Kakav potencijal obnovljivih izvora energije imaju balkanske zemlje?

Autor: Alen Jazić

Zagazili smo u godinu u kojoj se očekuju evropski izbori, koji u nizu izbora na nacionalnom nivoima mogu značajno promijeniti društvene kurseve na nekoliko izuzetno bitnih polja. Jedna od njih je Zelena agenda, energetska efikasnost, te održivost finansiranja ili penaliziranja obnovljivih izvora energije.

Bujanje desnice i ideologije koje nose za sobom otvaraju niz nepoznanica, a jedna od njih je nastavak zastupanja borbe protiv klimatskih promjena, tranzicije energetskih izvora i Zelene agende. Nema sumnje da je prethodna decenija iznjedrila porast brige za okoliš, a ekološke i stranke lijevog centra na vlast pogurala upravo ta priča. Međutim, odnosi snaga se mijenjaju od populističkih narativa vladara sa evropskog istočnog bloka, do sve jače desnice na zapadu. Oni se bore protiv crvenih i zelenih sa političkog spektra.

Čak i ako programski nisu protiv zaštite ekologije, čak šta više, smatraju da su ekskluzivni zaštitnici ekoloških normi, za razliku od migranata. Još 2019. godine je Marie Le Pen, liderka francuske desnice govorila da “nomadi nisu zainteresovani za zaštitu sredine”. “Oni ne brinu za prirodu, oni nemaju domovinu”, rekla je tada. Borbu protiv imigracije su branili ekološkim principima i američki republikanci. Pokušaji preotimanja zelene politike su kasnije slijedili britanski premijer Boris Johnson, najveća partija u švajcarskom federalnom parlamentu SVP, AfD kao krajnja desnica u Njemačkoj, dok je Armin Laschet, lider Kršćansko-demokratske unije i tadašnji pretendent za nasljednika Angele Merkel, rekao da bi “Njemačka trebalo da se fokusira na svoju industriju i svoj narod u vrijeme kaskadne globalne krize”.

Napad Rusije na Ukrajinu i uvođenje sankcija na uvoz ruske nafte je došao kao idealan trenutak. Krajnja desnica koja je bila na vlasti u Poljskoj je ponovo počela otvarati već zatvorene termoelektrane. Iznova su proradile nuklearne elektrane u Francuskoj, rudnici se vraćaju u modu u Njemačkoj…

Zapadni Balkan i evropski trendovi

Globalna kriza ne jenjava i pitanje je kako će se regija Zapadnog Balkana voditi dalje po pitanju obnovljivih izvora energije (OIE), koji su joj bili zacrtani kao zadaća i Zelenom agendom iz Sofije motivisani sa devet milijardi eura?

Albanija je zemlja koja 103 posto potreba za proizvodnjom električne energije dobija iz obnovljivih izvora. Po definiciji Evropske unije, to su voda, vjetar, solarna energija i biomasa (po metodologiji Eurostata, ukoliko neka zemlja proizvodi više energije iz obnovljivih izvora nego što ih troši, mogući su procenti iznad 100 posto). Prosjek EU je 41,2 posto, a najveći postotak od članica imaju Švedska (83,8 posto), Danska (77,2) i Austrija (74,7 posto). Najmanji postotak imaju Češka (15,5), Mađarska (15,3) i Malta (10,1 posto). Moldavija, koja nije članica Unije, ima učešće od svega 5,5 posto.

U regiji koju čine države nastale raspadom Jugolsavije, Crna Gora je prva sa 63,2 posto, slijedi Hrvatska sa 55,5 posto, Srbija sa 38,1 posto, Bosna i Hercegovina sa 35,8 te Sjeverna Makedonija sa 24,5 i, na začelju, Kosovo sa 6,7 posto.

Dakle, region se uhvatio u koštac sa evropskim trendovima i dodatno radi na instaliranju novih vjetroparkova, solarnih i hidroelektrana. Biomasa i termalni izvori još ne zauzimaju značajnije udjele u iskorištenosti potencijala. Fondovi Evropske unije, programi vlada pojedinih zemalja, kreditna sredstva nekoliko banaka i mikrokreditnih organizacija su nudili i nude, te suštinski podržavaju, zelenu tranziciju. No, hoće li tako i ostati?

