Svjedokinja Mirsada Malagić: Ovo je njena pričava lica jedne zemlje

24. Jun 2020.
Prenosimo tekst ‘Svjedokinja Mirsada Malagić: Ovo je njena priča’ sa portala Srebrenica Memorial.
svjedokinja-mirsada-malagic-ovo-je-njena-prica
Fotografija preuzeta sa portala Remarker

U Hagu 2015. godine je na doživotni zatvor osuđen Zdravko Tolimir – zamjenik komandanta za obavještajno-sigurnosne poslove Glavnog štaba VRS. Osuđen je za genocid, udruživanje radi vršenja genocida, zločine protiv čovječnosti i ubistvo kao kršenje zakona ili običaja ratovanja. Umro je u 2016. godine dok je čekao prebacivanje u zemlju gdje je određeno da će izdržavati kaznu. Tokom suđenja veliki broj svjedoka je iznijelo svoje svjedočenje o događajima u Srebrenici od 1992. do 1995. godine. U nastavku ovog teksta donosimo vam sažetak svjedočenja Mirsade Malagić iz februara 2011. na suđenju Tolimiru.

Mirsada Malagić je rođena u Pećištu, opštini Srebrenica i prije rata je živjela u Voljavici nadomak Bratunca sa mužem i troje djece. U maju 1992. dobivaju ultimatum od lokalnih vlasti, zajedno sa ostalim Bošnjacima na tom području, da se predaju u Bratuncu, što odbijaju i bježe kroz šumu u Srebrenicu. Živjeli su u Srebrenici sve do jula 1995. godine kada je ona imala 36 godina, njen muž 45, a djeca 19, 15 i 11 godina. Također je u tom periodu Mirsada bila trudna.

Na početku svog svjedočenja o događajima u Srebrenici u julu 1995. kazala je da su ljudi krenuli bježati iz Srebrenice jer su čuli da će grad pasti. „Nismo vjerovali da će se baš ovo desiti, da će ovoliko ljudi biti pobijeno“ dodala je. Početkom jula začule su se prve eksplozije granata – „noge su mi utrnule“ rekla je. Ljudi su bili iznenađeni jer nije bilo granatiranja na tom području otkako je UNPROFOR bio tu. Već 10. jula je krenulo još jače granatiranje i na hiljade ljudi je bilo na ulicama, svjedokinja kaže da su granate „morale ubiti ili raniti nekoga“ koliko su se često čule eksplozije. Već tog dana su vojnici UNPROFOR-a počeli gubiti kontrolu nad svojim osmatračnicama u Srebrenici.

U jutro 11. jula Mirsadin brat ju je upozorio da moraju pobjeći jer je VRS kod bivše policijske stanice u Srebrenici. Njen muž i dva starija sina su se odlučili bježati kroz šume do slobodne teritorije, dok će ona sa svekrom i najmlađim sinom ići do prvog objekta UNPROFOR-a u pravcu Potočara. Znajući postupke VRS/VJ prema vojno sposobnim muškarcima u Bratuncu, odlučili su da i srednji sin koji je „mlad ali prilično visok“ kako je kazala, ide s ocem kroz šumu. “Vojnici UNPROFOR-a su nam bili zadnje utočište, holandski vojnici” kazala je u sudnici.

Na putu do Potočara je bilo hiljade ljudi i ponovo je krenulo jako granatiranje od strane VRS-a. Mirsada je bila sa svekrom od 70 godina i svojim najmlađim sinom od 11 godina kada je granata eksplodirala u njihovoj blizini nakon čega su svi pali na zemlju. Kada su ustali, vidjeli su da je Mirsada ranjena u desno rame. “Imala sam tad pulover koji je bio sav krvav” kazala je. Ranjena i trudna, nastavila je put do baze UNPROFOR-a u Potočare. Oko kilometar i po do baze, prošao je kamion pun ljudi među kojima je prepoznala svog najstarijeg sina. Mahao joj je, bio je s prijateljem iz Srebrenice. “Do današnjeg dana ne znam kako mi je sin završio na tom kamionu, mogu samo nagađati” rekla je. To je bio posljednji put da ga je vidjela.

