Vještina dizajnera se krije u rješavanju problema

26. January 2020.
U teatarskom mikrosvijetu BiH, posljednih godina svi pričaju o Adisi Vatreš Selimović, o njenom talentu, kreativnosti, sposobnosti da za svaki problem pronađe rješenje.
adisa-vatres-selimovic-1.jpg
Adisa Vatreš Selimović, scenografkinja i kostimografkinja. Fotografija preneta sa portala Remarker. Foto: Edvin Kalić

Razgovarao: Mirza Skenderagić

I tek što mi se ukazala prilika da sarađujem sa njom i lično posvjedočim o njenoj stvaralačkoj energiji, rad na mojoj predstavi je prekinut zbog „tehničkih razloga“. Ovaj intervju je zamjena za taj razgovor koji se nije desio na nekoj od proba, ali sada nećemo pričati o mojoj predstavi, već o Adisi, kostimografkinji, scenografkinji, dizajneru, ženi. Adisa Vatreš Selimović govori za Remarker.

Tvoja matična kuća Kamerni teatar 55 je najavio pripreme za novu predstavu i koju si naravno i ti uključena, kao kostimograf i scenograf. Kako za tebe izgleda početak rada na predstavi, a kako sam proces, preko izrade do premijere? Na koji način tragaš za rješenjima?

Prilikom prvog čitanja slikovito oživljavam svaku ispisanu situaciju u glavi. Sa tom impresijom se susrećem sa režiserom. Ako je moja impresija, energija i emocija u skladu sa režiserovim konceptom, onda sigurno imamo uspješnu suradnju. Crtanje skica je faza projekta u kojoj najviše uživam, te na taj način komuniciram sa saradnicima. Moj boravak na probama me drži na „prvoj liniji“ gdje mogu instinktivno reagirati u rješavanju potencijalnih prepreka, te nuđenju kreativnih rješenja. Ljepota ovoga posla je u tome što si sa svakim novim projektom ponovo na početku, te je svaki put to novo i drugačije od prethodnog projekta, sa novim saradnicima i novim rješenjima. Teatarski i filmski čovjek se ne može vezati za stvari, ljude i mjesta, neophodno je da bude „kreativni nomad“.

Za predstavu „Sjećaš li se Doli Bel“ Kokana Mladenovića i Kamernog teatra 55, koja je obilježila proteklu teatarsku sezonu u BiH, potpisuješ kostimografiju i scenografiju. Kako je izgledala saradnja sa Kokanom Mladenovićem i šta je za tebe predstavljalo poseban izazov tokom rada na ovoj predstavi?

Raditi kompletan vizual bilo koje predstave je izuzetno kompleksan i odgovoran zadatak. Iza scene postoji kompletna mašinerija kojom treba koordinirati i gdje ne smiješ dopustiti propust. Tu mašineriju čine ljudi koje nikada ne vidimo i koji nikada ne izađu na poklon, a bez njih se ništa od zamišljenog ne bi moglo ostvariti. U oživljavanju priče Abdulaha Sidrana je uigranost te kompletne mašinerije dovedena do savršenstva, sa najvećim imenima bosanskohercegovačkog glumišta i autorskim timom na čelu sa velikim Kokanom Mladenovićem. To je izuzetna motivacija i ogromna mi je čast biti u takvom društvu. Režiser sa vizijom i jasnim konceptom, a mi željni igre i teatarske ljepote.

Centralni scenografski, ali i na neki način i kostimografski motiv u ovome ostvarenju jeste kofer. Koja je njegova uloga u ovoj predstavi i koje je njegovo metaforičko ili simbolističko značenje, u odnosu na ono što „kofer“ predstavlja u aktuelnoj društvenoj stvarnost BiH – odlazak?

Takozvana aktuelna stvarnost u BiH, jeste ustvari konstantna stvarnost. Tu se problemi ne rješavaju, već se samo mijenja centar pažnje. Kofer je oduvijek u rukama bosanskog čovjeka, samo su motivi i razlozi različiti. Publika se na različite i krajnje intimne načine poistovjećuje sa koferom u predstavi „Sjećaš li se Doli Bel“, a upravo je u tome i ljepota njegove uloge u ovome ostvarenju.

Na repertoaru Sarajevskog ratnog teatra je lutkarsko-igrana predstava „Majka ili sve lutke idu u raj“, za koju si također osmislila scenografiju i kostimografiju. Koje su sličnosti i razlike između nastanka jedne predstave lutkarskog karaktera i one sa fokusom glumačkoj igri? Šta je za tebe drugačije, a šta je konstanta u oba ova svijeta?

Kada glumac ulazi u realizaciju lutkarske predstave, lutka ga čeka na sceni, pa je neophodno da dizajner lutke bude u procesu mnogo duže od ansambla predstave, a samim tim i definira estetiku prije ulaska glumca u proces. To je specifičnost beskrajno zavodljivog lutkarstva, gdje dizajner stvara lik koji glumac oživljava. Vezana sam za glumce i glumice koji oživljavaju i animiraju lutke koje sam osmislila i napravila, i poseban je osjećaj kada na sceni glumac oživi biće koje si napravio iz temelja. U tom trenutku postajem svjesna da direktno učestvujem u stvaranju jednog cijelog mikrokosmosa unutar pozorišta.

