Aleksandar Trifunović: Ako već ne plačeš, pusti ljude da plaču

Skoro pet godina sam poslom barem jednom sedmično bio u Prijedoru, gradu pod Kozarom, radeći i družeći se sa tamošnjim ljudima, sa kojima sam i danas u kontaktu. Bili smo jedne godine sa grupom Prijedorčana iz svih sfera javnog života zajedno u Norveškoj, Lilehameru, na Mirovnoj akademiji nobelovca Nansena. Okruženi nestvarnim  planinskim prizorima, nadomak najdužeg norveškog jezera Mjosa, gotovo smo zaboravili odakle smo došli i kojim „poslom“ smo tu.

Obilazili smo Muzej na otvorenom starih norveških kuća, pa Muzej bajki…odrasli ljudi su se vješali po trolovima, sjedali u krilo Crvenkapici, radovali se…

Prijedorski kraj je poznat po drugačijim muzejima. Istorija ovog kraja nije bila tako vedra, monumenti Kozare na to podsjećaju. Imena mrtvih partizana na kozarskoj spomen ploči,  od Dalmacije do Slovenije, Srbije, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, i danas podsjećaju na tragični  bilans antifašističke borbe ovog kraja. Djeca, žene i muškarci vagonima su odvoženi u jasenovačke i njemačke logore, iz kojih se nikad nisu vratili.

Tih dana u Lilehameru, pričali smo o ovom posljednjem ratu. Uticajni ljudi Prijedora, s obe strane nevidljivog zida izdignutog nakon rata, smogli su snage da sjednu za sto i pričaju o bliskoj prošlosti. O budućnosti. Kada smo sa uopštene priče o pomirenju prešli na otvoren razgovor o tome kako Srbi, Hrvati i Bošnjaci danas živi jedni s drugima u Prijedoru, astmosfera nije obećavala. Bila je čak toliko loša da je bilo i prijedloga da se odmah vratimo kući.

Jedan od učesnika skupa rekao je da ga ljuti što se „mjesta na kojima su bili zatvarani prijedorski Muslimani i Hrvati zovu logorima, kad  svi znaju da su to bili prihvatni centri, formirani da bi ih se zaštitilo“. To je bio okidač. Razgovor je nakon tih riječi potekao u poznatom pravcu monologa, nerazumijevanja, nepoštovanja, poricanja …

Nismo ni primijetili da je djevojka, učesnica skupa, tog trenutka počela da plače  Zamolili smo je da se smiri, i da nam kaže o čemu se radi, šta ju je toliko pogodilo.

Smogavši snage, rekla je da je u Trnopolju bila zatvorena sa 14 godina, da joj je jedan dan vojnik prišao i bez ikakvog razloga je udario kundakom po ustima, izbivši joj većinu zuba i zauvijek joj oštetio vilicu i lice. Dodala je da ne može da vjeruje da neko može reći da je to bio prihvatni centar, kada je ona u njemu bila zatvorena. To me je pogodilo, rekla je.

Nastupio je tajac. Riječi su prestale. Nestale. Ta draga djevojka bila je tu sa nama. Nije se moglo od nje pobjeći, sakriti se od njenih riječi, posegnuti za daljinskim i prebaciti na „odgovarajuće“ vijesti, u kojima govore ono što želimo da čujemo.

Istina je ispunila sobu, jednostavna i jasna, javna a već odrasla djevojka se tu pred nama  pretvorila u nedužnu djevojčicu, prijedorsku tinejdžerku, koja se tog ljeta ’92 nije mogla okupati u  Sani. Mislio sam da je to trenutak u kome će svi da ustanu i da se raziđu.

To se nije desilo.

Čovjek sa početka priče je ustao, rekao je da nije znao, da se izvinjava, da nije ni bio u Prijedoru tada, da je tako čuo, da mu je rečeno da su to bili sabirni centri.  Onda je počeo da se obraća uplakanoj djevojci, rekao je da je poznaje godinama, da je draga djevojka, da se viđaju u Opštini, ali da nikad nije znao kroz šta je prošla.  Zamolio je da mu oprosti, dodavši da mu nije bila namjera da je povrijedi.

Svako od nas je u toj maloj norveškoj sobi, u dalekom Lilehameru, tog trenutku preuzeo svoju porciju plača. Odzvijerili smo se na trenutak, jer ljude od životinja razlikuje to što mogu da plaču za drugim ljudima. Katarzu je nemoguće predvidjeti. Tad sam joj svjedočio. Da bi neko prihvatio tvoju bol, moraš biti spreman prihvatiti tuđu.

U tekstu Pravo na plač o Prijedoru i bijelim trakama objavljenom na Buki, autorka podsjeća da se za čovjeka kojeg se posebno treba kazniti, okrutnom, nenadmašnom i ličnom kaznom, u nas se kaže: Treba ga tući a ne dat’ mu plakat’! Ova izreka ima smisla – pravo na žalovanje i ožalošćenom i žrtvi priznaje život a nasilje i zlo čini nenormalnim.

Danas Prijedorčani plaču za svojima. Za 102 ubijene djece koja nam nisu ispričala svoju priču.

Ubice djece su zvijeri. Nema Ali!  Ne smijemo ni pomisliti da se djevojčica ubijena u Jasenovcu, pravda djevojčicom ubijenom u Prijedoru, jer ni jedna ni druga nam to ne bi oprostile.

Moramo se odzvijeriti, urla godinama moj prijedorski prijatelj Darko Cvijetić, jer nema nam druge. I moramo se dozvati pameti i odlučiti jesmo li potomci heroja Mladena Stojanovića, Muharema Suljanovića, Mire Cikote, Josipa Mažara Šoše, ili zvijeri što ubijaše djecu pod Kozarom. A o tome ne odlučujemo kolektivno, o tome odlučujemo sami. Pa kad god.

Do tada, ako već ne plačeš, pusti ljude da plaču.

Tekst je prenet sa portala BUKA.