Svako ko sluša naše pjesme, treba da zamisli svoj nadrealni film

Piše: Mirza Skenderagić, Remarker

Nakon skoro deset godina pripremanja, razmišljanja, sviranja, album benda „KOSMO i Kviteri“, sa logičnim naslovom „KOSMO i Kviteri“ je konačno objavljen. Kako je izgledao ovaj decenijski proces i zašto ste ovoliko čekali da objavite svoj prvijenac?

Atif Anarhija: Decenijski proces nije bio namjeran, barem ne u potpunosti. Većina pjesama sa prvog albuma su nastale na probama u nekom periodu između 2011. i 2014. godine, gdje se bend par puta već raspao i sastavio, što je na kraju jedna od glavnih karakteristika „Kvitera“. U tom periodu smo dosta svirali i sa novcem od svirki u vlastitoj produkciji uz malu pomoć naših prijatelja došli na ideju da snimimo kratki EP od četiri pjesme i upustimo se u studijski posao kroz koji nas je navigirao naš producent Saša. Nama se to svidjelo i sinulo nam je da imamo dovoljno materijala da taj EP postane album, pa smo se nakon još par raspadanja i sastavljanja vratili u studio. To se također poklopilo sa činjenicom da je to bio zadnji put u tri godine da će se bend u svojoj cjelosti skupiti fizički na jednom mjestu, pa smo htjeli i da proslavimo taj događaj. A postoji li bolji način nego muzikom. Cjelokupni proces od prvog ulaska u studio do „pakovanja“ albuma je bio težak i pomalo spor, obzirom na okolnosti, ali izuzetno zahvalan, zabavan i nadahnjujući. Naziv albuma je odlučen u zadnji čas. Album je imao drugi radni naziv godinama, međutim kad smo konačno sjeli skupa i pogledali omot, poredali pjesme i prvi put vidjeli kompletno djelo, eponimni naziv se činio najsmislenijim.

Negdje ste izjavili da u ovome albumu ili ovim albumom prizivate blaženstvo i užas. Na koji način ste uspjeli spojiti ova dva teško spojiva pojma, a lično svjedočim da jeste uspjeli?

Brother Bass: Pa na ovo pitanje je najlakše i najteže odgovoriti. Najteže prije svega što iskren odgovor podrazumijeva samokritiku, odnosno tužnu istinu da kao bend nismo u stanju smisliti dobar refren ili outro pjesme, tako da smo svaku kulminaciju pjesme rješavali distorzijama i krhanjem. Što bi Kara rekao, „svaka vam prelazi u „Rage Against the Machine“, a svaki outro solažom, i tako bi nastajao taj užas. Svi svirači u našem bendu vole melodičnu i različitu muziku, tako da nam je to dalo tu blaženost. Opet, na ovo pitanje bi najlakše bilo odgovoriti jednom rječju koju već godinama, a u posljednjih godinu dana intenzivno izbjegavamo – Vranduk.

Tekstovi u vašim pjesmama su u najvećem broju slučajeva svedeni na samo nekoliko rečenica i čini mi se da im je jedina uloga asocijacija, odnosno da asocijativno djeluju na slušatelja. Ko je zadužen za tekstove u bendu i kako su oni nastajali?

Pećipaja: Tekstove su radili Gospodin Stric i Pećipaja i oni jesu asocijativnog karaktera. Nismo mnogo razmišljali o njima, jer su oni naše asocijacije na muziku. Uglavnom su nastajali u toku jedne probe. Nakon što svi odsviraju svoje, onda Gospodin Stric i ja pišemo. Jedno od nepisanih pravila pisanja je bilo to da nema puno izmjena, nešto poput Gonzo novinarstva, odnosno načina pisanja koje je ustanovio naš stari drugar Hunter S. Thompson i u kojem se koriste prvi impulsi. Također je bilo poželjno da se stihovi rimuju… I to je to. Željeni rezultat bi trebao biti to da svaki slušalac zamisli svoj nadrealni film, dok sluša naše pjesme.

