Tihom drekom poezije do jedinstva čovjeka i vasione

Marko Bačanović

Postanak

Prilično je mračno u svjetlovitom ovom pročelju
Što sazidao si korak u jednost da ti slakša,
Obmanom robljen da u najposlijem nekom razdjelu
Pripašće ti slovo i nedogledna r’ječ mudrijaška.
No beščasna ta r’ječ je koju sričeš u okolnosti,
I nisam je ni počuo, a već gnjusobom grca,
Moraćeš preporađat’ je u prekrasnoj mogućnosti
Obraćanja pogledom lovačkim i rastvorom srca.
Poprilično je mračno u sjenovitome dometu
Patiska r’ječi one u početku što ne bješe,
Pa uzmi me za ruku sve u padajućem poletu
Pjesme koja nečujna je, a ipak čulnost pokreće.
I proživjećemo postanak podvojenog svemira
Potvrdivog tačno time što samog sebe negira.

Iz ciklusa Postanak (Dvojnik, 2020.)

Krajem prošle godine si objavio prvu zbirku poezije „Dreka pamtivijeka“, osvojio si i nekoliko priznanja, bio u finalu izbora za Nagradu „Aleksa Šantić“, a sada pripremaš i drugu zbirku naslova „Dvojnik“. Koliko je potrebno da bi se moglo nazvati pjesnikom? Kada si ti osjetio da si ti prešao tu granicu? Sa prvom pjesmom, prvom zbirkom, prvom nagradom?

Rekao bih da je u suštini potrebno jako malo, prije svega nesmotrene odvažnosti koja čovjeka natjera da sam sebi dijeli kojekakve epitete. A u današnjem procvatu rijaliti koncepta, i kada je samoreklama postala bezizbježno sredstvo zadobijanja pažnje, imamo kao rezultat nikada veći broj pjesnika samozvanaca. Sada će neko reći da zagovaram povratak „tamnog vremena cenzure i komisije za kvalitet“, a ja ću to sa zadovoljstvom i potvrditi. U vremenu kada je poezija postala, tržišno gledajući, posve nebitna, takav jedan filter bi, istovremeno idealistički i paradoksalno gledajući, bio čak i dobrodošao. Da ne bude da samo kritikujem iznutra ono što je izvana, oba ova koncepta u potpunosti primijenjujem i na sebe samoga, a samo je igra slučaja da neke svoje škrabotine iz vremena kada sam se i sam samoproglašavao pjesnikom i vodio se opasno besplodnim principom „hoću da napišem“, nikada nisam objavio, nego sam sačekao momenat kada sam istinski osjetio najbolji dio sebe u tome što stvaram, a ne dio nekog drugog, već postojućeg iščitanog autora, na kojeg bih se eventualno nastojao ugledati. I tada je poezija jednostavno počela pisati mene. To se desilo tek prije nekoliko godina, kada je i počela da sazrijeva moja ideja o objavljivanju onoga što stvaram. Ukratko, nazivati sebe bilo kojim epitetom vrlo je odvažno, a čemu opet, s obzirom na pretežno narcisoidnu narav koju si uglavnom ne priznajemo, svi nekako najlakše i najležernije pribjegavamo. Važno je naučiti uključiti sva svoja introspektivna čula, iz čega će, ako se to redovno praktikuje, jednom zasigurno i proisteći nekrivotvoren osjećaj da ste ono što jeste, zašto ne i pjesnik.

Kažu da za pjesnika prva zbirka nastaje od početka života pjesnika pa sve nego što bude objavljena. Tvoja prva zbirka „Dreka pamtivijeka“ je „nastajala“ više od 30 godina. U tim pjesmama se stiče dojam kao da si tragao za nečim, da si tražio sebe u tim sonetima? Da li si na koncu našao to što si tražio?

