Logori u Srbiji: Brižljivo čuvana istina

Autor: Bojan Tončić

Ko će platiti patnje logoraša i sramotu dolazećih generacija?

Nakon obeležavanja godišnjice pada Vukovara, ušli smo u novu godinu stida koja će, po pravilu, u Srbiji biti iskorišćena za prećutkivanje i falsifikovanje zločina tokom Vukovarske operacije i nakon nje, negiranje postojanja logora na teritoriji Srbije, kao i iživljavanje nad žrtvama kojima se negira pravo da budu obeštećene za ugrožavanje života mučenjem koje ima trajne posledice. Po Srbiji se slobodno šetaju čuvari logora i zatvora u Sremskoj Mitrovici, Begejcima, Stajićevu, Aleksincu, Nišu, Vojno-istražnom zatvoru u Beogradu i Institutu za bezbednost na Banjici, njihovi zapovednici i ostali iz komandnog lanca. Kroz ta stravična mesta ljudskih patnji prošlo je najmanje pet hiljada ljudi, a prema podacima Županijskog suda u Osijeku najmanje 21 logoraš podlegao je torturi. U Srbiji se priznaje da je jedan logoraš preminuo, a pred sud je izveden jedan zatvorski čuvar koji je to bio i pre rata. Reč je o Marku Crevaru, čuvaru u Kazneno-popravnom zavodu Sremska Mitrovica koji je pred Odeljenjem za ratne zločine Višeg suda u Beogradu osuđen za ratni zločin protiv ratnih zarobljenika, na godinu i po dana zatvora, tek 2015. godine. Tužilaštvo za ratne zločine Srbije nije pokretalo druge postupke, iako se lako mogu pronaći gotovo svi živi počinioci ratnog zločina mučenja i torture zarobljenika.

Uz ispoljavanje prezira prema žrtvama srbijanskih logora, država nastavlja prikrivanje masovnih grobnica u kojima se nalaze nestali Hrvati. Hrvatska godinama bezuspešno traži nestale, a iz zvaničnog Beograda dobija cinična obećanja i neizgovorene laži.

Kakvi zločini, kakva tortura, ko je nestao?

Suštinu problema prikrivenih žrtava i odsustva empatije u srbijanskom društvu sažima koordinatorka Žena u crnom Staša Zajović koja ističe da Žene u crnom u Vukovar dolaze zato što imaju ogromnu moralnu dužnost prema stanovnicima Vukovara i ogroman pijetet, solidarnost i saosećanje. “Imamo obavezu podržavati ih u njihovim upornim zahtevima za pravdom i istinom umesto sramnih činova podizanja spomen-ploča onima koji su odgovorni za razaranje Vukovara, simbola najstrašnijeg, varvarskog uništavanja gradova u ratu. Neophodno je, takođe, otvoriti arhive, uvrditi odgovornost i pokrenuti sudske postupke, kako bi se utvrdila sudbina nestalih, ali i odgovornost za osnivanje konc-logora u Srbiji i mučenje zarobljenika”, kazala je Staša Zajović.

Tako je, ustvrdiće jedan od beogradskih tabloida “oklevetala Srbiju da je imala konc-logore”. Međutim, tabloidna verzija je i zvanična, udžbenička, čak, verzija Srbije koja, tobož nudi ruku pomirenja.

“Srbija ne prihvata činjenicu da ima zatočenika koncentracijskih logora koji su se nalazili u Srbiji, javnost nije dovoljno informisana o tome. Još 2010. sam o tome svedočio predsjedniku Srbije Borisu Tadiću. Mi otad imamo spomen-ploču za logor u Stajićevu, a ja imam i govor koji ću održati prilikom njenog postavljanja. Kažem kad-tad. A reći ću da nije kriv čitav narod, da nama nisu krivi Zrenjaninci, Vojvođani, kriva nam je JNA koja je pristala da sprovodi velikosrpsku politiku”, kaže za Remarker Predrag Fred Matić, bivši ministar branitelja, danas zastupnik u Evropskom parlamentu, ispred hrvatske SDP.

Minska polja suživota

Naš sagovornik ističe i to da su “masovne grobnice za koje smo uvereni da JNA ima saznanja, nestali, dakle, i obeštećenje logoraša, kamen spoticanja za dve zemlje, a Srbiji mogu biti i za EU”.
“Uvereni smo da Srbija ima podatke preko JNA, o nestalima, minskim poljima, otetom kulturnom blagu. Nestali su humanitarno pitanje, nema mesta politici; u redu, podići će se tenzije kada se grobnice otkriju, ali će se spustiti kad roditelji i deca imaju gdje zapaliti svijeću, položiti cvijeće. Svako normalan je za to da zemlje regiona uđu u EU, zato, nećemo zakerati, mislim da i vi imate taj izraz, nećemo tražiti dlaku u jajetu, ali ova se pitanja mogu i moraju rešiti”, kaže Matić.

