Novo istraživanje o odnosima Albanije i Kosova – šta možemo naučiti?

27. November 2019.
28. novembra, kao što je običaj svake godine, Albanci širom regiona obeležiće 107 godišnjicu nezavisnosti Albanije, praznik poznat i kao Dan zastave. Ove godine, zbog teškog zemljotresa koji je pogodio Albaniju neće biti proslave, ali će ulice Tirane, Prištine i drugih gradova na Balkanu gde žive Albanci biti okićene crvenim zastavama sa crnim dvoglavim orlom.
border-960x540
Fotografija preneta sa portala Remarker

Piše Agon Maliqi. Remarker

Simbol sa vizantijskim korenima, u upotrebi još od srednjeg veka i Skenderbega koji ga je nosio tokom otpora turskom prodoru na Balkan, u moderno doba su preuzeli pripadnici albanskog nacionalnog pokreta koji je smestio Skenderbega u sam centar nacionalnog narativa. Zajedno sa osobenošću albanskog jezika, zastava je i danas sam centar albanskog kulturnog i političkog identiteta.

Ali i pored jakog simboličnog jedinstva koje će se osećati na Dan zastave – i stalnog osećaja da je albanski nacionalni identitet nešto toliko duboko ukorenjeno da drugi “državni identiteti” mogu postojati samo paralelno i sekundarno uz nacionalni – politički odnosi među Albancima u regionu su daleko kompleksniji.

Novo istraživanje, koje su zajedno sproveli Fondacija za otvoreno društvo u Albaniji i Kosovu sa građanima obe države, čiji su delovi procureli u javnost, pruža zanimljiv uvid u to kako će se odnosi razvijati u budućnosti.

Albanski premijer Edi Rama se često poigravao sa idejom nacionalnog ujedinjenja i provokativno nagoveštavao da bi Kosovo i Albanija mogli da imaju zajedničkog predsednika u narednih deset godina. Budući premijer Kosova, Aljbin Kurti je nacionalno ujedinjenje stavio u sam centar svoje agende. Tiranski odbor njegove stranke je čak zakazao Marš za ujedinjenje na ovogodišnji Dan zastave.

Mnogi odbacuju pan-albansku retoriku kao običan populizam za domaću upotrebu, ili kao način ucene međunarodne zajednice radi obezbedjivanja bržih EU integracija. Dok ima istine u političkoj svrsishodnosti ovakve retorike i činjenici da može da posluži elitama da se skrene pažnja sa drugih problema, druga strana novčića je da je ovakva retorika u upotrebi upravo zbog široko rasprostranjenih i moćnih sentimenata.

U svetlu nedavnih geopolitičkih nemira i kolapsa evropskih integracija, ideja o nacionalnom ujedinjenju se sada opet pojavljuje sa svežim osećanjem potencijala.

Istraživanje Fondacije za otvoreno društvo pokazuje da nacionalno ujedinjenje uživa značajnu podršku većine u obe zemlje. Ako im se ukaže prilika da glasaju za ovo na referendumu, 75% Albanaca u Albaniji i 64% Kosovskih Albanaca će glasati za nacionalno ujedinjenje.

Međutim, pažljivije čitanje rezultata istraživanja pokazuje, da i pored toga što je odgovor DA veoma značajan kao artikulacija političkih aspiracija, on je donekle i refleksivan. Odgovor nailazi na previše ALI ukoliko se pretoči u političku realnost, uključujući i nedostatak jasnoće šta bi to ujedinjenje podrazumevalo i koliko bi koštalo da do njega dođe.

Pre svega, činjenica da je podrška ujedinjenju viša u Albaniji nego u Kosovu se čini pomalo nelogičnom. Nacionalni sentimenti su manje izraženi tamo nego u Kosovu. Ali podaci ukazuju i da je narativ o ujedinjenju u Albaniji stalan i jak, ali ostaje uspavan jer nije bio dovoljno ispolitizovan do sada.

Albanci u Albaniji su većinski prihvatili narativ da je Kosovo nepravedno odvojeno od Albanije kada je ona stekla nezavisnost. Ali tokom prethodnih decenija, zemlja je imala isuviše problema da bi mogla da priušti luksuz bavljenja nacionalnim projektima, izvan podrške i solidarnosti koju je pružila za sticanje slobode i nezavisnosti Kosova.