Ne bih da upadam u zamku proglašavanja mojih traganja i pronalazaka definitivnim. U jednom vremenu i prostoru na kojem sam disao i pokušavao stvarati, o tome možda i možemo govoriti. Baš kao i o nekom, hajde nazovimo ga, kompletiranju krugova. U „Dreku pamtivijeka“ uistinu se i jeste utkalo ono što je sačinjavalo svu moju proživljenu prošlost i mogu slobodno reći da je tu mnogo motiva koje ni sam više najbolje ne razumijem, jer su dio nekog proteklog mene, kojeg možda najbolje više ni ne raspoznajem. Ako pretpostavimo da razumjeti možemo samo ono što proživljavamo, onda se svakako moramo i natjerati da napravimo taj prijeko potreban korak u nepoznato, koji vrlo često graniči i s bezumljem, no i to je potrebno da bismo barem pokušali upoznati vlastite nepredvidivosti. Ono što sam tada tražio, nalazio i gubio, vjerovatno se umnogome razlikuje po mnogim izborima u onome što bih potražio, pronašao i (ne)dopustio izgubiti danas, ali iz nekog evolutivnog ugla posmatranja, i opet idealistički nastrojene težnje da po nečemu ostanete upamćeni, odlučio sam za sobom da ostavim tragove tih svojih pronalazišta i gubilišta. Možda se sve ispostavi kao nebitno za vremena i okolnosti koje će doći, ali za moj vlastiti mikrokozam je to ipak bilo, u najtranscendetnijem i najempirijskijem smislu riječi, vrijeme neponovljivo, vrijeme koje je nesumnjivo bilo! A knjiga je tu kao neka stara razglednica.

Ta zbirka je objavljena nakon tvog povratka iz Minhena. Šta se desilo tamo za tebe ili u tebi? U kojoj je mjeri tvoj boravak i život u inostranstvu utjecao na nastanak ove zbirke?

Minhen jeste za mene bio, onako gledajući ovlaš, jedno od gorkih iskustava do kojih me doveo opet vlastiti izbor da tamo odem. Niko me nije na to natjerao, pa čak ni objektivne okolnosti. Međutim, kako vrijeme prolazi, tako i vrijednost tog gorkog iskustva, mogu slobodno reći, raste sve više i više. Nezreo i možda ne najbolje informisan čovjek obično, na sličan način kako razvrstava boje, i životne okolnosti dijeli na one bliske tami i crnini i one čija bjelina i svjetlost zasljepljuju. „Zasljepljuju“ je ključna riječ. Tako sam i sam potrčao prema zapadu, zaboravivši da tamo svjetlost uglavnom zalazi. Na isti način sam se i vratio. Primijetićeš na koji se način i u samoj zbirci mijenja percepcija tog napuštenog prostora, čije odsustvo, a prisustvo nekog nefamilijarnog okruženja, umnogome i određuje zbirku. Njeni čitavi ciklusi govore o protoku vremena kroz mene i moga protoka tim vremenom te naposljetku konačnog utoka u ono šta sam okarakterisao kao „svemir u zemlji“, prostor sa kojeg potičem i koji me kao individuu odredio, kako po sličnostima, tako i po različitostima. Ono što je meni nasušno nedostajalo, bila je svakodnevna emocija prema nečemu što se realno dešava oko čovjeka, bilo da je vlastita, ili barem tuđa, koju možete s lakoćom primijetiti, pod pretpostavkom da ste ikada išta dozvolili sebi istinski osjetiti i vladati se u skladu sa tim. Bavarska je sa te strane bila zemlja daleko više koncentrisana na red i funkcionalnost kao pretpostavke za osjećaj materijalne sigurnosti, ako se tako nešto može nazvati osjećajem. Nekome to možda odgovara, mogu reći da mi je i samome u prvo vrijeme prijalo, ali kada uslijed podređenosti samo i isključivo tom redu jednostavno počnete zaboravljati da u bilo šta što radite uključite bar tračak emocije, kada zaboravite uopšte šta je to emocija i najvažniji od svega vam postane taj nikom potreban savršen red, neizbježno će se u vama pojaviti i kriza identiteta, kroz koju sam očigledno prolazio i sam, ali ono što nisam mogao dozvoliti je da iz iste izađem bez identiteta po kojem sam sam sebe nekada prepoznavao. To je moja odluka, baš kao i svačija druga, ovakva ili onakva. Da je bila drugačija, bila bi jednako vjerodostojna, ali se bojim da onda knjige o kojoj govorimo ne bi nikada bilo, bar ne u ovom obliku.

„Dreka“ kao pojam jeste blizak životinji, međutim, životinjski urlik je okrenut prema vani, a ljudski je usmjeren unutra. Koliko duboko je stigla tvoja dreka i šta je dozvala na površinu?

