Studenti nekad i sad: Sjećanje na bunt 1968.

4. June 2020.
Današnja mladež je ubijeđena da se bolji svijet gradi samo u nekoj drugoj zemlji.
dokumentarni_film_ideal_68_52-32_screenshot
Al Jazeera/Dokumentarni film: Ideal 68/Preuzeto sa portala Al Jazeera

Piše: Zorana Šuvaković

O dometima i ciljevima prve pobune u komunističkoj Jugoslaviji, ispisano je stotine različitih verzija, ali lipanjska gibanja nikada nisu dobila definitivnu istorijsku ocenu. Kad god se u regionu i ovde u Beogradu potegne pitanje o šezdesetosmoj, uvek se sa skepsom gleda na tadašnje protestne parole o “crvenoj buržoaziji” o “ukidanju privilegija” ili o “pravom socijalizmu”.

Gotovo svaki minut junskih protesta je za ovih pedeset i dve godine podrobno opisan. Zna se da je bunt počeo spontano u Studentskom gradu, zbog nekakve priredbe koja se umesto napolju, usled kiše održavala u zatvorenom prostoru. Prednost su dobili brigadiri koji su tih godina u okviru dobrovoljnih radnih akcija gradili delove Novog Beograda. Za studente više nije bilo mesta. Počelo je negodovanje, bacanje kamenica, sukob sa redarima milicije…Opaljena je kapisla zbog koje će se narednih sedam dana zatresti državni vrh, partija i ceo sistem u tadašnjoj Jugoslaviji. Cele noći trajao je sukob sa policijom i preneo se na sutrašnji dan,(3.juna) kada su studenti krenuli ka centru Beograda. Kod podvožnjaka koji više ne postoji, odigrao se taj krvavi okršaj, do tada nezamisliv u socijalističkoj Jugoslaviji. Policija je brutalno isprebijala studente, profesore, čak i državne funkcionere koji su se tu našli da pregovaraju sa omladinom.

Kasnije tog dana studenti su uspeli da dođu do Kapetan Mišinog zdanja, zauzeli su položaje u prostorijama i na otvorenom. Beogradski univerzitet tada je imao pedeset hiljada studenata, sve učionice, sale i hodnici su bili prepuni. Ubrzo su studenti zauzeli arhitektonski, medicinski, pravni fakultet, dok su akademci sa Filozofskog, posebno sa grupe za filozofiju I sociologiju, ostali u Kapetan Mišinom zdanju. Tako zabarikadirani uspešno su se odupirali neprekidnim pokušajima milicije da prodre u dvorište Rektorata. Na improvizovanoj pozornici danonoćno su se smenjivali glumci, pesnici, književnici, filozofi…Bio je to prvi dokaz da ljudi mogu da se pobune, da imaju to pravo, studenti su u SFRJ začeli i odbranili tu tekovinu . Samo mesec dana pošto je bunt studenata zahvatio Evropu i neposredno pošto je ubistvo Martina Lutera Kinga izazvalo masovne demonstracije u SAD, akademci su se digli na noge u Beogradu, Sarajevu, Zagrebu, Ljubljani.

Samoupravljanje je bila farsa

Mnogi šezdesetosmaši koji su prilikom svake okrugle godišnjice iznova intervjuisani ocenili su da je to bio poslednji pokušaj da se spase Jugoslavija, preuredi sistem i dostigne ideal humanijeg socijalizma, sa više građanskih i ljudskih prava, slobodom štampe…da se uspostavi kontrola svih represivnih nekontrolisanih institucija jednopartijskog režima.

Morali su da se dovijaju, da traže reči i izraze koji su u to vreme bili prihvatljivi, odgovorio je Dragoljub Mićunović kada su ga po ko zna koji put pitali zašto studenti nisu tražili višepartijski sistem i demokratiju zapadnog tipa.

“Samoupravljanje je u Jugoslaviji bilo farsa; princip koji je možda funkcionisao na nivou fabrike, u smislu da su radnici mogli da glasaju kome da dodele stan ili nešto sitno. O ostalim pitanjima odlučivala je jedina postojeća partija na čijem je čelu bio čovek koji je donosio odluke o svemu. Integralno samoupravljanje je, dakle, bio indirektni zahtev za punom demokratijom.”

Zaboravlja se danas da je šezdesetosma u celom svetu bila obeležena idejama levice. Tražila se pravda, jednakost, više slobode, bolji socijalni uslovi, posao bez potezanja veza, ali ne kapitalizam . Mnogi su i pre i posle raspada Jugoslavije, zamerali šezdesetosmašima, što nisu tada pokušali da skinu tu “ideološku koprenu komunizma” ne shvatajući da je to studentima bilo daleko od srca a ne samo od domašaja.

