Čile se probudio!

20. December 2019.
Tjedan dana, koliko je trajao policijski sat, u Santiagu sam provela u blizini glavnog trga Plaza Italije, gdje je miris suzavaca svakodnevno dopirao do mog prozora. Čileanski predsjednik Sebastián Piñera proglasio je izvanredno stanje, a nakon izjave da je "Čile u ratu", dobio je brojne kritike stranih medija i međunarodnih organizacija.
cile.jpg
Fotografija preuzeta sa portala H-alter

Piše: Sara Večeralo, H-alter

Na trgu sam stajala i 25. listopada. Ono što sam vidjela bilo je više od milijun Čileanaca i Čileanki na ulicama, koji traže dostojanstvo i društvenu pravdu. Neoliberalni ekonomski eksperiment danas ovdje, nakon dugogodišnje šutnje naroda, u sveopćoj revoluciji pokazuje svoje prave rezultate.

Krizna situacija u Čileu koja je u zadnja dva mjeseca podigla na noge milijune Čileanaca, potaknutíh poskupljenjem cijene javnog prijevoza za 30 pesosa, nazvana “Čileansko proljeće”, jedan je od povijesnih događaja, koji je u zemlji sa sedamnaestogodišnjim nasljeđem Pinochetove diktature, uzburkao mnoge duhove.Sedamnaest godina diktature Augusta Pinocheta koje je završilo prije trideset godina, ostavilo je trajni pečat u svijesti brojnih Čileanaca, koji još uvijek pamte policijski sat koji je bio dio svakodnevnice, kao i nasilne intervencije Carabinerosa koje su u to vrijeme odnijele mnogobrojne ljudske živote

Promatrati ovaj sociološki događaj očima strankinje, donio mi je s jedne strane jedinstvenu perspektivu antropološkog okulara začudnosti, koji mi dopušta relativno objektivan pregled krize koja je zahvatila Čile. Stoga, na samom početku mogu opisati događaje s kojima sam se susrela, i koji su obilježili moj boravak u Čileu, te vlastitu perspektivu koja će, s druge strane, neizbježno biti impregnirana osobnim iskustvom i kulturnom pozadinom studentice iz Hrvatske.

Ono što sam prvo primijetila u dodiru s ovom, meni tako dalekom i drukčijom kulturom, kao poprilično uobičajen društveni fenomen u glavnom grad Santiagu, jest svakodnevna prisutnost vojnih vozila i policijskih službenika Carabinerosa u urbanom centru grada i u blizini institucija visokog obrazovanja. Točnije, kod kampusa Juan Gómez Millas, gdje su smješteni fakulteti društvenih i humanističkih znanosti.

Za mene potpuno neuobičajena, i da budem iskrena, poprilično zastrašujuća pojava iz perspektive europskog urbanog prostora iz kojeg dolazim. Prisutnost ovih militariziranih vozila u europskom urbanom ambijentu označavala bi neposrednu opasnost ili ratnu prijetnju. Također, prisutnost policije u blizini institucija visokog obrazovanja, u Europi, odnosno u Hrvatskoj, predstavljala bi skandalozan događaj koji bi zasigurno privukao popriličnu medijsku pažnju.

U Santiagu su, čini se, guanacos i zorrillos (kako nazivaju ova vozila iz kojih se izbacuju suzavac i vodeni topovi uoči prosvjeda), Carabinerosi i Molotovljevi kokteli bačeni pred vrata kampusa, potpuno uobičajena pojava, koja ne izaziva čuđenje i zaprepaštenje građana. Studentsko tijelo pritom je izuzetno značajan politički faktor, a upravo su studenti započeli aktualne prosvjede, odbijajući plaćanje poskupljenih karata za metro.

