Europska slamka spasa

Piše: Zoran Daskalović

Najveće uzdanice srpske opozicije u njezinim pokušajima da poništi izbore u Srbiji postali su slovenski europarlamentarac Klemen Grošelj i njegov austrijski kolega Andreas Schieder. Njih dvojica postala su najgrlatiji zagovornici srpske opozicije u Europskom parlamentu, od kojeg ona očekuje da “Vučićev režim izbaci iz Europske unije” kad ga već ne može sama na izborima, niti na ulici skinuti s vlasti u Srbiji. Od “tri poluge” – ulični prosvjedi, izborna tijela i sudovi, međunarodna zajednica – uz pomoć kojih koalicije Srbija protiv nasilja i NADA već mjesec dana nastoje poništiti parlamentarne i beogradske izbore najviše izgleda da poluči kakav-takav rezultat ima ova treća oličena u Europskom parlamentu.

Stoga je i opozicijska ikona Marinika Tepić u utorak, na prvom ovogodišnjem prosvjedu održanom nakon dvotjedne pauze, ushićeno uskliknula da je prethodnog dana “iz Evrope i sveta stigla sjajna vest. Ta je vest stigla iz naše evropske porodice, da sutra počinje rasprava u Evropskom parlamentu o pokradenim izborima u Srbiji. Zato smo štajkovali glađu i zato se nismo obraćali kukavici preko puta, već svetu i međunarodnoj zajednici. Da pokažemo šta se dešava sa našim životima i izborima u Srbiji. Ovde nema izbora koji se mogu nazvati fer i slobodnim. Ako ovu borbu ispustimo, nikada više izbora neće ni biti”. Ali ne samo to, dodala je Tepić, već je “još jedna lepa vest stigla, a to je da će za dve nedelje Evropski parlament usvojiti posebnu rezoluciju o izborima u Srbiji i to pre nego što SNS pokuša da konstituiše beogradski i republički parlament”.

I premda i Grošelj i Schieder srpske oporbenjake upozoravaju da Europski parlament ne može poništiti izbore u Srbiji, već da to mogu učiniti samo srpske institucije i njezin Ustavni sud, opozicija se za raspravu i rezoluciju EP-a uhvatila kao za slamku spasa jer joj na srpskim ulicama i u njezinim institucijama ne polazi za rukom da ostvari svoj cilj – poništavanje makar beogradskih izbora jer je parlamentarne uvjerljivo izgubila. Svakodnevni postizborni prosvjedi ispuhali su se već do kraja prošle godine, a i prvi ovogodišnji bio je repriza već viđenog ritualnog busanja u nejaka prsa. Prosvjedi su postali sami sebi svrha i jalovo trošenje opozicijske energije. Istovremeno, nakon što su izborne komisije redom odbacivale postizborne opozicijske prigovore, žalbe i tužbe, sada su to isto počeli raditi i nadležni sudovi. Tragikomično je što su im pritom to olakšavali i oporbenjaci jer su ih podnosili mimo propisanih pravila i rokova. Preostaje im još podnošenje tužbe Ustavnom sudu Srbije, koji zapravo jedini i može u cijelosti ili djelomično poništiti izbore ako utvrdi da je “nepravilnost u izbornom postupku dokazana, a imala je bitan uticaj na izborni rezultat”. Pritom Ustavnom sudu nisu zadani rokovi u kojima može poništiti izbore, a postupak pred njim ne odgađa proces konstituiranja republičke i gradske skupštine.

Vučićevi naprednjaci već su najavili da će Narodnu skupštinu konstituirati u “zakonskom roku od 30 dana, a taj rok je počeo 12. januara”, odnosno od dana kad je Republička izborna komisija proglasila konačne službene rezultate parlamentarnih izbora. U međuvremenu, opozicija je prestala tražiti formiranje međunarodne komisije koja će istražiti regularnost i demokratičnost izbora u Srbiji. Od tog je zahtjeva digla ruke nakon što su im i strani partneri ukazali da se s međunarodnom istragom prethodno mora složiti srpska vlast. Među njima je bio i Klemen Grošelj koji je pritom dodao da “ako se srpske vlasti odluče na to, to bi bio dobar znak. To je način na koji bi se stvari mogle pokrenuti s mrtve točke, ali to ne očekujem”. Grošelj pak vjeruje da će rasprava u Europskom parlamentu i rezolucija koju će usvojiti “uvelike utjecati na stav koji će EP zauzeti kada se bude pripremalo novo izvješće o napretku Srbije prema Uniji te da postoji bojazan da će se Srbiji vrata proširenja vrlo brzo zatvoriti. Zabrinut sam da će prevladati europska oportunistička politika, što znači da će se tolerirati ono što se dogodilo Srbiji, ali istovremeno, kad počnu procesi ubrzanja približavanja EU-u, Srbija neće biti dio tog ubrzanja. Bojim se da neće doći do značajnijih promjena u procesu približavanja i da će situacija biti slična onoj u kojoj se našla Turska”.

