Nestali ljudi, nestaje i povjerenje

Hrvatski premijer Andrej Plenković, na Međunarodni dan nestalih osoba, 30. kolovoza: Hrvatska traga za 1858 nestalih. Plenkovićev koalicijski partner, predsjednik Samostalne demokratske srpske stranke (SDSS) Milorad Pupovac, na Međunarodni dan nestalih osoba, 30. kolovoza: Hrvatska traga za 1850 osoba.

Je li razlika u brojkama nestalih koje su toga dana, gotovo istodobno, izrekli koalicijski partneri u hrvatskoj vlasti, rezultat nehotične pogreške ili ipak različitih statistika kojima raspolažu, nevažno je: ta razlika simbolički svjedoči o tome da HDZ i SDSS, koji su prošle godine svečano objavili početak procesa pomirenja u Hrvatskoj, samo godinu kasnije ne uspijevaju biti podudarni čak ni u tom najosjetljivijem od svih pitanja: utvrđivanju sudbine ljudi za koje se ni danas, više od četvrt stoljeća nakon rata, ne može doznati što im je donio užas ratnog nasilja.

A to bi, ako je ikome do pomirenja, trebala biti točka koju svim snagama, zajedno rješavaju: Plenković, Pupovac, Boris Milošević i Tomo Medved, suglasno, jedinstveno, zajednički, uporno i bez razmimoilaženja i odvojenih izjava na Međunarodni dan nestalih. Ove godine, međutim, govorili su odvojeno: Plenković svoje, Pupovac svoje, pa još, nehotice ili ne, iznoseći nepodudarne brojke. Obiteljima koji traže svoje najbliže, takav način zasigurno neće uliti povjerenje; štoviše, samo ih može obeshrabriti, i dodatno rastužiti.

Šta uopće znači – ‘nestati’?

Tuga, beskrajna, bezdana, preplavljujuća, tuga koja nikada ne prestaje – to je, ne možemo ne pretpostaviti, temeljni, najvažniji osjećaj svih koji već 25 i 30 godina ne mogu saznati sudbinu svojih najbližih. Neprimjereno je, ali neizbježno, uspoređivati ratne tragedije: nikakve sumnje nema da od nestanka djeteta u ratu vjerojatno nema teže nesreće. Svaka se druga, ma kako teška i okrutna bila, dade kako-tako zaliječiti; za to postoje egzaktne, znanstveno razvijene metode; smrt je strašna, ali prirodna – čak i ratna pogibija može se objasniti kakvim-takvim, često i vrlo uvjerljivim razlozima; ali nestanak – on je nepodnošljiv, jer je neprirodan.

Ne bi smjela osoba nikad samo “nestati”. Što uopće znači – “nestati”? Jeza nas prolazi od pomisli na značenje te riječi. Je li živ? Je li živa? Gdje je? Kako joj je? Zlostavljaju li ga? Zašto joj nisam pomogao? Zašto ga nisam spasio? Ljudi koji žive s teretom neizvjesnosti o sudbini vlastite djece najtužniji su ljudi na ovome svijetu. Zato i jest toliko važno – ma koliko moglo zvučati samo simbolično – pronaći tijelo, saznati sudbinu, sahraniti to biće koje je od vas nastalo, i tek tada, kako se to uobičajeno ali točno kaže – “pronaći mir”. Tužan, rezigniran mir izmučenog ljudskog bića – ali mir.

Ne može biti nikakvog opravdanja za činjenicu da se na području bivše Jugoslavije ni danas ne zna sudbina gotovo deset tisuća ljudi “nestalih” u ratu: na Međunarodni dan nestalih osoba spomenuta je precizna brojka od 9969 osoba. U Hrvatskoj, prema službenim podacima, traga se za 1858 nestalih. Istina je da je Hrvatska, prema tvrdnjama bivšeg ministra hrvatskih branitelja i vukovarskog ratnog veterana Predraga Matića, dobronamjernog i upućenog u problem, pronašla preko 84 posto svih nestalih osoba sa svog područja, što je, tvrdi Matić, “u poslijeratnom razdoblju vrlo rijedak slučaj u svijetu”. Istina je, također, da je Vlada Andreja Plenkovića, kako je nedavno izjavio premijer, u posljednjih pet godina uspjela konačno identificirati još 190 posmrtnih ostataka, te ih predati obitelji na dostojanstven pokop.