„Dreka“ je stigla onoliko duboko koliko sam metafizički bio u stanju da provarim. U svakom slučaju se ne radi o najprijatnijim tocima i putevima, i ko će i znati kuda sve teku te vode ponornice, ali su to ujedno, bar u mom slučaju, bili i jedini mogući putevi. Uradio sam ono što sam uradio i krenuo sam tamo gdje sam krenuo. Ako stvari postavimo tako, onda ispada da je ono što nakon svog grgljanja isplivava, zapravo to urlično i životinjsko, pod šta spada i većina ljudske mogućnosti nekrivotvorenog izražavanja, bar po nekom mom shvatanju. Međutim, uvijek sam vjerovao da bi osnovna ideja poezije i njezinog mogućnog značenja zapravo morala biti u onome što uopšte nije napisano i čemu svaka od sedam milijardi potencijalnih čitalačkih duša apsolutno ima pravo pristupiti na vlastiti način, vezan za vlastitu emociju, vlastite mogućnosti i okolnosti. I nije li to zapravo predivno, da jedna, uslovno rečeno, beznačajna formirana grupa riječi, može upravo time što uopšte ne govori, da rasprostre zvjezdane puteve do same srži svemira, bezbrojnih svemira koje nikada nećemo spoznati, a ipak ćemo im oduvijek težiti svom žeđu za njihovim neiscrpnim vrelima. Baš kao neki ezoterični izvanjski put u unutrašnjost smisla. Možda je ta tiha dreka poezije upravo način na koji je najbolje moguće ostvariti taj kosmonizam – jedinstvo čovjeka i vasione, čiji je duh zapravo jedino ogledalo.

U ciklusu „Od beskraja neba do beskraja mora“ se često pojavljuju motivi „doma“, „milog najmilijeg“, „tvoga ojađenog naroda“ itd. Šta za tebe predstavlja pojam „doma“ koji sa sobom nosi značenje pripadnosti?

Ne bih volio da se taj ciklus pokuša shvatiti kao neka vrsta patriotskog štiva. Nisam patriota i mogu slobodno reći da idejom ne priznajem državu kao instituciju, kako neku tehnički svoju, tako i bilo koju drugu. Vjerovatno je tome kumovao i istorijski trenutak koji je zahvatio moje formiranje, okarakterisan disolucijom nekih velikih i značajnih identiteta, a pokušajem nametanja nenaravnih i beznačajnih nusproizvoda tranzicije kao vrijednosti. No pojam „država“ nije isto što i pojam „zemlja“. Sa neke geneološke strane, ja jesam čovjek u značajnoj mjeri, kako fizički, tako i mentalitetski određen prostorom sa kojeg sam potekao, i naravno je da će ono što mi je baština prije ili kasnije isplivati kao nešto srcu drago, i toga se stide i odriču samo krajnje autodestruktivni ljudi, koji su putem uspjeli zagubiti svoj identitet. Mene jesu odredile i dinarske planine i jadranska obala i hercegovačka krševina i sve, baš sve što je prethodilo mom vlastitom iskustvu življenja. Ja pripadam ovom prostoru u jednakoj mjeri koliko on pripada meni. Upravo zato zadržavam pravo i da ga mrzim i volim tačno onakvog kakav jeste, te da pokušam na njemu i u njemu ostaviti trag, baš kao što je on doživotno ostavio na meni i u meni. Neko će takvu filiju nazvati kobnom. Ako je tako, ja joj se bezuslovno žrtvujem. Volim što sam Balkanac i volim što sam Slaven, i to onaj ogrezli južni.

Tvoja pjesnička „dreka“ još uvijek nije utihnula i već pripremaš svoju drugu zbirku naslova „Dvojnik“. Nedavno sam razgovarao sa pjesnikom Miloradom Popovićem i rekao mi je da je „ono što vidi u ogledalo, malo saglasno sa njegovim unutrašnjim svijetom“. U kakvom su odnosu tjelesni, vanjski Marko i Marko pjesnik?

Odlično pitanje. „Dvojnik“ je zbirka koja će se u nekom svom skraćenom izdanju pojaviti veoma brzo, u okviru troknjižja koje će izdati Udruženje nezavisnih pisaca Srbije, na čijem sam konkursu nedavno osvojio prvu nagradu. Punu verziju očekujem nekad krajem godine. Zbirka u dualno-monološkoj formi govori o tom neprekidnom odnosu svakodnevničnog čovjeka i pjesnika unutar jednog te istog bića – odnosu na koji je isto to biće, htjelo ili ne doživotno osuđeno. Mnogo je tu previranja u kojima onaj kosmički, snagom talenta pobija sve ono građansko i praktično u drugom, dok ovaj drugi građanski, opet snagom stečenog znanja i dovitljivosti, vječito nastoji da udovolji svojoj vrsti potrebe, pokaže se i kao takav podiči pred svijetom, zanemarujući misticizam i asketizam ovog prvog. Jedan sa drugim imaju rijetko koju dodirnu tačku, a opet nekako održavaju tu doslovnu simbiozu. Vjerovatno je da ljepota leži upravo u tim kontradikcijama, koje nas mogu učiniti samo bogatijim za iskustvo različite spoznaje, bila ona čisto tjelesna i svakodnevnična, ili kosmička, hajmo reći pjesnička.