Iako sam nakon par mjeseci već postala upoznata s povijesnim kontekstom, ulogom i značajem policije u funkcioniranju čileanskog društva, suočila sam se s još jednim događajem koji je ostavio zapanjenima i zgroženima brojne Čileance – policijski sat koji je uslijedio nakon erupcije društvenih nereda koji su eskalirali prije dva mjeseca, uoči poskupljenja cijene javnog prijevoza za četiri posto.Ono što sam prvo primijetila u dodiru s ovom, meni tako dalekom i drukčijom kulturom, kao poprilično uobičajen društveni fenomen u glavnom grad Santiagu, jest svakodnevna prisutnost vojnih vozila i policijskih službenika Carabinerosa 

Tjedan dana, koliko je trajao policijski sat, u Santiagu sam provela u blizini glavnog trga Plaza Italije, gdje je miris suzavaca svakodnevno dopirao do mog prozora. Čileanski predsjednik Sebastián Piñera proglasio je izvanredno stanje, a nakon izjave da je “Čile u ratu”, dobio je mnogobrojne kritike stranih medija, kojima će se u narednim tjednima pridružiti intervencija nekoliko međunarodnih organizacija za ljudska prava.

Okidač koji je pokrenuo masovne proteste u zemlji prozvanoj “Južnoameričkom Švicarskom”, koja se smatra jednom od najstabilnijih latinoameričkih zemalja s najpovoljnijom makroekonomskom slikom, bilo je naizgled bezazleno poskupljenje cijena javnog prijevoza. U stvarnosti, to je bila sam kap koja je prelila čašu.

Ekstremno nasilje u rukama vlasti

Da nije sve kako na prvu izgleda, uvjerila sam se sama na jednom od milijunskih prosvjeda na trgu Plaza Italia 25. listopada, kojeg su mediji proglasili povijesnim trenutkom od vremena pada diktature, odnosno povratka demokracije. Ono što sam vidjela bilo je više od milijun Čileanaca i Čileanki na ulicama Santiaga, koji traže dostojanstvo i društvenu pravdu. Neke od parola i plakata koje su građani tada nosili bili su: “Društvena nejednakost puno je nasilnija od bilo kojeg protesta”, “Više se bojim testa trudnoće, nego tvoje represije”, “Mi smo djeca komunista koje niste ubili”, “Povijest će vam suditi”, itd.

Građani su, između ostalog, izašli na ulice zbog visokih cijena obrazovanja, zdravstvenog i mirovinskog osiguranja, privatizacije vode, niskih minimalnih plaća, nasilja policije – drugim riječima, zbog neuspjeha neoliberalnog ekonomskog modela upravljanja koji je implementiran još za vrijeme Pinochetove diktature. Pritom anarhija i divljanje lumpenproletarijata, čija je šteta nemjerljiva u usporedbi s ekstremnim nasiljem Carabinerosa, koja je privukla popriličnu medijsku pažnju na svjetskom nivou, kao i intervenciju Organizacije za ljudska prava pri UN-u, čini se ne zabrinjava predsjednika i vladu. Oni u svojim javnim diskursima imaju samo riječi hvale za njihovu hrabrost i odvažnost.Studentsko tijelo pritom je izuzetno značajan politički faktor, a upravo su studenti započeli aktualne prosvjede, odbijajući plaćanje poskupljenih karata za metro

Simbolična lema Carabinerosa, “Red i domovina” ukazuje na pervertiranu logiku njihovih mnogobrojnih nasilnih intervencija, čiji prioritet čini se nije zaštita građana, već perpetuiranje nasilja koje tretiraju još većim nasiljem, a zauzvrat dobivaju podršku vlasti i neograničenu moć koja se svakodnevno sve više otima kontroli.

Izvanredno stanje i policijski sat koji je trajao tjedan dana, i koje je predsjednik demagoški povukao uoči brojnih kritika stranih medija, nakon čega je uslijedila i poprilično sugestivna izjava da je vlast “čula poruku” kao odgovor na lemu prosvjeda “Čile se probudio”, ukazuje na opasnu logiku državnog upravljanja, gdje se, čini se poprilično olako proglašava i ukida izvanredno stanje, koje se, prisjetimo li se riječi Giorgia Agambena, pojavljuje kao prag neodređenosti između demokracije i apsolutizma.

