Djeca rata: Gubitak roditelja, uništena djetinjstva i neizvjesna budućnost

Piše: Mirza Softić

Bilo mi je devet godina kad je u Sarajevu počeo rat. Kao i mnogi drugi roditelji, i moji su bili naivni i nisu vjerovali da će pući. Tata je u prvih mjesec-dva čak govorio da “samo što nije prestalo”, iako to nije bilo logično. Mama je uvijek izgledala nasekirano, te kao i mnoge druge majke, trpila je šuteći, a šutila trpeći. Niko nije ni slutio da će nas Evropa gledati četiri godine kako ginemo. Nismo ni pomislili da će neko dozvoliti da se desi sto hiljada mrtvih, Boga pitaj koliko ranjenih i silovanih, milion raseljenih i četiri miliona traumatiziranih.

Tog šestog aprila prije 30 godina nisam otišao u školu. Pohađao sam treći razred. Postavljene su barikade, grad je bio opkoljen, a mi ni sanjali nismo šta nam se sprema. Školska godina je završena tako što su nam prepisali ocjene s polugodišta, a trojka iz prirode i društva me mnogo zaboljela, pored svih ostalih petica. Nažalost, ubrzo sam shvatio da je ta trojka prolazna.

Bio je 27. maj, sestrin petnaesti rođendan. Živjeli smo na posljednjem spratu i prozori su bili okrenuti ka Trebeviću s kojeg su dolazili meci. Sklonili smo se svi u jednu sobu koja je gledala na ulicu Vase Miskina. Probudila me jaka eksplozija, a nakon sam čuo urlike mojih ukućana. Mama je bila u redu za hljeb, ali srećom u nesreći, samo lakše ranjena. Došla je na nogama i rekla da je sve u redu. Moji mi nisu dali da gledam kroz prozor i vidim više od sto mrtvih i ranjenih. Ipak, kasnije ću se skroz navići na takve scene, pa ću redom na televiziji gledati mrtva i povrijeđena tijela svih uzrasta, od jedan do sto jedan.

U četvrti razred sam krenuo s velikim zakašnjenjem. Zgrada škole je bila oronula, a u njoj smještene izbjeglice, pa smo bili raspoređeni po raznim punktovima u gradu. Granatiranje je postalo svakodnevnica. U početku smo se krili u skloništu ispod prodavnice u prizemlju, a pošto je to bilo jedno od najsigurnijih skloništa, ubrzo su nas istjerali i tu je ušla vojska. Iako više nismo imali gdje pobjeći, dobili smo i jednu prednost – postali smo prioritetna zgrada za napajanje strujom, pa smo uvijek mogli gledati TV. Gledali smo sve moguće vijesti, a posebno one s druge strane, u kojima je količina propagande bila srazmjerna ludilu koje smo preživljavali. Sličan narativ danas dolazi od ruskih medija: Ukrajinci gađaju sami sebe.

Prepušteni ulici

Navikli smo i na povremena primirja. Smjenjivali su se dani kada bi na grad palo hiljade granata, ili dani koje smo smatrali mirnim. Jedan takav “mirni” dan osvanuo je 18. aprila 1993. godine. Otišao sam kod druga, a po povratku me dočekala puna kuća i uplakana majka. Nikad neću zaboraviti njene četiri riječi: “Tata nam je poginuo”. Od tog dana se cijeli moj život izvrnuo naopačke. Dotad sam mislio da je smrt tuđa, a ne naša, i da se takvo što nama ne može desiti. Otac je bio jedna od četiri žrtve tog dana, a njegova majka ga je vidjela s prozora, što će kasnije postati trauma svima nama jer bi sve do svoje smrti, osam godina nakon toga, ponavljala plačući kako ga je vidjela krvavog i kako zbog toga pati. On je bio četvrti sin kojeg je ukopala. Dvojica su stradala kao djeca, a jedan nakon radne akcije, smrtno se razboljevši. To je za ženu rođenu 1908. godine, koja preživljava treći rat, bilo zaista previše. Njoj je ostala tuga, a nama su nakon tuge došle posljedice za cijeli život.

Majka je ostala s nas troje koji smo uglavnom bili prepušteni ulici. Uglavnom nije imala snage da se bori s našim uspjehom u školi, vladanjem i uličnim tučama, a kasnije i mnogo čim drugim. Mene kao najmlađeg nije više imao ko zaštititi jer oca nisam imao, a sestre su ipak bile sestre. Stoga sam naučio da se branim sam i da na svako ulično maltretiranje odgovaram istom mjerom. Sarajevo je u poraću bilo mjesto puno dječijeg iživljavanja, pa se izbor sveo na to hoćete li biti maltretirani ili ćete maltretirati, a prava je umjetnost bila ne kupiti ciglu, a ne dobiti ni batine. Kada to naučite, a taj liberalno-kapitalistički ritual su u svojim djelima opisali Nikolaidis, Hemon i Jergović, osim što naučite lekciju o liberalnom kapitalizmu, naučite se i diplomatiji, pa vam nakon toga svaka škola bude lagana (kad vam u Sarajevu jalijaš ponudi ciglu, uzeće vam pare, a ako ne želite ciglu, dobićete batine).

