Hrvatski inspektori će nestale tražiti i u arhivima Srbije?

Piše: Boris Pavelić

“Domovinski rat neće biti završen dok se ne riješi pitanje nestalih osoba.” Ta rečenica aktivista za ljudska prava i zagrebačkog profesora filozofije Žarka Puhovskog točnije zvuči danas nego prije osam godina, kada je izrečena. Svjestan tog mučnog paradoksa – da normalizaciju odnosa Hrvatske i Srbije priječi problem koji je s vremenom sve teže riješiti – izaslanik predsjednika Srbije za pitanja nestalih Veran Matić, aktivist za ljudska prava, humanitarac i bivši novinar, ovih je dana predložio novi, odvažan način zajedničke hrvatsko-srpske potrage za nestalima, koji bi zamijenio postojeći, četvrt stoljeća star model, koji Matić danas ocjenjuje “prilično iscrpljenim”.

Veran Matić osnivač je i bivši glavni urednik kultnog beogradskog Radija B92, koji je devedesetih u Srbiji bio jedan od najprominentnijih medijskih glasova protivljenja osvajačkom velikosrpskom režimu Slobodana Miloševića. Danas je Matić predsjednik Asocijacije nezavisnih elektroničkih medija u Srbiji i predsjednik humanitarnog Fonda B92, koji je pokrenuo pomoć napadnutoj Ukrajini, a vodi i Komisiju za istraživanje ubistava novinara u Srbiji.

Više razloga za pesimizam, nego za optimizam

Prije četiri godine, kada su ondašnji predsjednici Srbije i Hrvatske, Aleksandar Vučić i Kolinda Grabar-Kitarović, pokrenuli jedan od brojnih – i neuspješnih, pokazat će se – pokušaja normalizacije odnosa vlasti dvije zemlje, Matića je Vučić imenovao svojim izaslanikom za pitanja nestalih. Grabar-Kitarović sa svoje je strane izaslanikom za traženje nestalih imenovala je Ivicu Vrkića, tadašnjeg gradonačelnika Osijeka, liberalnoga hrvatskog političara s ugledom u srpskoj zajednici u Hrvatskoj, koji je vodio hrvatsko izaslanstvo tijekom mirne reintegracije istočne Slavonije u hrvatski ustavnopravni poredak 1996-98. godine. Vučić i Matić zdušno su prionuli obnovi napora za nalaženjem nestalih, ali se Vrkić ubrzo nakon toga razbolio, pa je Matić ostao sam.

Nastavio je, međutim, pomagati u potrazi za nestalima koliko je mogao, a aktivno se uključio i u sve pomirbene inicijative, bile službene ili ne, koje bi mogle pripomoći poboljšanju odnosa Hrvatske i Srbije. Tako je 6. siječnja u Zagrebu bio i na prijemu Srpskoga narodnog vijeća u povodu pravoslavnog Božića, na kojemu su sudjelovala izaslanstva dviju vlada, predvođena hrvatskim premijerom Andrejem Plenkovićem i prvim potpredsjednikom Vlade i ministrom spoljnih poslova Srbije Ivicom Dačićem.

Tom je prilikom Matić dao intervju zagrebačkome tjedniku Nacional, u kojemu je predložio novi model potrage za nestalima, konstatirajući kako je riječ o “svakako najosetljivijem i najtežem pitanju” u ionako nezadovoljavajućim odnosima dvije zemlje, opterećenima s “puno više prepreka i situacija koje su razlog za pesimizam, a ne za optimizam”.

Priroda čini svoje, tragovi nestaju, svjedoci umiru

Prema posljednjim službenim podacima koje je objavilo hrvatsko Ministarsvo branitelja, nadležno za potragu za nestalim osobama, Hrvatska još uvijek traga za 1.816 osoba nestalih i smrtno stradalih tijekom Domovinskog rata. Otprilike polovina tih ljudi nestali su 1991. godine, tijekom napada Jugoslavenske narodne armije, paravojnih formacija iz Srbije i pobunjenih hrvatskih Srba u Hrvatskoj: 513 osoba traži se samo na području Vukovarsko-srijemske županije. Druga polovina ljudi čija sudbina ni danas nije poznata nestali su 1995. godine, tijekom operacija “Bljesak” i “Oluja”, u kojima je Hrvatska vojska oslobodila zaposjednuta područja Hrvatske.

Jednostavnije, nekorektno i grubo rečeno, otprilike polovina nestalih su Hrvati, a polovina Srbi. Takva je situacija omogućila teške političke manipulacije i odugovlačenja: vlasti u Hrvatskoj i Srbiji već se godinama uzajamno optužuju za pomanjkanje volje da problem bude riješen. Hrvatska Srbiji predbacuje da ne želi otkriti podatke o nestalima 1991. godine iz vojnih arhiva, dok Srbija Hrvatskoj predbacuje da odugovlači s identifikacijom mnogih ekshumiranih posmrtnih ostataka, koji na Zavodu za sudsku medicinu u Zagrebu čekaju identifikaciju.

