Dragica Aleksa – kako zaliječiti ratne traume boreći se za mir

26. June 2022.
Dragica Aleksa iz sela Berak nadomak Vukovara u Hrvatskoj mirovna je aktivistica koja tu temu posmatra iz perspektive seoske žene.
Dragica_02
Umjesto mržnje, Dragica Aleksa je izabrala pomirenje zbog čega je 2005. godine kandidovana za Nobelovu nagradu za mir (Ustupljeno Al Jazeeri)

Piše: Tatjana Đorđević Simić

Kada god dolazim u Dalmaciju, setim se razgovora sa jednom mojom prijateljicom iz Beograda, koja je pre više godina poželela da dođe da me poseti u mojoj kući na moru. Možda je prošla i decenija od tada, ali ja se na žalost još uvek sećam tog razgovora koji je ostao na nivou neispunjenih želja. Prekinule smo ga u trenutku kada je postao težak za nas obe. Iako ona nije imala ništa protiv Hrvatske i Hrvata, kako je naglasila, njen suprug, itekako jeste.

Predložila sam joj da se vidimo i družimo na nekom drugom mestu, u drugoj nekoj državi. Sticajem okolnosti ili ne, nismo se ni videle niti čule od tada.

Svih ovih godina, dok boravim u zemlji koja mi rodom nije dana, iako je osećam kao svojom, setim se tog razgovora i posebno jedne rečenice u kojoj mi je rečeno kako bi trebalo kao novinarka više da se bavim svojima i nepravdom koja je učinjena mom narodu.

Poređenje neuporedivog

U mom dalmatinskom kraju, čak i oni koji me ne poznaju znaju me kao “srpska novinarka”. U nekom mom starom tekstu u kojem sam se bavila stradanjem srpske nedužne devojčice tokom NATO bombardovanja 1999. godine, dobila sam niz komentara na društvenim mrežama od jednog susjeda. U sećanju mi je ostao jedan u kojem je pisalo da mu je žao te devojčice, ali da mu je još više žao hrvatske dece, koja su stradala možda i od ruku srpskih roditelja.

Pisao je taj susjed još sve i svašta, dok sam ga ja ostavila da se raspravlja sa nekolicinom mojih aktivnih čitalaca. Bilo je tu teških reči i rečenica, zatim, ljutnje, besa, pretnji i sve one instant emocije koje su trajale onoliko dugo koliko i aktuelnost tog posta.

Vremenom sam naučila da je teško uticati na tuđe stavove i ubeđenja, kao što je ubeđenje tog mog susjeda koji poredi neuporedivo. Vremenom sam ipak shvatila da iako teško, ipak nije nemoguće.

Dragica iz Berka, žena, seljanka, mirotvorka

Slučajno sam se našla na prezentaciji knjige Dragica iz Berka, Pučka mirotvorka, autora Julijane Mladenovske Tešije i Gorana Božićevića. Prezentaciju na kojoj se govorilo o ratu i miru iz perspektive seoske žene, organizovala je mentorska grupa mirovnih studija, tj. jedna Hrvatica i jedna Srpkinja, susjede ili komšinice iz istoga sela.

Kada sam je upoznala, rekla mi je da je u životu uradila sve iz inata. Čak se i udala iz inata, za seljaka i tako postala seljanka i poljoprivrednica. Živela je srećno i mirno u svom malom selu Berak, nadomak Vukovara, sve do izbijanja rata.

Dragica Aleksa je sa svojom porodicom sedam godina bila u izbeglištvu. Kada se 1997. godine vratila u svoje rodno selo, priključila se mirovnim timovima Centra za mir iz Osijeka, smatrajući da je to jedini način da se zaleče ratne traume.

Nisam sigurna da li se iz inata poslednjih 30 godina bavi pomirenjem naroda koji je živeo u njenom kraju i koji se posle rata vratio u Berak, u kojem su počinjeni jedni od najstrašnijih zločina u kojima je ubijeno 56 Hrvata.

Listam tu knjigu, slušam Dragicu kako polako priča i razmišljam o toj ženi koja je kako kaže, danima sedela i plakala, ispred svoje opljačkane kuće, na gajbi piva, umesto stolice. Prebrojavala je iz koje kuće koliko njih je nestalo.

Trajalo je to tako do trenutka kada je možda upravo iz inata, odlučila da se prijavi na jednu radionicu koju je organizovao Centar za mir. Kako kaže, tada nije ni znala šta znači reč “radionica” koja ju je asocirala na rad, pre svega ručni rad, kao što je štrikanje.

Nerazumijevanje politike za izgradnju mira

“Ištrikala” je Dragica tako više od 30 godina mirovnog rada. Sa istomišljenicima iz svog sela, osnovala je Udrugu “Luč”, zahvaljujući kojoj je pokrenula mnogobrojne projekte u Vukovarsko-srijemskoj županiji i celoj Hrvatskoj.

Umesto mržnje, izabrala je pomirenje i zbog svog aktivizma 2005. godine kandidovana je za Nobelovu nagradu za mir.

“Bilo je teško, a i dan danas je”, kaže mi ova sedamdesetogodišnjakinja. Dodaje da nije lako živeti u sredini u kojoj još uvek postoje ljudi za koje je ona nepoželjna.

Jednom prilikom, nedavno baš, zbog nepredviđenih okolnosti kako su joj objasnili, nisu joj ustupili seosku salu za prezentaciju svoje knjige. Napisala ih je nekoliko.

Nekom drugom prilikom kada je želala da se prijavi na županijski konkurs, rekli su joj da je proces pomirenja i mirne reintegracije u hrvatskom Podunavlju, odavno završen i da nema potrebe za tim. Bilo je to 2007. godine.

‘Mir je moguć, samo ako kreće iz mog sela’

Razmišljam kako se u Hrvatskoj takođe često govori da je proces obnove odavno završen. I čini se da tako jeste, osim u onim mestima gde već skoro treću deceniju nikad obnovljene kuće zjape prazne.

Baš kao što je srpsko selo Krupa, usred predivne prirode nacionalnog parka Velebit, u kojem su Silvana i Milica organizovale ovaj događaj. U njemu se nalazi i jedan od nastarijih pravoslavnih manastira iz 14. veka, manastir Krupa. Živelo je tu nekada na stotine ljudi, sad ih ima tek šezdesetak. Neki od njih su došli da se upoznaju sa Dragicom.

“Biti prorok u svom selu je teško, to je rekao netko puno pametniji od mene, jednom davno. Ne predajem se lako i stoga mogu reći da ovo nije kraj”, rekla je na kraju prezentacije ova žena, seljanka i mirotvorka.

Ako ništa drugo, ostavila je u svom radu značajan trag za sve one sa sličnim stavovima i idejama. Moj susjed sigurno nije među njima.

Tekst je prenet sa portala Al Jazeera Balkans.

Click