Zahvaljujući majčinoj blagoj naravi, vjerovatno smo ispali kakvi-takvi ljudi. Cijeli rat je uspijevala nemoguće: skloniti nas od granata, spremiti ručak, donijeti vodu, ukrasti struju iz druge prioritetne zgrade, oprati veš (često hladnom vodom na rijeci), uvesti plin, kupiti šporet, obezbijediti drva, ostati nasmijana i povremeno propratiti šta se dešava u školi i u društvu. Naš društveni život se sveo na izlaske između granata i viđanje po kućama. Povremeno bismo posjećivali familiju, a kako je rat odmicao, tako se život vraćao u normalu. Sarajevo je inatilo agresoru, pa su počela raditi i pozorišta, održavali su se koncerti, igrali su se fudbal i košarka. U pauzama između normalnog života, stigla bi nas pokoja pucnjava ili snajperska vatra, pa smo tako jednom čekali u redu da pređemo ulicu koja je bila pod snajperom, da bismo došli kod dajdže. Majka je odustala i rekla: “Mirza, neću da stojim u redu za poginuti”, a takvih redova je vjerovatno bilo mnogo više nego što smo mogli i zamisliti.

Često se sjećam i smijeha

Kada danas pričam o ratu s vršnjacima koji su ga preživjeli, često se sjećamo i smijeha, a ne samo trauma. Bili smo dovoljno veliki da se sjećamo svega, a dovoljno mali da danas nemamo PTSP. Jedna takva smiješna scena se desila kod tetke, očeve sestre. Vani se pucalo, tetka već tada nije čula 90 posto, a slušni aparati se nisu mogli naći tako lako. Konverzacija s mužem je tekla ovako.

“Suljo, jesu li to vrata il’ granata?”

“Granata”.

“Pa otvori, Bog ti dao zdravlja”.

“Ne kuca niko, vani puca”.

“A ko kuca?”

Sada već vidno iznerviran, tetak povikne: “Puca”.

“Pa zašto ne otvoriš?”

Da bi iskoristio drugu riječ, rekao joj je: “Vani gruha”.

A tetka je onda poentirala sa: “Lako je tebi reći da sam gluha”.

Kada prepričavam ovu anegdotu, nikad se ne sjetim rata, stradanja, gladi i svega što ju je popratilo.

Mir što je prije moguće

Danas kada gledam ukrajinsku djecu koja neće otići u školu, desetogodišnjake koji plačući prelaze granicu, jednako kao što su moji rođaci sami završili u Norveškoj, kada vidim razvaljene domove, bjesomučna stradanja, beskrupulozne horde koje ubijaju civile, već vidim kako će Ukrajina živjeti nakon svega ovoga. Biće to jedna nesretna zemlja s ogromnom emigracijom, vjerovatno teško podijeljena po raznim osnovama, duboko korumpirana i nadasve uništena.

Ukrajina će možda jednog dana biti slobodna, barem dio nje, ali posljedice koje će djeca bez roditelja osjećati će biti mnogo dalekosežnije nego što iko može zamisliti. Ta djeca će možda biti prozvana djecom heroja, ali osim pokoje jednokratne finansijske injekcije, neće imati mnogo koristi od toga. Nedostajaće im ljubavi, podrške, zaštite i svega ostalog što roditelji pružaju.

Zbog svih uništenih djetinjstava, veoma je važno da se nekakav mir postigne što je prije moguće. Devedesetih niko nije mislio na djecu, a 30 godina poslije izgleda kao da se i dalje nismo opametili. Što kraće bude trajala agresija, manje će biti uništenih djetinjstava, manje uplakane djece i manje nesreće. Svima nam je jasno da nije samo Ukrajina žrtva, nego i mnoge druge zemlje svijeta. U svim tim zemljama djeca nikad nisu ništa kriva i za njih je najgori mir bolji od bilo kakvog rata.

Djeca ne znaju ko je počeo i ko je kriv, ali će se kasnije pitati je li moglo trajati kraće, je li moglo biti proliveno manje krvi, kao što se i ja pitam jesmo li baš morali proći tako kako smo prošli i jesmo li mogli barem izvući malo bolju sudbinu. Odgovor na to pitanje nikad neću dobiti.

Tekst je prenet sa portala Al Jazeera Balkans.