili smo neodrživ hranidbeni lanac. “Umjesto brige o ekosustavu i zdravoj hrani, poljoprivreda se bavi manipulacijom otrovima i opasnim kemikalijama, a sve moćnija mehanizacija koristi se kako bi se poljoprivredni ekosustav što brže i efikasnije podredio monokulturi kao jedinom uzgojnom obliku koji poznajemo. Poljoprivredom vlada otuđenje. To je otuđenje od ekosustava kojeg smo dio, od vlastite hrane i od vlastitog zdravlja”, zaključuje Bruno Motik.

Sada postaje jasno da su konvencionalni procesi proizvodnje hrane, monokulturna proizvodnja i nepravedna radna struktura na koju se ta proizvodnja oslanja, neodrživi za naš ekosustav – upravo je to ova kriza pokazala. Ostaje nada da će europske vlade uvidjeti koliko nam je nužan zdraviji prehrambeni sustav unutar kojeg se vrednuju radnici, a hrana ne tretira kao još samo jedna roba na tržištu. Ostaje i nada da će građani diljem Europe zbog nastale situacije više razmišljati odakle dolazi hrana koju svakodnevno jedu te da će ih ova kriza potaknuti da kroz lokalnu kupnju sudjeluju u samom procesu proizvodnje hrane.

Kao i sve velike krize, tako je i ova, osim što je ukazala na sve što je u društvu nužno mijenjati, pokazala i kakvim alatima solidarnosti raspolažemo. U samo nekoliko dana od zatvaranja tržnica u Hrvatskoj, društvene mreže preplavile su virtualne tržnice u kojima građani pokušavaju doći do telefonskih brojeva prodavačica i prodavača sa štandova svojih kvartovskih tržnica i u kojima se direktno spajaju s najbližim OPG-ovima. Takve inicijative otporne su na krize i temelj su nade za bolje sutra.