Svi su ti podaci vrijedni pohvale, dakako. A opet, za 1858 obitelji koje još uvijek ne znaju sudbinu svojih članova – oni ne znače vrlo malo, tek slabašnu nadu da će, jednom, i sami možda doznati najtežu, a toliko žuđenu istinu. I tu, u toj točki, počinje ono najteže: politika. Nema nijednog političara u zemljama zahvaćenima ratom u bivšoj Jugoslaviji, koji se ne kune u najiskreniju želju da se rasvijetle, što prije, sudbine svih nestalih. I nema, istodobno, nijednoga od tih političara koji ne snosi svoj dio odgovornosti, manji ili veći, za to što taj nužni posao nije ni blizu okončanju.

Odgovornost hrvatske vlasti

Aleksandar Vučić, na primjer. Tri godine su prošle otkako je imenovao Verana Matića, bivšeg antirežimskog novinara i utemeljitelja glasovitog beogradskog antiratnog Radija B92, za svojeg izaslanika za traženje nestalih; s hrvatske strane, učinila je to i tadašnja hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, imenovavši za svojeg izaslanika Ivicu Vrkića, uglednoga osječkog političara s velikim zaslugama za mirnu i beskonfliktnu reintegraciju istočne Slavonije od 1996. do 1998. godine.

Točno tri godine nakon što je imenovan, početkom kolovoza ove godine, Veran Matić izjavio je da se “država Srbija treba ispričati što nije učinkovitija u pronalaženju nestalih”. Govoreći na konferenciji u Beogradu posvećenoj posljedicama hrvatske vojne akcije Oluja iz kolovoza 1995, Matić je precizirao kako “za tri godine nije vidio nijedan podatak koji je doveo do pronalaženja nestalih”.

Na tome – na nevoljkosti vlasti u Srbiji da iskreno pomogne u potrazi za nestalima na nekad okupiranim područjima Hrvatske – uporno, već godinama, inzistira vlast u Hrvatskoj. Ta joj nevoljkost služi kako bi samu sebe rasteretila odgovornosti. Samo što to nipošto nije tako jednostavno: hrvatska vlast, ma koliko srpska bila nekooperativna, ima odgovornost da ljudima kaže što se dogodilo s njihovim članovima obitelji. Ona je dužna da pronađe način da Srbiju privoli na suradnju, ovako ili onako.

Svih ovih godina, hrvatske su vlasti to nastojale učiniti, uglavnom, političkim i javnim pritiskom, javno optužujući Srbiju da ne želi surađivati. Posljednjih godina, otkako je Hrvatska članica EU, taj je pritisak pojačan do razine u kojoj je rasvjetljavanje sudbine postalo hrvatski uvjet za pristupanje Srbije Europskoj uniji. Hrvatski ministar vanjskih poslova Goran Grlić Radman, u povodu ovogodišnjega Međunarodnog dana nestalih osoba, to je jasno potvrdio: “Kad smo bili u Luksemburgu na međuvladinoj konferenciji o otvaranju i zatvaranju poglavlja za predstupanje Srbije EU ja sam Vijeću za vanjske poslove i njihovoj Vladi jasno rekao da u njihovoj prezentaciji postignuća treba biti i rješenje pitanja nestalih i veličine ratnih zločina i problem nesuradnje s Haškim sudom i negiranje zločina genocida u Srebrenici”, kazao je Grlić Radman.

Ne bi u tom pristupu bilo ništa loše, štoviše, kad bi – davao rezultata. Ali, ne daje, i sve je očitije da će ga davati sve manje: Vučićeva Srbija i međusobno posvađana EU udaljuju se jedna od druge brže nego što je itko mogao pretpostavljati. Pa zašto bi, u takvim uvjetima, Srbija podlegla pritisku da preda podatke o nestalima – ako ih uopće još posjeduje?

Postoji li način da se sazna istina?

Javni politički pritisak, dakle, nije dao ploda. Ako podaci o nestalima u Hrvatskoj uopće još postoje u skrivenim arhivama srpskih tajnih službi, ili tko zna gdje, oni su pod nadzorom naročito zlonamjernih i protuhrvatski orijentiranih ljudi – postalo je to očito još prije deset godina, kada je tadašnji predsjednik Srbije Boris Tadić, došavši u misiju isprike u Vukovar, sa sobom donio podatke o nestalim osobama, što je cijela Hrvatska iščekivala s nadom i priličnim povjerenjem.