Ipak, iako to zaista nevjerovatno zvuči, ali ti tekstovi jasnije oslikavaju društvenu i političku, čak i kulturološku stvarnost u BiH, nego bilo koje bend koji to pokušava uraditi doslovno, npr. „Dubioza kolektiv“. Šta, zapravo, trebaju asocirati riječi i imena npr. „SNSD“, „Milorad“, „Bingo“?

Gospodin Stric: Naši tekstovi, pisani principom prvog instinkta i funkcionišući kao asocijativni rulet možda oslikavaju društvo i politiku u njemu, ali kopajući po mom krhkom sjećanju, ne mogu reći da je i jedan tekst ili pjesma nastala imajući to kao primarni cilj. Daću ti primjer – SNSD izgovoreno brzo, jedne večeri nas je podsjetilo na melodiju trake koju smo, igrom slučaja, u tom trenutku slušali, trake elektronske minimal-techno muzike. Vjerovatno su naše istraumatizirane podsvjesti odradile svoj posao i napisale tekst koji nas dovodi do postavljanja naših tekstova i muzike u društveno-politički kontekst. Bingo (Dežurni marketi) je možda i najsmislenija pjesma jer se bavila konkretnim problemom koji je u tom trenutku predstavljao veliku životnu prepreku članovima benda, a i širem društvu oko nas. To je pjesma o dežurnom marketu blizu Narodnog pozorišta koji je besramno lagao da je dežurni. Ponukani učestalim razočarenjima kada god bismo otišli po kreativno gorivo, tekst je bio direktni komentar na konkretnu situaciju. To što se ispostavilo da je nekome, recimo tebi, ovo jasniji društveno-politički komentar je meni zaista drago, ali ne bih proces i poruku koju je isti ostavio želio predstavljati nečim što, barem inicijalno, nije bio. Mi smo živjeli tu stvarnost, tako da je njen uticaj na naš izričaj neminovan, vjerovatno i mnogo više nego što li moja naivna glavica misli.

S druge strane, kako je nastajala muzika? Čini mi se na sličan način, s obzirom da se na vašem albumu, čak i u jednoj pjesmi, izmjenjuju funk, hip-hop, metal itd. Na koji način ste tražili odgovarajuću formu ili je ona sama pronašla vas?

King Korg: Najčešće bi Brother Bass došao sa nekom bas linijom, na koju se prvo kačio bubnjar Haš, i nakon čega bi počeli raditi na akordima, rifovima i solažama, a onda i na generalnom aranžmanu, „all the while jamming in the name of the Lord“. Što se tiče žanrova i mješavine žanrova, to je išlo drugačije od pjesme do pjesme. Nekad bi ga diktirala inicijalna linija, a u nekim slučajevima, kao u slučaju SNSD-a, počelo je od šale, od ideje da napravimo pjesmu koja će imitirati elektronsku plesnu muziku. Jer je to repetativna muzika, isto tako kao što je sve u vezi SNSD-a repetativno. U smislu, te-jedno-te-isto, te-jedno-te-isto…  Samo što ova naša repeticija ima za cilj da opusti, rastereti i raspleše ljude, a njihova nije tako gruvi… Na drugom primjeru, kod Suada, pjesme o mladiću koji traži savjet od efendije jer mu je teško suzdržati se od seksa sa svojom djevojkom, metal dio pjesme je tu da izrazi efendijin bijes, bijes radi Suadovog slabog karaktera…

Koji bendovi su u najvećoj mjeri utjecali na vas i na ovaj album? Zašto ovaj naziv benda? Ko je KOSMO, a ko su Kviteri?

Brother Bass: Svi članovi benda imaju jako širok muzički ukus, te bi bilo nemoguće nabrojati sve te bendove/muzičare. Ali kad god bismo dernečili, slušali bismo plesnu muziku sa moćnim riffovima i dobrim gruvom, recimo 90% GTA Vice City radio stanice Fever. Bilo je tu i Burzuma i Fabrizio Maurizija, ali smo se uglavnom držali muzike koja nije mlitava, koja tjera na pokret i koja nije centrisana isključivo oko vokaliziranja (Adele npr.). „KOSMO“ je jedan bezobrazan akronim, a „i kviteri“ je oblik ukrašavanja imena benda kao npr. „Elvis J Kurtović & His Meteors“, „Florence & The Machine“, „Hootie & The Blowfish“ itd. Zašto baš „KOSMO i Kviteri“, e to ni sami ne znamo (smijeh).