Za razliku od njega, Andreas Schieder je, također u intervjuu za srpsku redakciju N1 televizije, rekao da “nije pesimista poput svog kolege Klemena Grošelja”, odnosno da ne očekuje da će Srbija u pristupnim pregovorima s EU-om doživjeti sudbinu Turske. No u srpskim medijima se zakotrljala priča o posljedicama koje će se na Srbiju sručiti nakon opozicijskog postizbornog zazivanja podrške i pomoći EU-a i SAD-a. Mnogi se pritom slažu da će “turska sudbina” dodatno usporiti, pa i zaustaviti proces pristupanja Srbije EU-u. Puno je više neslaganja u licitiranju koje će se konkretne kaznene mjere na nju sručiti. Dok dio onih koji javno licitiraju s europskim kaznenim mjerama smatra da se neće ići dalje od dodatnog usporavanja pristupnih pregovora, ima i onih koji su uvjereni da će se europski fondovi zatvoriti za Srbiju, te onih koji k tome tvrde da će presušiti i investicije europskih, ponajprije njemačkih kompanija u Srbiji, a to je ono čega se Vučić i njegovi naprednjaci najviše plaše. Takvi se scenariji pak osporavaju tvrdnjom da bi EU takvim kažnjavanjem Vučićevu Srbiju gurnula u naručje Kine i Rusije, a to joj nije ni u primisli.

Bivši srpski inoministar Goran Svilanović ovih je dana za Demostat izjavio da je “srpski litijum među tri najvažnije teme u odnosima Zapadnog Balkana i Evropske unije, ali o tome u Srbiji niko otvoreno ne govori”. U nastavku navodi da je “mogućnost da Srbija postane jedan od snabdevača EU kritičnim materijalima otvorila prostor za to da naša zemlja bude važnija nego do sada u očima evropskih partnera u geopolitičkom smislu, ali i pitanje na koji način bi Srbija to mogla koristiti u ekonomskom smislu”. Srbija se u toj poziciji obrela zato što je Europska unija, objašnjava Svilanović, “posle pandemije i rata u Ukrajini odlučila da u što većoj meri smanji zavisnost od Kine i Rusije i da zato u svom širem okruženju traži koje zemlje bi mogle da budu deo redefinisanih lanaca snabdevanja, između ostalog i kritičnim materijalima. Tu se pojavila i Srbija”. Demostat piše da je Svilanović član radne skupine koja je lani osnovana na prijedlog Švedske, a čiji je “zadatak da sačini izveštaj o međuzavisnosti između EU i njenog susedstva – o tome sa kojim zemljama EU ima dobru komunikaciju i koje zemlje bi mogle da budu deo redefinisanih lanaca snabdevanja”. Svilanović pojašnjava: “Mi ne razgovaramo o članstvu, već o energetskoj zavisnosti, o hrani, o ljudima, odakle dolazi radna snaga, zašto se susrećemo sa migrantima… I u tom kontekstu se otvorila tema kritičnih sirovina i materijala koji su neophodno celom ovom području.”

I dok se srpska opozicija uz pomoć sklonih joj europarlamentaraca trsi da Europski parlament, a potom i EU u cjelini stave na led Vučićevu Srbiju, Svilanović podsjeća da se u sklopu Europskog plana rasta za Zapadni Balkan “planira da izdvoji šest milijardi evra za ekonomski napredak regiona, od čega je procena da za deo koji se odnosi na kritične materijale u Srbiji ide dve milijarde evra”. Pritom Svilanović kaže da “ne gubi veru da Srbija treba da postane članica EU, ali je realno da u prvom koraku postane deo ekonomske zone Evropske unije”. Stoga zaključuje: “Nemojte da nam se dogodi da i ovu priliku propustimo. Realnost je da mi jesmo Evropa. Da Srbija zajedno sa susedima može da postane deo evropske zone slobodne trgovine, deo evropskog tržišta na svaki način, kao što su danas Švajcarska i Norveška, i da onda iz te pozicije u narednom koraku razgovaramo da li ima prostora da budemo član.” Opoziciji u Srbiji je, međutim, danas draže da sluša ono što joj iz Bruxellesa govore Grošelj i Schieder, nego ono što joj govori Svilanović.

Članak je prenet sa portala Novosti.