Najlogičnije bi bilo konstatovati da hoće, jer se tako zadržava energetska nezavisnost u turbulentnom periodu današnjice. Od sankcionisanih država do usporenih i preskupih kanala distribucije. Ali… politika će imati posljednju riječ. Svjesni su toga i stručnjaci iz raznih oblasti, od energetike do ekologije. Ne usuđuju se prognozirati daljnja društvena kretanja koja izlaze iz njihovih zona interesa, koliko god ona bila pragmatična.

Oporezivanje emisija CO2

Protesti tresu Evropu, pogotovo poljoprivrednika, koji smatraju da se “Zelena agenda provodi nauštrb poljoprivrednika”. U Njemačkoj negoduju na najavljeno postepeno ukidanje olakšica za dizel gorivo koje koriste poljoprivrednici. Francuske, belgijske, španske i italijanske kolege su im se pridružile tražeći da “vlasti ublaže stroge ekološke propise i zaštite ih od rastućih troškova i jeftinog uvoza”.

Populistički potezi, pogotovo u godini izbora, su mogući. Ekonomija bi se mogla dizati na nekim drugi poljima. Recimo, na proizvodnji oružja i vojne opreme? Vojni magacini su prazni, a nesigurnost u svijetu sve veća. Ko mari za to koliko se ugljika i drugih opasnih tvari emituje u atmosferu prilikom eksplozije i sagorijevanja samo jedne bombe, pojačanih naleta vojnih aviona i brodova?

Dok se to ne ustanovi, a po trenutnom planu, Evropska unija će oporezovati ispuštanje ugljika (CO2) onima koji to još ne plaćaju. Još 2005. godine je EU uvela cijenu ugljika i procijenila da zemlje koje nisu članice Unije imaju visok profit zbog neoporezivanja emisija CO2. Uvođenjem tog poreza bi se izjednačio teret plaćanja cijene ugljika za proizvođače u i izvan Unije.

Taj porez je 2013. godine, kada je Hrvatska ulazila u Sistem trgovanja emisijama EU (EU ETS) iznosio pet eura po toni emisije CO2. U posljednjih nekoliko godina se postalo mnogo ambicioznije u procesu dekarbonizacije, pa je cijena po emisiji dostigla 85 eura, sa tendencijom novog rasta (za one koji ne znaju, tona emisija se oslobodi od proizvodnje jednog megavat-sata električne energije dobijenog iz lignita).

Dakle, cijena struje iz termoelektrana će se udvostručiti i to pogađa najviše Bosnu i Hercegovinu, te donekle Srbiju i Kosovo.

Konstantno u krizi

Janez Kopač, bivši direktor Sekretarijata Energetske zajednice, a sada konsultant je u svom autorskom tekstu napisao:

“Evropska unija je predložila Uredbu o uspostavi mehanizma za ugljičnu prilagodbu granicama (CBAM) koja je usvojena lani u maju. To će imati veliki uticaj na ekonomije u nekim zemljama Zapadnog Balkana, posebno u Bosni i Hercegovini. Izvoznici električne energije, cementa i čelika iz Bosne i Hercegovine postat će manje konkurentni zbog komponenti uglja u svojoj proizvodnji. Ovaj izvoz u EU stvara više od 40 posto ukupnog izvoza iz zemlje, a Bosna i Hercegovina je među tri zemlje sa najvećim uticajem CBAM-a u cijelom svijetu. Prosječno učešće električne energije na bazi uglja u Bosni i Hercegovini je 60-ak posto. To znači da će uvoznici električne energije iz Bosne i Hercegovine u EU morati da dodaju 60-ak posto cijene ugljika pored kupovne cijene”.

Konstatovao je da će tri bh. elektroprivredne kompanije, žele li izvoziti i biti konkurentni na tržištu, morati smanjiti prodajnu cijenu struje. Umjesto 100 eura po megavat-satu, koliko danas zarađuju, nakon oporezivanja emisije CO2 će dobijati 49 eura po megavat-satu. Isto tako će proći i izvoznici čelika, cementa, aluminija i đubriva. Alternativa je da država Bosna i Hercegovina uvede svoje vlastito oporezivanje emisija CO2.

Vrijeme je odluka i preuzimanja rizika – za Bosnu i Hercegovinu, Balkan, Evropu… Jedni su u panici i preživljavaju neku novu 1933. godinu. Neki su konstantno u krizi i… nešto čekaju.

Članak je prenet sa portala Aljazeera Balkans.