Baza UNPROFOR-a je bila puna ljudi, vojnici su ih zaustavljali dok su pokušavali ući. Mirsada je s ostalima otišla u obližnju fabriku cinka gdje su prenoćili.

U jutro 12. jula su se ljudi u fabrici našli okruženi vojnicima VRS-a koji su prethodno palili kuće na okolnim brdima. Vojnici su pucali u zrak. “Pjevali su. To im je sve zabavno bilo” rekla je. Obruč vojnika oko ljudi se polako stezao, počeli su ih ispitivati gdje im se nalaze ostali muškarci, uz riječi „Sve vam je ovo Alija uradio“, Mirsada se prisjeća. Kasnije tog dana su počeli odvoditi muškarce iz grupe u kuću iza fabrike „na ispitivanje“ nakon kojeg se nisu vratili. “Nisu se vratili te večeri, nisu se vratili idućeg jutra. Izgubio im se svaki trag”, rekla je. Neke od njih je Mirsada lično poznavala nabrajavši im imena, bili su joj komšije i poznanici. Noć 12. jula opisuje kao „jednu od najgorih noći svog života“. Te noći se prisjeća da su odvodili muškarce i vriske „kao iz horor filmova“ majki kojima su otimali sinove – “Ne znam koliko im je bilo godina, ali u svakom slučaju su odvodili većinu starijih dječaka koji se nikad neće vratiti“. Nakon odvođenja, Mirsada je svjedočila da se nisu čuli pucnji, već da su muškarci „mogli samo biti ubijeni nožem“. Zgrožen prizorima, tu noć je njen rođak Hamdija Smajlović izvršio samoubistvo vješanjem u fabrici.

Sljedeće jutro su ljudi krenuli ka takozvanoj „UNPROFOR barikadi“ gdje im je bilo rečeno da će početi evakuacija stanovništva. Mirsada je čula Ratka Mladića kako govori da će „svi biti evakuirani i da mogu ići kuda žele“ dok je s vojnicima VRS-a dijelio djeci slatkiše. Na putu do barikade je u obližnjem kukuruznom polju vidjela šestoro mrtvih ljudi, od kojih je troje djece mlađih od 12 godina.

Pri ulasku u autobuse su i dalje vojnici VRS-a odvajali muškarce, među njima i Mirsadinog punca, rekavši im da će oni ići drugim autobusima, međutim su odvođeni preko mosta u napuštenu kuću. Tada je posljednji put vidjela punca. Konačno se Mirsada uspjela sa najmlađim sinom ukrcati na autobus i zbog nedostatka sjedećih mjesta su stajali. Putem do slobodne teritorije mogla je vidjeti jasno kroz prozor zarobljene muškarce u kolonama, neke je prepoznala. “Vidjela sam te mlade muškarce… i znala sam da su moja djeca, moj muž i moja braća vjerovatno u istoj situaciji” rekla je. Uspjela je doći na slobodnu teritoriju, a 1996. godine se uspješno porodila, rodivši curicu.

Na pitanje tužioca koga su od njenih bližnjih uspjeli pronaći, identificirati i sahraniti Mirsada je odgovorila da joj je punac sahranjen prije tri godine, da su muža i jednog sina uspjeli identificirati i da su sahranjeni prošle godine, i da joj je brat ubijen u Bratuncu prije pada Srebrenice. Još uvijek traga za najstarijim sinom Elvirom koji je tada imao 19 godina.

(Ovaj tekst je urađen u okviru aktivnosti „Priče o genocidu“ koju realizira Memorijalni centar Srebrenica.)

Tekst je prenet sa portala Remarker.