Vedrana Rudan: Novo, novo, novo vrijeme
Piše: Vedrana Rudan
Kužim da žena koja prati trendove mora biti na Instagramu i iz dana u dan i uvijek u različitoj opravici javljati svojim “fanovima” što se jutros dogodilo. Dogodilo se buđenje influenserice, skraćeno serice. Serica pije čaj i gleda u mob “bez šminke” i “bez filtera”. Umjetne trepavice jedva se naziru, plastične grudi pokušavaju izletjeti iz pidžamice.
Neke serice imaju “princezice”. To su kćerkice. Jedna od njih je na svoj četvrti rođendan “prošetale svoje prve štikle”. Ta brejkingnjuz dobila je milijun lajkova, prenijeli su je svi hrvatski portali. Poznata trendi mamica ovjekovječila je i prvo sranje svoje Anebele Marije Merien. “Princeza” sjedi na tuti, bulji u objektiv i pojma nema zašto mami suze teku. Mala ne zna, ali stotine tisuća hrvatskih mama zna.
Ne, nije istina da ne razumijem vrijeme u kome živim. Kužim da sam okružena milijunima ljudi koji od života imaju samo lažan život. Dobro njima, dobro meni. Neka se mame vesele ako misle da je normalno svoju sirotu djecu pokazivati okolo onako kako Cigo (Rom?) pokazuje medvjeda ili perveznjak, je li to danas još uvijek perverzija, u gradskom parku kurac.
Da, razumijem i modne mačorčine koji su u Hrvatskoj popularniji čak i od Bozanića šefa svih Hrvata i Hrvatica kojima teče katolička krv. Te mačorčine… Danas sam pročitala tekst jednoga od njih. Mačak je na dugačko i široko čerečio pokojnu Kolindu. Secirao joj je kosu, uvojke, haljine, uzorke. Saznala sam da je za svaku ženu čipka opasnija od candide, volani od cistitisa, a posjedovanje nekoliko haljina “istog kroja” veći je grijeh nego odlazak na abortus.
Jebote! Pred koji tjedan ili dva moja mi je “stilistica”, Jadranka Šegota se zove, sašila četiri haljine istog kroja u crvenoj, zelenoj, crnoj i, kako bi taj mačak rekao, “Kolinda plavoj boji”. Mislila sam da sam učinila fenomenalan potez. Haljine mi odlično stoje. Imam i šest pari traperica istog kroja u različitim bojama.
Mačak u svom tekstu nije objasnio zašto je to veći grijeh nego biti modni mačak i kresati se za torbicu s uglednim hrvatskim biznismenom.
Nama ženama ti mačkovi stalno nešto seru. Jedino oni znaju da volani i cvjetići ne idu skupa, da je žena neodoljiva samo kad joj oni na umjetne sise navuku fluorescentnu krpu i objave kakve dlake na glavi smije imati da bi prošla njihov strašni sud.
Žene, ma koliko se trudile, nikad ne mogu biti “lijepe”, a arbitri su neodoljivi. Umjetne mišice, umjetna usta, umjetni listovi na nogama, odrezani kapci, umjetne jagodice, umjetni zubi… I, sigurna sam, umjetni kurac u preuskim hlačama koje ocrtavaju ono što oni nikad ženi ne bi ponudili.
Da, razumijem vrijeme u kome živim. Danas je normalno ne preglasno ni pisati ni govoriti da moderan čovjek jedva preživljava od svoga rada. Danas je normalno da je nemoguće ugasiti požare u Australiji, ali nije nemoguće uništiti Zemlju. Danas je normalno da luđak Trump koji se samo na prvi pogled razlikuje od luđaka Clintona ili luđaka Obame može ubiti koga želi kad mu se kurac digne.
Lažem, o tome se stalno govori i piše. Ispričavam se, da, o tome se piše. Mene zapravo brine zašto su Trump i trumpovi još uvijek živi i zašto će živjeti vječno.
Mi, obični ljudi, ne bismo se smjeli zamarati trumpovima i smakom svijeta. Nas, obične ljude, posebno žene, treba brinuti kako uskladiti boju ekstenzija s bojom muževljeve kravate.
Sve mlade žene moraju biti na Instagramu i moraju pičkom “zapaliti internet” i moraju držati “bebicu” na umjetnoj sisi.
Svi mladi muškarci moraju raditi dan i noć da bi jednom postali stari i bogati. Kad njih, jedan promil, uspje u tome onda će moći sebi platiti onu s Instagrama koja “pali internet”, a moći će kupiti i nekog mačića koji će s vremenom postati modni mačak.
Imam unuku. Zove se Meri Lu Christina Bey. Za njezin drugi rođendan poklonila sam joj prvi grudnjak. Šljokičasti. Da, ja kužim, ja kužim vrijeme u kome živim.
Tekst je prenet sa portala BUKA.
