Opsada Sarajeva promijenila način medijskog izvještavanja o ratu

Piše: Vedrana Maglajlija

Kako se može živjeti od tuđe patnje? Ovo je uobičajeno pitanje koje novinari, fotoreporteri i snimatelji sebi postavljaju kada rade na terenu izvještavajući o događajima kao što je rat. To je upravo, prema vlastitom svjedočenju, pomislio i fotoreporter Andrew Reid kada je došao u opkoljeno Sarajevo.

“Odgovor je bio da ljudi zaslužuju da ispričamo njihove priče i svijet treba da zna kako izgledaju nepravda i okrutnost.”

To živopisno prikazuje i izložba “Uživo iz Sarajeva: Kako su strani novinari izvještavali o opsadi” postavljena u Historijskom muzeju Bosne i Hercegovine. Postavka uključuje brojne lične predmete dopisnika tokom opsade, kao što su pancir, šljem i kamera snimatelja CNN-a Davida Rusta, satelitski telefon, prijenosni kompjuter Toshiba, fotoaparat, aparat za snimanje zvuka…

Pored ratnih snimaka koji su se emitovali u svijet, posjetitelji imaju priliku vidjeti brojne fotografije koje prikazuju rad i život stranih reportera u Sarajevu – američkog reportera Kurta Schorka u zgradi RTV doma, pisca i novinara Davida Rieffa u Holiday Innu koji je u Sarajevo došao sa majkom Susan Sontag, ratnog fotografa Geryja Knighta koji fotografiše djecu u srušenoj zgradi, reporterke BBC-ja Kate Adie kako izvještava pored mosta Bratstva i jedinstva, novinara John F. Burnsa iz New York Timesa na dan kada je saznao da je dobio Pulitzerovu nagradu za izvještavanje iz Sarajeva…

Izložba uključuje i tadašnje reportaže iz novina, kao naprimjer iz britanskog Guardiana sa naslovima kao što su: “U Sarajevu, muzika je neprijatelj rata”, “Spasite Sarajevo, gospodine Major”, “Između linija”…

Iz postavke se može vidjeti kako je opsada promijenila dotadašnji način medijskog izvještavanja, objekte koji su bili ključni u to vrijeme da se informacija prenese u svijet, te uloga građana u svemu tome.

Šljemovi i panciri za medijske radnike

Sve se to dešavalo uporedo sa prekidom komunikacija između grada i ostatka svijeta, ali i sa pojavom nove digitalne tehnologije koja je omogućavala prijenos uživo.

Međutim, kako se ističe, jedna specifičnost se izdiže iznad svih ostalih iz tog perioda – prvi put svjetskim medijskim kućama koje su radile zajedno sa domaćim ekskluzivnost nije više bila prioritet. Kako bi medijski radnici u što manjem broju bili izloženi granatama i snajperskim mecima, mediji su dijelili zadatke i materijale međusobno.

Ulazak i izlazak iz grada u prvim mjesecima opsade bio je težak zadatak. Oni koji su pokušavali ući autom u grad išli su putem Pale – Lukavica te putem Kiseljak – Ilidža, a oba puta su bila opasna i postojali su brojni kontrolni punktovi. Drugi su slijetali na sarajevski aerodrom nakon čega bi im pripadnici snaga UN-a predali dokument u kojem ih upozoravaju da u gradu vlada velika oskudica hranom te da se ne mogu osloniti na prijevoz transportnim kolima UN-a.

Nakon što bi stigli na sarajevski aerodrom, novinari bi morali putovati u grad opasnom aerodromskom cestom do ‘Aleje snajpera’, glavne saobraćajne arterije. Tako je nekoliko minuta nakon dolaska u Sarajevo, 13. augusta 1992, David Kaplan, viši producent vijesti ABC-ja, ubijen snajperom. Snimateljica CNN-a Margaret Moth teško je ranjena 23. jula 1992. Oboje su se vozili običnim autima, koji nisu pružali nikakvu zaštitu.

Zbog toga je CNN odlučio da prvi put u svojoj historiji nabavi šljemove i pancire otporne na metke za svoje uposlenike koji idu u Sarajevo. Medijska kuća kupila je balističke prsluke koji su mogli nositi dvije ojačane tvrde ploče za zaštitu od metaka velike brzine.

Prilikom izlaska i ulaska u Sarajevo, novinari su često vadili ploče iz pancira i tu krijumčarili pisma porodica, čime su često izlazili iz okvira svoje profesije, ali, kako su sami rekli, nisu mogli ostati nijemi na patnje građana. CNN je naručio i šljemove od kevlara za dodatnu zaštitu. On je bio prekriven izolacijskom trakom kako bi se razlikovao od vojnog, a na njemu se ispisivala krvna grupa novinara ili snimatelja.