Teatrom si se počela baviti upravo kao dizajnerica lutaka 2008. godine. Da li nam možeš reći nešto više o tom periodu i tvojim prvim koracima u teatarskom svijetu? Šta te privuklo naposlijetku da nastaviš raditi u teatru?

Kada nekoga ko je na početku svoje karijere uvedem u teatar, odmah znam da li je „unutra“ ili nije. Teatar je ljubav, ovisnost i način života. Taj posao se ne može raditi usput. Na isti taj način je Dubravka Zrnčić Kulenović prepoznala da sam ja „unutra“, kada sam kao studentica druge godine Akademije likovnih umjetnosti otišla u Studio lutkarstva i ostala s njima i dan danas. Dubravka je od tada konstantno hranila i njegovala moju potrebu da stvaram i ljubav koju sam razvila prema lutkarstvu je samo nastavila svoju rast.

Jedna si od osnivačica modnog brenda She:You. Negdje u naslovu ovoga brenda se može nagovijestiti da ste se željele baviti pitanjem ženskog identiteta? S kojim cijljevima ste , zapravo, pokrenuli ovaj brend?

She:You je brand koji su činile tri mlade žene – Neira Sinanbašić, Naida Begović i ja, a koji se bavio i dizajnom upotrebnih predmeta, ne isključivo odjećom. U našoj radionici su nastajale i stolice i police i torbe i konceptualni radovi koji su proizišli kao naš komentar na lična iskustva, frustracije i radosti žena koje su i stolari i krojači i moleri, odnosno sve što je neminovno da postanemo da bismo realizirale prototip, a kasnije i proizvod koji je imao svoga konzumenta.

U kojoj mjeri je identitet žene danas uslovljen modom i načinom odjevanja? Na koji način je je moda promijenila ulogu žene u društvu? Kako bi ti opisala taj odnos moda-žena?

Kao kostimografkinja često dobivam pitanja koja podrazumijevaju modu kao temu koja mi je bliska. Modom se bavim onoliko koliko je neophodno za posao, te mi je bliskija historija mode, nego današnja prebukiranost tržišta. Iz svoje vizure, dakle, osobe koja se bavi odjećom sam pokušala radikalno definirati razliku između kostimografije i modne industrije, naravno sa valerima koji čine razliku… U kostimografiji odjeća nastaje iz čovjeka, a u modnoj industriji čovjek nastaje iz odjeće. Odjeća govori mnogo o našim namjerama, našoj osobnosti i raspoloženju, pa tako smatram da je moda pratila ženu kroz historiju, a ne žena modu.

Također, za knjigu #ženeBiH, ilustrirala si pjesnikinju, prevoditeljicu i urednicu Sarajevskih sveski, Vojku Smiljanić Đikić, koju si i poznavala. Šta je za tebe značilo ilustrovati jednu ženu, njen tjelesni obris, ali i naznačiti njenu veliku ulogu u društvu?

Selekcija žena o kojima piše knjiga „Žene BIH“ je nastala prema ličnom odabiru autorica knjige i presretna sam da je Vojka među njima, te da je meni pripala čast da se sjetim njenog osmijeha. Ona je bila iznimna žena koja mi je kao vjetar prošla kroz život i osvježila me svojom voljom i energijom. Kada je nešto neophodno, a stvoreno isključivo voljom individualaca, onda to zaslužuje pažnju i podršku. Upravo je to bio slučaj sa ovom knjigom.

Da li se sjećaš svoji prvih snova i želja o životnom pozivu? Šta te najviše zanimalo u djetinjstvu, da li si i slutila da ćeš se baviti modnim dizajnom i biti uspješna scenografkinja i kostimografkinja?

Radi moga specifičnog odabira životnog poziva, sa skepsom sam ispraćena u umjetnost, ali uvijek sa stoprocentnom podrškom svojih najmilijih. Uvijek sam rješavala probleme, tražila rješenja za sve prepreke, od onih svakodnevnih, malih, do onih životnih, teško premostivih, a upravo tu se krije vještina dizajnera. Studirala sam Produkt dizajn, studij koji te ne ograničava i koji te usmjerava prema ličnim afinitetima. Slušala sam sebe, svoje želje i potrebe i korak po korak završila studij kojem nije bilo ni tragova, ni slutnje u mome djetinjstvu. Svjesna sam privilegije koju nosi moj posao i podstiče me na još veću odgovornost.

Kako se ti osjećaš dok stvaraš i svoje kreacije? Šta za tebe predstavlja taj čin šivenja, taj trenutak stvaranja nečijeg odijela, nečije nove kože? Kako bi ga opisala?

Ja kao kostimograf poznajem vještine šivenja, ali radije to prepuštam mnogo većim majstorima. Zamišljati, skicirati, komunicirati i stvarati je ljepota i radost kako moga poziva, tako i moga života. Ta mala moć i manipulacija mikro svjetovima koje stvaramo nas postavlja u superioran položaj spram stvarnosti, a upravo je taj osjećaj motivacija i adrenalin koji naraste pri ulasku u svaki novi projekat.

Podeli sa prijateljima

Članak je prenet sa portala Remarker.

Članak je prenet sa portala Remarker.

Click