A godine prolaze. “Ono čemu svedočim jest činjenica da je svake godine sve teže raditi, jer priroda čini svoje, tragovi nestaju, svedoci umiru, sve je manje onih koji mogu svedočiti ili se sećati”, kazao je Matić u intervjuu Nacionalu, opisujući kako protjecanje vremena otežava potragu za nestalima. “Mislim da moramo učiniti niz radnji kako bismo vratili poverenje u taj proces”, kaže Matić, tvrdeći kako je “potraga za nestalima nemoguća ako se ne radi zajednički”. A upravo to – da se ne radi zajednički – sada je slučaj: “Naše dve komisije gotovo dve godine nisu se sastale, a i kada su se sastajale, na tim su se sastancima delile već poznate informacije ili međusobne optužbe. Tu se ništa naročito nije dogodilo.”

Teško je utvrditi šta sve i gdje postoji

I zato Matić predlaže reformu postojećeg načina potrage za nestalima. “Od 1996. imamo sporazum o dvema komisijama i iskreno mislim da se to prilično iscrpilo. Smatram kako je vreme da se pronađe neki novi model potrage za nestalima”, kaže, i predlaže osnivanje “zajedničkih specijalizovanih timova koji bi se bavili konkretnim istragama i uključivali predstavnike naših istražnih institucija, od policije do sigurnosno-obaveštajnih agencija”. Matić svoj prijedlog temelji na iskustvu istrage o ubojstvima novinara Komisije za istraživanje ubijstava novinara u Srbiji, koju je vodio i koja je rezultirala optužnicom protiv bivšeg šefa Službe državne bezbednosti Srbije Radomira Markovića i trojice njegovih suradnika za ubojstvo novinara Slavka Ćuruvije.

“Vrlo često sam u situaciji da institucije tvrde da ne postoji dokumentacija [o nestalima] i da ju je nemoguće pronaći. Teško je utvrditi šta sve i gde postoji. I baš zbog toga smatram da je potraga za nestalima nemoguća ako se ne radi zajednički. (…) I predsedniku Vučiću i srpskoj Vladi predložio sam da kada se traži neki dokument i tvrde da ne postoji da se omogući hrvatskoj delegaciji da se u to i lično uveri”, predlaže Matić.

U sadašnjim političkim uvjetima zahladnjelih odnosa vlasti Hrvatske i Srbije te snažnog uzajamnog institucionalnog nepovjerenja, Matićev prijedlog nije više od utopije: on bi podrazumijevao da vojni i policijski arhivi Srbije i Hrvatske svoja vrata otvore uzajamno, nikome drugome doli policajcima i sigurnostim istražiteljima zemlje o kojoj kriju najstrože čuvane tajne. Malo je, dakle, vjerojatno da bi prijedlog Verana Matića – neuobičajen, ali svakako dobronamjeran – u doglednome vremenu mogao biti prihvaćen i proveden.

To nije političko, već humanitarno pitanje

A opet, bez takvog ili kakvog sličnog pomaka malo će se, ili ništa, pokrenuti s mrtve točke. Trideset godina poslije rata, Hrvatska još uvijek traga za više od 1.800 nestalih; u cijeloj regiji, prema službenim podacima Međunarodne komisije za nestale, brojka je veća od 11.000. Kada bi Hrvatska i Srbija uspjele poboljšati model, ubrzati potragu i u kratkome vremenu riješiti većinu preostalih tragičnih enigmi, to bi, bez ikakve sumnje, potaknulo potragu i u ostalim ratom pogođenim sredninama, dok bi istodobno poboljšalo političke odnose među državama, ali i opću atmosferu u regiji, koju i danas, posve razumljivo, opterećuju neriješene poslijeratne traume.

Takvi su pomaci, bez sumnje, jedini način da se provede ono što je Žarko Puhovski pregnantno izrazio još prije osam godina, u srpnju 2014. godine, na tribini o potrazi za nestalima u hrvatskome gradiću Glini: “To nije političko, već humanitarno pitanje. Puno osoba zna kamo su te žrtve – moram upotrijebiti težak izraz – pobacane. Dalje ćemo moći nastaviti kada živi doznaju sudbinu i dostojno pokopaju nestale članove obitelji.” I pritom zaključi: “Sudbina nestalih može se riješiti samo solidarnošću svih članova zajednice.”

Tekst je prenet sa portala Al Jazeera Balkans.