Holiday Inn i ‘snajpersko ćoše’

Infrastrukturu medijskog izvještavanja u tim danima činilo je nekoliko bitnih objekata – zgrada hotela Holiday Inn gdje su bili smješteni strani dopisnici, zgrada RTV doma gdje je većina stranih medijskih kuća imala svoje urede, zgrada Predsjedništva BiH gdje su ponekad održavane press konferencije te zgrada Pošte (PTT) gdje je UN održavao jutarnje brifinge za novinare. Ovaj dnevni ritual strani dopisnici su nazvali “Nine O’clock Follies” – Ludosti u 9 sati, što je bila aluzija na predstavu “Five O’clock Follies” koju je američka vojska izvodila u Sajgonu tokom Vijetnamskog rata.

RTV dom je bio ključan za prijenos slika iz Sarajeva u svijet. U toj zgradi većina svjetskih medija je otvorila svoje urede jer je bila i poprilično zaštićena zbog svoje robusne konstrukcije te je izdržala napade koji su bili svakodnevni. U najgorem napadu na RTV dom, 28. juna 1995, improviziranom avio-bombom ispaljenom sa Ilidže poginula je jedna osoba, a ranjeni su deseci domaćih i stranih uposlenika. Brojni uredi koji su koristile strane agencije bili su oštećeni.

Hotel Holiday Inn bio je mjesto gdje je većina stranih novinara odsjedala. Kako su oni tada primjećivali, obično su u ratnim zonama takvi hoteli bili izvan opasnosti. Holiday Inn je bio udaljen nekoliko stotina metara od neprijateljske linije, na lokaciji poznatoj kao “snajpersko ćoše”, što je bio najopasniji dio “Aleje snajpera”. Niko nije smio koristiti prednji dio zgrade koji je bio izložen.

“U drugim ratnim zonama pokrivate priče ali se krećete, boraveći u Holiday Innu ste unutar opsade”, zapisane su riječi novinara Remy Ourdan iz Le Mondea i predstavljene na izložbi.

“Holiday Inn je bio tribina s koje ste mogli gledati kako snajperisti djeluju”, rekao je Peter Mass, novinar iz The Washington Posta.

‘Tampon’ između građana i stranih novinara

U slobodno vrijeme, strani dopisnici su se sa osobljem hotela igrali “lopticom” napravljenom od novinskog papira i trake, koja je također izložena. S druge strane, pokušavali su se povezati sa građanima, a neki od njih radili su sa stranim novinarima i time doprinijeli da se izvještavanje o ratu prenese cijelom svijetu. Bili su angažirani kao prevodioci ali su pokazivali i druge sposobnosti, snalažljivo zaobilazeći prepreke na terenu, kao što su ispitivanja vojnih i paravojnih snaga na blokadama.

Jedna od njih bila je i Slobodanka Boba Lizdek, prevoditeljica koja govori nekoliko jezika. Ona je 1992. otišla u Holiday Inn da se raspita za posao.

“Prva osoba koju sam tamo srela bio je španjolski novinar Julio Fuentes, koji je radio za El Mundo. Razgovarali smo na španjolskom nekoliko minuta i do kraja našeg razgovora ponudio mi je posao, prevođenje i pronalaženje priča za 100 dolara dnevno, ponekad i više ako su zadaci bili teški ili opasni”, stoji njeno svjedočanstvo na izložbi uz rječnik francuskog jezika koji je tada nosila sa sobom.

“Ponekad sam se osjećala kao tampon između građana i stranih novinara. Ponekad je ovo bilo zaista teško. Ako je fotograf imao ogromni aparat sa objektivom koji gura u lica ožalošćenih na sahrani, to je moglo biti uznemirujuće za rođake žrtve, tako da sam često morala da budem ‘posrednik’ između domaćih i  novinara”, svjedoči Dina Naretljak, prevoditeljica i novinarka (AFP).

Historijski muzej BiH je i ovom izložbom, uz stalnu postavku “Opkoljeno Sarajevo”, sačuvao i predstavio posjetiteljima duh tog vremena u kojem je rad domaćih i stranih novinara bio izuzetno važan.

O bitnosti tog zadatka svjedoče i sami medijski radnici koji su došli u opkoljeno Sarajevo:

“Bilo je zadovoljstvo izvještavati o opsadi Sarajeva. Sav taj rad, rizik i muka na kraju doprinijeli su nekakvom miru za nevine ljudi koji su propatili”, fotoreporter Andrew Reid.

“Kao i mnogi drugi novinari moje generacije došao sam da pokrijem priču, ali kako se opsada nastavljala i eskalirala, postala je duboko važan dio mog života i proveo sam mjesece u gradu prateći živote i smrti njegovih stanovnika… Nevjerovatna ljudska priča za dokumentiranje… To je bila jedna od najznačajnijih priča kasnog dvadesetog stoljeća”, fotograf Paul Lowe.

Tekst je prenet sa portala Al Jazeera Balkans.