Tito je na vešt i lukav način okončao protest tako što je poručio studentima da su” u pravu”, i da podržava većinu njihovih zahteva. Čak je bio i “sretan što ima takvu omladinu koja se pokazala zrelom”. Pojedini očevici, učesnici, i naknadni analitičari ocenjuju da su studenti naivno okončali štrajk a mnogo ih je čak zaigralo u kozaračkom kolu, ali u njemu nisu bili studenti Filozofskog fakulteta koji su se još čitava dva dana ostali u tamošnjim učionicama smišljajući šta mogu dalje da urade.

Ideologija lako skliznula u nacionalizam

Budimo realni zahtevajmo nemoguće, to je krilatica koju je iz sveta prihvatila I jugoslovenska pobunjena mladež. Ali većina ih je bila mnogo realnija nego što je govorio ovaj slogan. Znali su da ne mogu da ruše Tita ni njegov sistem. Mnogi su zbog ove pobune trpeli represalije, osam profesora izbačeno je sa posla tek 1975 ., ali diskriminacija nad stotinama šezdesetosmaša potrajale su i posle smrti Tita.

Ideologija je posle šezdesetosme, lako skliznula u nacionalizam., a mnogo kasnije ka liberalizmu i kapitalizmu. Danas više skoro da nema značajnijih I uticajnih levičarskih pokreta, ni u regionu ni u svetu. U Americi su narasli nemiri zbog diskriminacije nad Afroamerikancima, pa se često ovih dana opet podseća na šezdesetosmu.

Ovde danas postoji samo region, diplome se kupuju, lažni doktori sa prepisanim doktoratima sede u ministarskim i guvernerskim foteljama, a mladež je ubeđena da se bolji svet gradi samo u nekoj drugoj zemlji.

Kemal Kurspahić jedan je od osamdesetak šezdesetosmaša čiji su lična razmišljanja o značaju, smislu i dometima lipanjskih gibanja sakupljena u knjigu “Šezdeset osma, lične istorije”. Ova publikacija od osamsto stranica izdata pre nekoliko godina je rasprodana, ali nema naznaka da će biti ponovo štampana.

Vredi zato citirati Kurspahića koji je šezdesetosmu dočekao kao brucoš Pravnog fakulteta u studentskom domu “Ivo Lola Ribar” i kao novinar Studenta.

Iza studenata je tada stajao njihov idealizam, mladost, pripadanje generaciji. Sa dvadeset godina valjda vam i jeste mjesto na barikadama u smislu zahtjeva da svijet bude ljudskiji pravedniji bolji. To je bila moja 68.

Oskudniji u svemu osim u idejama

Mislim da je 68 bilo više reči o idealizmu, o nekom čistom osjećaju za ljudsku pravdu i za nešto bolje, bilo je sve više idealističko nego ideološko. Bilo je više bratstvo idealanog nego bratstvo nacionalnog, ideološkog ili bilo kojeg drugog predznaka…”

Ali Kurspahić se ne odriče šezdesetosme. Naprotiv:

Ona je, ako ništa drugo, mnogo značila u individualnom sazrevanju osećanju sveta mnogih od nas koji smo šezdesetosmu živjeli intenzivno i bili u središtu svega onoga što se tada događalo. Na neki način vodilja u smislu idealizma, ispunjavala je idealima pojedinačne živote i karijere, osvjetljavala je put mnogima od nas”.

Od studentskog masovnog bunta, jedino je u Beogradu ostala još poneka lipa. Mnoge su posečene, umesto njih se dižu luksuzni tržni centri . Više je mladih u teretanama i kladionicama nego u fakultetskim aulama.

Pitajte ih šta je značila šezdesetosma, neće znati da vam kažu.

Bio sam pre neki dan u Studentskom gradu. Novi Beograd i Studentski grad nisu ni približno onakvi kakvi su bili pre pola veka, priča mi jedan od šezdesetosmaša . “Kada uporedim sebe i svoju generaciju s današnjom, pitam se šta smo mi zapravo uradili. Mi smo tada bili oskudniji u svemu, osim u idejama, bili smo naivniji, manje obrazovani, ali smo ipak bili srećniji. Mi smo tada živeli sa nadom, ovi danas žive sa strepnjom ili su ravnodušni što je još gore”.

Ali sve se promenilo pa i ocena koliko (ne) vrede diplome, a kamoli ideali.

Tekst je prenet sa portala Al Jazeera Balkans.

Click