U tvome pjesništvu, posebna uloga pripada prirodi i pogotovo rijekama i morima. U kakvoj vezi sa prirodom je ovaj vanjski Marko, a šta ona predstavlja za tebe kao pjesnika? U kakvom je generalno odnosu današnji čovjek sa prirodom?

Priroda je svakako nešto od čega smo samim vremenom i načinom djelovanja u značajnoj mjeri otuđeni. I to je jednostavno početna pretpostavka, da ne kažem fakat. Neumjesno bi bilo govoriti da se i sam od toga posebno razlikujem u odnosu na ostale ljude, no ono što je prijeko potrebno je postati svjestan te činjenice te je početi shvatati kao opštu opasnost za sve ono što jesmo, a svaki čovjek nastao prirodnim putem, sa istom je tom prirodom u nerazdvojivom jedinstvu, ili da u duhu vremena i onoga što stvaram kažem „dvojništvu“. Sama ideja neprekidnog sticanja učinila je da se čovjek kroz istu tu ideju otuđuje, te da onom predivnom bivstvovanju u harmoniji s prirodom postaje sve manje sklon. No to je ipak samo trenutnost, nazovimo ga međuvrijeme. Možda potraje i čitav naš vijek, ali šta je i taj vijek u odnosu na recimo jedan jedini treptaj neba. Osjećaji se nekada jednostavno uspavljuju, misli se automatizuju, otupljuju i usredotočuju na golu praktičnost preživljavanja, no nije li veličasntven momenat kada se i u tako ugaslom čovjeku pojavi ona djetinja senzacija, kada na primjer samo jedan kumulus na predvečernjem nebu probljesne kao prizma između sunca i oka i na čitavom se obzoru rašarene prekrasne nijanse golog života i jedinstva s njim. I ništa se novo zapravo ni dogodilo nije, dan se pretvorio u noć, hladan vjetar je tako nešto nagovijestio, a opet je to svakoga puta osjećaj tako prozračan i tako neponovljiv. Eto dokaza da život još uvijek nešto znači i da samog sebe proživljava. A to je samo jedan jedini događaj, koji je u mogućnosti u potpunosti da zasjeni stotine onih društvenih, u kojima čovjek učestvuje, bez obzira što su potpuno apstraktni i vrlo ih je teško povezati sa sobom, a što opet svi neprekidno činimo. Potrebno je ostati svjestan da uvijek postoji suprotnost istini, a pogotovo onoj ispraznoj istini. Uvijek je moguće od istine pobjeći u istinu, uspeti se što bliže svemiru ili se spustiti što bliže našoj prapostojbini – vodi, i zagledati se, jednostavno se zagledati u hiperborejska prostranstva. Ljekovitost će se osjetiti veoma brzo.

Rođen si u Sarajevu i rat si proveo u ovome gradu. Međutim, u tvojim pjesmama nema evociranja tog dijela tvoga života. Zašto nema? Kakvo je tvoje sjećanje na djetinjstvo u ratnom Sarajevu?