Ispostavilo se da su ti podaci neupotrebljivi: u fasciklima što ih je Tadić donio, pohranjeni su bili površni, dijelom poznati, dijelom manjkavi a dijelom netočni podaci. Nema razloga vjerovati da je Tadić namjerno prevario obitelji nestalih i cijelu hrvatsku javnost: prije će biti da su njega nasamarili njegovi vlastiti državni činovnici, želeći opstruirati plemenito pomiriteljsko nastojanje tadašnjih  predsjednika Srbije i Hrvatske, Borisa Tadića i Ive Josipovića.

A opet – koji bi interes Srbija imala da uporno, duže od četvrt stoljeća, krije te podatke? Zašto bi ikome, ma koliki srpski nacionalist bio, bilo politički probitačno mučiti ljude beskrajnom neizvjesnošću? Zar tu ima ikakvog razgovijetnog političkog rezona? Ne čini nam se. Štoviše: ako srpska državna administracija ima podatke o nestalima u Hrvatskoj i BiH, cijeli bi je svijet, predvođen Hrvatskom i BiH, pohvalio kad bi ih predala u dobroj vjeri, riješila muke tisuće ljudi, i pritom iskoristila političke plodove koji bi joj takvom dobronamjernom gestom zasluženo pripali.

A opet, ne može se tvrditi da Srbija te podatke nema. To, naprosto, valja doznati, ovako ili onako. Metoda javnog pritiska očito ne daje rezultata. Ne bi li Hrvatska iz toga trebala izvući pouke? Jednom je već pokušala: u mandatu vlade Zorana Milanovića, ministar branitelja Predrag Matić pokušao je, u bliskoj suradnji s Miloradom Pupovcem, tihim, povjerljivim razgovorima, daleko od javnosti, početi rješavati problem: pokrenuo je sastanke i razgovore s ljudima u istočnoj Slavoniji, vjerujući da bi, ako neki od njih kažu što znaju o mjestima masovnih grobnica, to moglo deblokirati dobru volju, i ozbiljnije pokrenuti zastali proces. Dobronamjerni je napor krenuo, čak i dao neke rezultate, ali je promjena vlasti u Hrvatskoj zaustavila sve.

I sada – usprkos tome što je prošle godine izgledalo da Plenkovićeva vlada pokreće ozbiljan i iskren, sveobuhvatan proces pomirenja – opet je sve stalo. “Za sve one koji se bave pitanjem nestalih ovaj je dan prilika za javno osvješćivanje i priznavanje činjenice da je u proteklih nekoliko godina došlo do ozbiljnog usporavanja procesa traženja nestalih. Naročito u prošloj i ovoj godini”, objavilo je Srpsko narodno vijeće (SNV) u povodu ovogodišnjega Međunarodnog dana nestalih. “Postoji zastoj u procesu pronalaženja nestalih i njihovoj identifikaciji”, ustvrdio je nedavno Veran Matić. Da je proces u zastoju, priznao je neizravno i hrvatski premijer Plenković: nazivajući Međunarodni dan nestalih osoba metaforično “danom zova savjesti”, priznao je da “nedostatak informacija i danas otežava pronalazak žrtava”.

Pa, postoji li uopće način da se, nakon toliko vremena, istina ikada dozna? Postoji li, štoviše, način da se dozna može li se istina o nestalima ikada i doznati? Ako otvoreni diplomatski pritisak ne polučuje rezultata, što se drugo dade učiniti? “Mora se promijeniti način rada na obje strane”, uvjeren je Veran Matić. U prvom planu, tvrdi on, “treba biti potraga za nestalima, a ne za ratnim zločincima”. “Prioritet je pronalazak tijela, njihova ekshumacija i pokop. Važno je napraviti zajedničke timove s Hrvatskom, te uključiti međunarodne institucije, poput Međunarodnog odbora Crvenog križa”.

Zašto se to ne čini? Zašto ne postoje zajednički, srpsko-hrvatsko-bosanski timovi za traženje nestalih? Veran Matić i Ivica Vrkić, iz objektivnih razloga, nisu nažalost uspjeli pokrenuti takav način rada. Mogao bi Matić sada – ako Zoran Milanović imenuje novoga izaslanika, i ako vlade Hrvatske i Srbije obojici daju ovlasti da istražuju kako valja. A što se potencijalnih zločinaca tiče, koji možda odbijaju pokazati masovne grobnice jer se boje kaznenog progona – zar ne postoje načini da se te ljude motivira da progovore? Naravno da postoje – ali to treba htjeti, i treba provesti. Ovako, potraga za nestalima djeluje poput muke kojoj neće biti kraja: žrtvama sve teža i sve važnija, vlastima sve lakša i sve ravnodušnija. Takvo je ponašanje vlasti, naprosto, neoprostivo.