Trenutno je pet tužbi logoraša pred sudom u Zagrebu. Oni tuže Srbiju, tražeći obeštećenje zbog neosnovanog lišavanja slobode i nepoštovanja odredbi Ženevske konvencije o postupanju s ratnim zarobljenicima. Jedna tužba je ranije odbijena, a logoraši žele, kaže predsednik Hrvatskog društva logoraša srpskih logora Danijel Rehak, da iskoriste sva pravna sredstva pre nego što, ako bude potrebno, podnesu tužbe Evropskom sudu u Strazburu. U Hrvatskoj je, inače, status logoraša dobilo 7.600 bivših zatočenika, ali je u Srbiji, smatra Rehak, kroz logore prošlo oko 30.000 ljudi. Tužbe su nesporne, smatra on, budući da je sve logoraše popisao Crveni krst, te da je “svoje” logoraše obeštetila Crna Gora. Svako od njih traži u proseku 45 do 50 hiljada evra.

Račun za bestijalne orgije

Bivši hrvatski premijer Franjo Gregurić koji je sa srbijanskim premijerom Milanom Panićem dogovorio razmenu “svi za sve” (obavljena 14. avgusta 1992.) kazao je prošle godine: “Nemamo ni sva grobišta evidentirana, ne možemo naći ni sve ljude koji su pobijeni na Ovčari. Oni su tijela prekapali s jednog mjesta na drugo kako bi im se izgubio svaki trag; po noći bi dolazili i premještali tijela. A ti domaći Srbi koji su bili svjedoci tih strašnih događanja ili su čak sudjelovali u njima, ne žele otkriti te lokacije, posebice u Vukovaru i okolici te Osijeku. To je strašno za naše ljude koji su prošli sve te strahote i izgubili svoje najmilije, a prvi im susjedi koji su sudjelovali u agresiji i abolirani nakon mirne reintegracije Podunavlja, ne žele otkriti lokacije. Ne žele jer se boje kazne ako su sudjelovali u ubijanju, ili se boje odmazde ubojica ako su bili svjedoci….. jer bilo ih je i koji su protiv svoje volje mobilizirani….”, ističe Gregurić (portal Direktno.hr).

Laž, ćutanje, falsifikati, nepriznavanje, sve se uklapa u prijedorsku priču o neljudskosti, pronalaženju masovne grobnice Tomašica nakon dvedesetogodišnjeg ćutanja suseda Srba koji su znali za nju, ali i za patnje suseda Bošnjaka koji su najpre tragali za svojim nestalima, a potom samo za njihovim posmrtnim ostacima.

Za državni budžet Srbije pedesetak hiljada evra je samo naizgled veliki iznos – kada se uporedi sa novcem potrošenim za ostvarenje ratne politike iz 1990., ipak je znatno manji. No, učesnici i navijači, saučesnici, državni vrh Srbije, brinu o nevinosti više nego o državnom novcu koji ionako neštedimice troše. Treba samo lagati, istrajno, uporno, tako će i srbijanski konclogori, kao i batajničke grobnice, postati “navodni”.

Stasavaju mlade žrtve

“I svakom normalnom je dosta latentnog neprijateljstva, napetosti. Lako je za nas koji smo proživeli najlepše godine u ratovima, dolaze mladi koji tek treba da žive, a ne da bježe glavom bez obzira. Mogu oni da žive bez luksuza, ni mi ne moramo imati mercedese i televizore ogromnih promjera, ali žele da žive u normalnoj, uređenoj državi. Ističe rok za prijem radnika u Austriju, pola Hrvatske će nagrnuti. Srbija i Bosna, kada ispune uvjete, biće opustošene, imaćete stanove ko stadione”, kaže sagovornik Remarkera Predrag Fred Matić.

Da, dosta je neprijateljstva, samo da još koju grobnicu proglasimo nevažećom. Dan posle predaje posmrtnih ostataka posmrtnih ostataka skoro 700 Albanaca, među kojima i 75 dece, sve je palo u zaborav. Srbija danas ima svoje Markale, svoju verziju tuzlanske Kapije, Batajnica je već apsolvirana kao “navodna”, pa evo novog zadatka o nepostojećim Begejcima, lažnom Stajićevu…

Dovoljno je ponekad reći istinu, iako zvuči kao izmišljotina: stvarno, ko bi sa ljudima postupao tako kao slobodni čuvari logora (Srbi) sa Hrvatima. I sad bi neko da obeležava mesta u kojima se i dalje vide tragovi života. Smrti, zapravo.

Nema budžeta da opere obraz.