Članak ustava o izvanrednom stanju iz 1980. koji je do danas ostao nepromijenjen, predsjedniku daje potpune ovlasti proglašavanja izvanrednog stanja i policijskog sata u slučaju rata, teških unutarnjih nemira ili prirodne katastrofe. Promjena ustava je također jedna od najznačajnijih posljedica ovih masovnih prosvjeda, no prioritet su prvenstveno društveno-ekonomska pitanja, a referendum je najavljen za travanj 2020. godine.Građani su, između ostalog, izašli na ulice zbog visokih cijena obrazovanja, zdravstvenog i mirovinskog osiguranja, privatizacije vode, niskih minimalnih plaća, nasilja policije – drugim riječima, zbog neuspjeha neoliberalnog ekonomskog modela upravljanja koji je implementiran još za vrijeme Pinochetove diktature

Izvještavanje međunarodnih organizacija za ljudska prava

U zadnja dva mjeseca koliko bez prestanka traju prosvjedi i nemiri u čitavom Čileu, zabilježena je brojka od 26 mrtvih, a po izvještaju Ministarstva zdravlja proslijeđenog UN-u, u razdoblju od 30. listopada do 22. studenoga zabilježeno je čak 11564 osoba zaprimljenih u bolnice s ozljedama nastalima kao posljedica prosvjeda, od čega je njih 1100 s teškim ozljedama.

Čak četiri međunarodne organizacije dale su svoj izvještaj o kršenju ljudskih prava za vrijeme trajanja prosvjeda. Među njima su Amnesty International, Human Rights Watch, Interamerička komisija za ljudska prava, te UN-ov Ured Visokog povjerenika za ljudska prava (OHCHR). Sve četiri organizacije zabilježile su pretjeranu i nepotrebnu uporabu sile od strane policijskih službenika Carabinerosa i vojske, koji nisu bili niti sankcionirani, niti je poduzeta adekvatna akcija predsjednika Sebástiana Piñere za njihovo smanjenje.

Također je zabilježena nediskriminativna uporaba protu-prosvjednog oružja (puške s gumenim metcima) koje je prouzrokovalo četiri zabilježena smrtna slučaja, te brojne ozljede civila i prosvjednika. Navodi se i velik broj proizvoljnih uhićivanja za čijeg su vremena mnogi prosvjednici i prosvjednice bili mučeni i seksualno zlostavljani.

Novi društveni pokreti

U trenutnoj situaciji, ne samo u Čileu, već i u čitavom svijetu, suočavamo se s nekoliko fenomena, od kojih neki imaju potpuno neočekivan i nepredvidiv slijed događaja, poput naglog razvoja i spontanog, ali koordiniranog okupljanja prosvjednika preko društvenih mreža, fenomena koji nema povijesnog presedana i koji ostavlja neizvjestan ishod novih društvenih pokreta.Čile je u drugoj polovici prošlog stoljeća bio društveno-ekonomski laboratorij mladih neoliberalnih tehnokrata sa Sveučilišta iz Chicaga, koji su pod vodstvom ekonomista Miltona Friedmana proveli jedan od svojih prvih neoliberalnih eksperimenata “šok terapije”

Osim u Hong Kongu, društveni nemiri zahvatili su Libanon, Irak, Barcelonu… Lančanom reakcijom i potaknuti čileanskim primjerom, brojni prosvjednici nedavno su okupirali ulice New Yorka. S druge strane, autoritarni režimi, poduprti snažnom represivnom politikom i intervencijom vojske, povijesno su nasljeđe Latinske Amerike, gdje Čile, unatoč svojoj dobroj reputaciji, nije iznimka.

I kao što se u prošlom stoljeću postavljalo pitanja, kako je moguće da je u zemlji koja je među prvima konsolidirala demokraciju, došlo do jednog od najkrvavijih državnih udara u 20. stoljeću i autoritarnog režima koji je trajao 17 godina, danas se postavlja slično pitanje. Kako je moguće da je u najbogatijoj i ekonomski najstabilnijoj zemlji Latinske Amerike došlo do ovog masovnog protesta, s nizom zahtjeva? Zahtjeva koji ni nakon dva mjeseca ne jenjavaju na određenim žarišnima točkama glavnog grada: od smanjenja cijena metroa, troškova obrazovanja, zdravstva, povećanja mirovina, deprivatizacije vode i mnogih drugih, koji se mogu svesti pod zajednički nazivnik – ekonomsku ravnopravnost.