Nisam baš siguran da tako nešto nije tu i tamo prisutno, jer je ratno iskustvo nešto što se sasvim sigurno utkalo u mene toliko duboko, da vjerovatno nikada neću ni moći do kraja da ga se oslobodim, iako to svakim trenom svoje svjesnosti pokušavam. No, možda si u pravu kada kažeš da je primijetan izvjestan otklon od te teme, a ja bih rekao da on postoji i na svjesnom i na nesvjesnom nivou. Onaj svjesni vezan je za književno pomodarstvo, odnosno profitabilnost te teme kojoj otprilike pribjegava broj stvaralaca srazmjeran onome vezanom za svjetske ratove, i to gledano globalno. Na nesvjesnom nivou, pokušavam da svojim stvaranjem izvučem onaj najbolji dio sebe, a da ne prizivam isuviše prenaglašenu sentimentalnost, koja bi me bez greške odvela u prostranstva patetike. Kada je o ratu riječ, naravno da ne mogu biti ravnodušan. Moja sjećanja su jasna i detaljna, hadalski mračna i bolna. Čitav svoj život ja zapravo i dalje dijelim na predratni period, zatim na to vrijeme kada se sve smračilo i prestalo, te onaj posljeratni koji traje i danas, period kada se trebalo početi buditi iz mraka, a ja istinski osjećam da se i dalje nisam u potpunosti probudio. Predratno vrijeme je tu bogatstvom uspomena i boja apsolutno dominirajuće, i što više starim, sve sam sigurniji da će to tako ostati zauvijek. Pri tome se radi o vremenu od četiri ili pet godina svjesnoga postojanja, jer moje se djetinjstvo efektivno završilo tog proljeća 1992. godine, kada sam imao nepunih osam godina života. Da li je to vezano za opšteljudsku sklonost nostalgiji za vremenom u kojem smo bili nešto što nikad više nećemo moći da budemo, ne znam, ali činjenično stanje je takvo. Sve što je uslijedilo nakon toga bilo je samo blijeda zasjena tog vremena. Neko će izvući nevješt argument da možda i nije sve tako crno i da me je rat učinio bogatijim za iskustvo i izvjesnu zrelost, i ne sporim da se to tako jednog dana i može ispostaviti, ali ja bih svu tu zrelost i spoznaju i dalje, još ovoga trena zamijenio za jednu predratnu uspomenu više.

Živimo u jednom mračnom društvenom, kulturološkom i političkom trenutku i teško je više pronaći definiciju čovječnosti, a kamoli umjetnosti. Šta danas znači biti pjesnik? Šta bavljenje pjesništvom donosi tebi, a šta bi trebalo značiti svijetu, svemiru o kojem pišeš?

Rekao bih da je (bez)vrijeme o kojem govoriš samo logičan slijed onoga što smo dozvolili da se dogodi, pristajući na kompromise i paktove sa silama i nepravdama koje na ove prostore nikada nisu dolazile da učine bilo kakvo dobro. Pitanje je i kolike nam je širine bio izbor. No i to je čovječno. Čovječnost ubuhvata beskrajne amplitude načina na koji se može manifestovati, od najsurovijih do najplemenitijih, a sve je potpuno primijenjivo kako na individualni, tako i na kolektivni nivo. Umjetnost jeste jedna vrsta odjeka koju stvaralačka duša šalje u etar, zagolicana surovošću stvarnosti. Biti pjesnik i danas, kao i oduvijek, znači posjedovati širinu sentimenta koju će neko saslušati i s njome saosjetiti. Sve drugo je vezano za okolnosti koje su takve kakve jesu, izuzetno nepovoljne, no kada se sve sabere, tvrdim da danas postoji čak i veći broj dobrih pjesnika, nego li je postojao u vremenima kada je bilo daleko lakše doprijeti do čitalaštva, jedino što je izuzetno teško začuti njihov glas. Problem je što je sveopšta pomaknutost vrijednosti, kada govorimo o umjetnosti, dovela do njene tržišne devalvacije, te se u okviru tako siromašnih resursa koji su za nju rezervisani, obrazovao izvjestan ljudski nesoj koji je umjetnost, književnost, pa tako i poeziju u potpunosti uspio privatizovati i podložiti nekim vlastitim aršinima vrednovanja. Obično se tu radi o umjetnički i sa lične strane neostvarenim i netalentovanim pojedincima, toliko ogrezlim u bescilj svoga postojanja, da nasladu nalaze u potiranju svega za šta vrlo dobro naslućuju da može da ugrozi njihov sitan interes u okviru kulturnog miljea u kojem su se nekako uspjeli začahuriti kao faktor. Što je najtragičnije, obično se radi o visokoobrazovanom soju. No iza te krabulje akademske titule, koju danas već može svako da stekne, i iza samoproglašenog elitističkog svrstavanja u promišljeni soj građanstva, oduvijek su se i krile najveće hulje i ignoranti. Mnogi mladi umjetnici nisu u stanju to prepoznati pa se nepromišljeno svrstavaju u u tu vrstu okrilja, čekajući da neko iz nekog razloga bude pušten niz vodu, pa da i njih zapadne dio kolača, koji je toliko jeftin da to više ne vrijedi ni spominjati. Upravo ta jeftinoća po pravilu izaziva momenat lične umjetničke devalvacije. Misao je kupljena i tada one inicijalne čestice talenta u nečijem djelu jednostavno nestane zauvijek i bestragom. Nasuprot svega toga stoji rad i konstantan napredak i istraživanje mogućnosti vlastitog talenta, a to nije vezano ni za kakvu interesnu grupu ili ideologiju.

Podeli sa prijateljima