Tena Štivičić, autorka drame „64“: Mi, galamdžije

Piše: Suzana Sudar, Nova.rs.

Ovaj komad učestvovao je na 38. Susretu pozorišta/kazališta u Brčkom ali nakon saznanja da je u žiriju glumac Branislav Lečić, i to samo sat vremena pre izvođenja, ansambl predstave uputio je proglas u kom su naveli da su zbog publike izašli na scenu, ali da ne žele da on ocenjuje njihov rad zbog medijskih nastupa tokom kojih se ižvljavao nad njihovom koleginicom Danijelom Štajnfeld.

Kako je ovaj događaj izazvao buru nezadovoljstva i kod drugih učesnika, oglasila se i Tena Štivičić, koja živi u Glazgovu, i čije pismo prenosimo u celini:

„Otkad je naša predstava ’64’ istupila iz konkurencije za nagrade i izazvala valove reakcija, nekoliko stvari me prilično žulja a posebno sad, nakon odgledane press konferencije, na kojoj se o cijeloj ovoj buri očituje direktor festivala gospodin Jakov Amidžić.

Da smo u nekom drugom vremenu, u onom kad je satira bila glavni oblik tretiranja stvarnosti, ovo svečano i često zazivanje neprikosnovenosti pravosudnog mišljenja bilo bi u najmanju ruku satirično.

Ali ako i uzmemo to da svi koji tako govore doista istinski osjećaju duboko poštovanje prema pravosudnim institucijama svojih i susjednih država, odluka o nepokretanju kaznenog progona nije isto što i oslobađajuća presuda. Zazivati odluku o nepokretanju kaznenog progona kao ultimativni dokaz nevinosti je logička i faktička greška.

No, šire i veće od toga, svoditi ovaj slučaj na neku lokalnu kavgu koju nepristojni gosti nisu u stanju riješiti kod kuće, znači pokazati arogantnu nezainteresiranost za događaje od kojih se trese cijeli svijet. Trese se prvi put u povijesti pa se zato trese već nekoliko godina i neće prestati, trese se tako jako da se dotreslo do Balkana i počelo tu kod nas, na tom našem zajedničkom kulturološkom prostoru zadirati u našu duboku, sistemsku patologiju čije su žrtve nebrojene. Ni ja nemam Facebook, a živim u dalekoj Škotskoj pa sam ipak zainteresirana i informirana o ovom slučaju jer shvaćam kakvog je historijskog pomaka simptom.

Da su direkcija Festivala i autori tekstova koji napadaju sudionike i redateljicu predstave ’64’ Alisu Stojanović reagirali s malo više osjetljivosti i razumijevanja trenutka, da se nisu opredijelili za omalovažavanje, posprdnost i minoriziranje tuđeg mišljenja kao glavne taktike hvatanja u koštac s ovim slučajem, možda bi stvari izgledale drugačije. Ali nisu.

Kazalište nije vojska pa da redovi šute ako tako nameće direktor. Činjenica da se jedan direktor kazališta ograđuje od izjave redatelja i autora predstave toga kazališta, ne poništava sadržaj ni značenje te izjave, pa makar bio i u Makarskoj.

Svatko tu sad ima osobni interes, to je jasno. Osobni interes imamo i mi koji smo se izuzeli iz konkurencije, možda i najveći, interes da ostanemo čisti, pred sobom, a možda i pred poviješću.

Nisam jedina koju je u moru upitnih rečenica objavljenih zadnjih nekoliko dana posebno zapekla ‘Savršeno nas se ne tiče ko je koga kad, ko je kome šta, i šta je među vama čemu šta’. U njoj je sadržana sva tragična sljepoća prema trenutku u kojem živimo, u kojem, kako su navele Selma Spahić, Emina Omerović, Mirna Ler i Lejla Hodžić u obrazloženju svog povlačenja s festivala, svaka treća žena na svijetu doživljava seksualno nasilje.

Na tu je rečenicu koja predstavlja stav reagirao i Ermin Bravo što je lijepo i službeno objasnio pa se njegov istup ne može smatrati nekakvom glumačkom kapricioznošću kako je gospodin Amidžić sugerirao na presskonferenciji. U istom je dahu glumce nazvao galamdžijama koji često i u privatnom životu glume, a zbog čega im se i organiziraju ovakvi festivali da im se dopusti da malo galame, valjda u kontroliranim uvjetima. To nije neki anonimni komentar na Facebooku ili Twitteru koje ni gospodin Amidžić ni ja nemamo, nego stav iznesen na konferenciji za novinare.

Pa ako i ima netko od sudionika kazališnog festivala koga se savršeno ništa ne tiče ‘ko je koga kad’ barem bi ovakvo mišljenje o glumcima svakoga trebalo skandalizirati.

Naposljetku, samo bih jednu stvar zamolila sve te dinosaure, u ovom za njih osjetljivom trenutku izumiranja, da se ipak savladaju od zauzimanja za ‘žene koje su pretrpjele stvarno nasilje’, što je čak i iz PR ugla neukusno. Barem to.”

Podsećamo, nakon progalasa ansambla predstave „64“ Ateljea 212, oglasili su se i reditelj predstave „Šindlerov lift“ Kokan Mladenović i pisac Darko Cvijetić, koji su se povukli sa festivala iz istog razloga a Kamernom teatru 55 iz Sarajeva predložili da povuku iz takmičarske selekcije ovaj komad. Reagovao je i Dino Mustafić, reditelj čiji je komad „To nikad nigdje nije bilo“ u izvođenju Narodnog pozorišta Sarajevo izveden na Susretima, ali je Direkciji festivala predložio da ove godine predstave ne budu ocenjivane. Redom su isto reagovale autorke predstave „Sedam strahova“ Bosanskog narodnog pozorišta (BNP) Zenica, Satirično pozorište “Kerempuh” iz Zagreba posle odigranog komada “Darian, hrvatski kralj samopomoći”, kao i Hrvatsko narodno kazalište iz Splita, da budu izuzeti iz konkurencije za nagradu.

Članak je prenet sa portala Nova.rs.