Neoliberalni eksperiment i njegove posljedice

Čile je u drugoj polovici prošlog stoljeća bio društveno-ekonomski laboratorij mladih neoliberalnih tehnokrata sa Sveučilišta iz Chicaga, koji su pod vodstvom ekonomista Miltona Friedmana proveli jedan od svojih prvih neoliberalnih eksperimenata “šok terapije”. Nakon državnog udara, kada je vladu Salvadora Allendea uz pomoć CIA-e zamijenio diktator Augusto Pinochet, zemlju je također zahvatila hiperinflacija.Neoliberalni ekonomski eksperiment danas, nakon dugogodišnje šutnje naroda, pokazuje svoje prave rezultate, a privatizacija zdravstva, vode, obrazovnog sustava, i općenito javne sfere koja je uzrokom enormnih društvenih razlika, za posljedicu ima sveopću revoluciju

Na to je Friedman savjetovao Pinochetu rezanje poreza, uvođenje slobodne trgovine i privatizaciju usluga, te niz drugih brzopoteznih rješenja koja bi za posljedicu trebala imati psihološku reakciju koja će omogućiti brzu prilagodbu na novi sustav rješenja. “Šok terapija”, kako je Friedman opisao ovaj novi model neoliberalne ekonomije, Naomi Klein će u svojoj studiji Doktrina šoka nazvati “kapitalizmom katastrofe”, objašnjavajući kako je “šok terapija” osmišljena kako bi se omogućila masovna privatizacije države.

U Čileu je pak ovaj neoliberalni model poprimio specifična obilježja, s obzirom da je primijenjen pod izrazito autoritarnim režimom, gdje su se svi politički protivnici bespogovorno eliminirali. Sedamnaest godina diktature Augusta Pinocheta koje je završilo prije trideset godina, ostavilo je trajni pečat u svijesti brojnih Čileanaca, koji još uvijek pamte policijski sat koji je bio dio svakodnevnice, kao i nasilne intervencije Carabinerosa koje su u to vrijeme odnijele mnogobrojne ljudske živote.

S druge strane, brzopotezne ekonomske promjene imale su djelotvoran učinak, a neoliberalizam je do danas ostao dominantan ekonomski model. No, iako se Čile smatra jednom od najrazvijenijih i najbogatijih zemalja Latinske Amerike s najvećim BDP-om po stanovniku (u Čileu je zabilježen značajan pad siromaštva s 30 na 6,4 posto u razdoblju od 2000. do 2017. godine), Čile je također jedna od zemalja s najizraženijim društvenim i ekonomskim nejednakostima.U Čileu je pak ovaj neoliberalni model poprimio specifična obilježja, s obzirom da je primijenjen pod izrazito autoritarnim režimom, gdje su se svi politički protivnici bespogovorno eliminirali

Da je tome tako, svjedoči perpetuiranje ogromnih razlika između bogatih i siromašnih koje su dovele do aktualne krize sustava, izražene simboličnom lemom protesta “Čile se probudio”. Čini se da puls naroda najbolje oslikava pravo stanje stvari, što je pokazala erupcija nezadovoljstva milijuna prosvjednika koji izlaze na ulice gradova diljem Čilea zadnja dva mjeseca.

Neoliberalni ekonomski eksperiment danas, nakon dugogodišnje šutnje naroda, pokazuje svoje prave rezultate, a privatizacija zdravstva, vode, obrazovnog sustava, i općenito javne sfere koja je uzrokom enormnih društvenih razlika, za posljedicu ima sveopću revoluciju, čiji nam razvoj i ishod još uvijek ostaju nepoznanicama.

Autorica ovog teksta, Sara Večeralo, studentica je komparativne književnosti i sociologije, koja je u Santiago de Chileu trenutno na studentskoj razmjeni.

Članak je prenet sa portala H-Alter.

Članak je prenet sa portala H-Alter.

Click