Ovako nisko prioritizacija ujedinjenja je takođe vidljiva i u nedavnom istraživanju – na pitanje koje bi se moglo uzeti kao ilustracija za intenzitet želje za ujedinjenjem. Kada su ispitanici upitani da li su voljni da plate trošak za ovu ideju (preciznije, da “plate porez”), podrška ujedinjenju je u Albaniji spala na 29%, dok je u Kosovu taj broj ostao nešto viši, 44%, ali je to i dalje bilo manje od većine.

Ovaj relativno iznenađujuće nizak “intenzitet podrške” za ujedinjenjem sa Kosovom vodi ka sledećem indikatoru, a to je da se kosovsko-centričan način razmišljanja i ponos kosovskog identiteta učvrstio tokom prve decenije državnosti. Dok je kosovsko-centričan stav uglavnom bio limitiran na one delove kosovsko-albanskog društva koje se čvršće integrisalo u Jugoslaviju, čini se da su ga sada prihvatili delovi nove post-ratne srednje klase.

Previše je razloga zašto se ovo desilo, i oni bi zahtevali sasvim posebnu analizu. Ali je najčešći razlog koji su izneli ispitanici protiv ujedinjenja da “zasebne države bolje funkcionišu”.

Sa kosovske strane, tu je svakako povećan strah od neravnopravne moći i traume da se još jednom pretvori u periferiju države. Takođe je prisutno i istorijsko nepoverenje delova kosovskog društva prema elitama u Tirani, kao prepunim nerazumevanja kosovskih okolnosti i stoga sklonih da ih zanemaruju.

U suštini, i u Prištini i u Tirani, ključni razlaz leži u podeli moći. Ovo delimično objašnjava zbog čega je u obe države podrška ujedinjenju najniža upravo u prestonicama.

Tokom prethodne decenije, odnosi između dve države su izgubili romantičarski odnos i simbolizam zajedničkog identiteta, i krenuli ka razumevanju da se ovaj zajednički identitet nalazi podeljen u dve različite političke realnosti.

Ništa ne ilustruje ovu činjenicu bolje od loših odnosa u trgovini. Dok razmena između Albanije i Kosova cveta u oblasti kulture i medija (i tu državne granice ne postoje) – do nivoa da se taj prostor čini potpuno jedinstvenim – to ne postoji u oblasti integracije tržišta. Lični ekonomski interesi u obe države utiču na stvaranje različitih prepreka za drugog, baš koliko i u slučaju odnosa sa drugim državama regiona.

Česti zajednički sastanci vlade nisu bili u mogućnosti da stvore išta osim prazne retorike da se ove prepreke savladaju. Političari ostaju verni svojim biračima i ekonomskim interesima svog biračkog tela i ovo odnosi mnogo jaču prevagu nego apstraktni odnos prema identitetu.

Treći značajan zaključak koji možemo izvući iz ovog istraživanja je da iako većina Albanaca u principu želi ujedinjenje, veoma mali procenat (23% u Albaniji i 17% u Kosovu) veruju da je to moguće. Ali pesimizam nije samo rezultat stava da su unutrašnje prepreke nesavladive – većina veruje da međunarodna zajednica i regionalne države predstavljaju mnogo veći problem.

Nejasno je kako će se odnosi razvijati tokom narednih nekoliko godina. Dosta toga zavisi od strukturalnih snaga koje razdvajaju ove dve države i one koje ih spajaju. Ali jedna stvar ostaje sigurna: iako su ekonomske i političke struje izazivale velike tektonske poremećaje u regionu tokom proteklog veka, albanski identitet i njegov istorijski narativ su se pokazali izuzetno otpornim kao osnova za solidarnost i političku akciju.

 

Agon Maliqi je suosnivač prijateljskog portala Sbunker.


Tekst je dostupan i na engleskom jeziku deo je zajedničkog projekta razmene sa portalom sbunker.net iz Prištine.

Pročitajte i verziju na albanskom jeziku na sajtu Sbunkera.

Članak je prenet sa portala Remarker.

Članak je prenet sa portala Remarker.

Click