Bend je izbacio prvi album, ali vi trenutno niste u mogućnosti da svirate i promovišete svoje pjesme, s obzirom da su neki njegovi članovi u međuvremenu napustili BiH? Kako sada planirate svirati i da li planirate uopšte? Zašto ste odlučili i zašto vam je to bilo važno da u ovome trenutku predstavite album?

Atif Anarhija: Poučeni prijašnjim iskustvom i iznenadnim zaokretima, preokretima i preobražajima u burnoj prošlosti „KOSMO i Kvitera“, teško je pričati o budućnosti sa imalo sigurnosti, imajući u vidu sve vrijeme činjenicu da ovo neko može pročitati dva mjeseca nakon objave, a pri tome da se desi potpuno drugačija stvar od one koju predvidimo u ovom trenutku. Trenutna situacija je takva da su neki „Kviteri“ raspršeni po svijetu a neki ovdje, a povremeno se i vidimo. Postoji još nekoliko završenih ili skoro završenih pjesama koje smo s vremena na vrijeme izvodili uživo, a koje bismo mogli snimiti, međutim neizvjesno je šta će se desiti sa tim materijalom i u kojem će obliku ugledati svjetlost dana. Bilo nam je važno da album izdamo na kraju prošle dekade, kao neki logičan zaključak našeg rada, druženja i naših dvadesetih godina u Sarajevu.

Svi imate svoja druga zanimanja, a muzika i sviranje vam je i dalje samo povremeni hobi. Da li ste ikada i pomislili da muzika u vašim životima može postati nešto više? Da li je to uopšte moguće u BiH?

King Korg: S obzirom na to koliko smo se zabavili svirajući i družeći se, i koliko smo mala ili nikakva očekivanja u samom početku imali oko svega ovoga (bend je nastao kada je neko nabasao na prostoriju za probe na našem fakultetu), moja su očekivanja uveliko prevaziđena. Jedine prave ambicije koje smo imali bile su da sviramo dobre koncerte, i par puta nam je nekako uspjelo da dobro krhamo i pjevamo i usput pritišćemo pravu dugmad na instrumentima. To su mi neka od najdražih sjećanja… Što se tiče neke prave zarade, za to je potrebna turneja i maltene non-stop održavanje koncerata, što „KOSMO“ trenutno ne može da radi, zato jer nismo svi tu u Sarajevu.

Zašto ste odlučili napustiti BiH? (Članovi koji su otišli). Da li je vaš odlazak, odnosno život u drugoj zemlji ispunio vaša očekivanja?

Gospodin Stric: Još kao tinejdžeru bila mi je mučna pomisao da čitav život provedem u jednom gradu ili jednoj zemlji. Jedno je putovati i biti prolaznik, a potpuno drugo pokušati uspostaviti svoj život u drugom mjestu na planeti Zemlji – obje situacije imaju svoje mane i prednosti. Život u drugoj zemlji je potpuno ispunio očekivanja jer ih nisam imao zacrtana da ih mogu prekrižiti ukoliko se ispostave tačna ili ne. Jedino generalno očekivanje je bilo da bude zabavno, zanimljivo, edukativno i osamostaljavajuće, a kada si u kontaktu sa različitim ljudima iz svih krajeva svijeta vrlo je mala šansa da ne bude upravo tako.

S druge strane, zašto ste odlučili ostati? (Članovi koju su ostali). Koji je za vas smisao ostanka u BiH?

Pećipaja: Ja ne znam jesam li ikada odlučio: „ostajem“ ili „odoh“? Počeo sam graditi život ovdje i dovoljno sam ga izgradio da ne želim počinjati negdje drugo ispočetka. Ne identifikujem se sa domovinom na taj način da smisao ostanka ili odlaska tražim u njoj, nego u sebi. Još uvijek mislim da ideje koje imam mogu ostvariti ovdje, te da postoje prilike u BiH, ako ih tražiš i ako si dovoljno posvećen ideji. Kada to prestane biti slučaj za mene, kao što je prestao za druge, odoh onda i ja. Tako nekako…

Podeli sa prijateljima