Svet je bez prikladnog rešenja
Priredila: Nataša Gvozdenović
Dino Mustafić jedan je od najznačajnijih reditelja u regionu. Stvaralac koji je nakon poslednjih balkanskih ratova ponovo, posle ratne pauze, pokrenuo internacionalni festival Mess. Festival je obnovljen zahvaljujući zajedničkim naporima kolega saradnika i afirmisao se kao ozbiljan internacionalni pozorišni festival. Mustafić danas, u Novosadskom pozorištu, postavlja predstavu Paravani Žana Ženea. Jedan od razloga što je pozvan da režira ovaj komad, kako mi je objasnio direktor Novosadskog pozorišta Valentin Vencel, jeste njegovo razumevanje složenih odnosa između kultura.
“VREME“: Žene je Paravane pisao inspirisan alžirskim ratom za nezavisnost, igrani su u istočnom Berlinu prvi put jer Francuzi nisu hteli da čuju za taj komad. Kakav je vaš odnos prema tom komadu u svetu u kojem nema zida(paravana) u Berlinu, nema gvozdene zavese i blokovske podele sveta, ali je duboko podeljen?
DINO MUSTAFIĆ: Urušavanje bipolarnoga svijeta kojeg simbolično vežemo za pad Berlinskoga zida pluraliziralo je svijet. Međutim, usporedo s time pojačali su se strahovi za sve odlike vlastitosti i posebnosti, pa danas vidimo kako cvjetaju različiti nacionalizmi i netolerancija, potom politike getoizacije i izolacionizma. Uz to, fanatični terorizam u Evropi koji se pokriva vjerom, također je donio pojave desnih ekstremizama; ako se tome doda i ekonomska imigracija s Istoka, gdje je većina muslimanska, svijet ne nalazi prikladno rješenje. Ne smijemo zaboraviti da razlozi leže i u području ekonomije, u podivljalom neoliberalnom kapitalizmu, u pljački i osiromašenju čitavih zemalja od strane moćnih korporacija i svjetskih sila. Desetljećima Evropa i USA ratuju na tuđoj kućnoj adresi, crpu njihove prirodne resurse, a to ništa ne prolazi bez posljedica. Žene je slikao jednu epohu, obračunavao se s postojećim redom, establišmentom, s postojećim institucijama i svetinjama svijeta u kome je sve dobro samo iluzija. To strasno i konvulzivno, to alhemijsko i ritualno, mesijansko donekle, niko dosljednije ne stvara u drami prošlog vijeka od Ženea i zato je on inspirativan autor i za ovo vrijeme koje je počelo strašno – terorizmom, ratovima, klimatskim promjenama, imigrantskim krizama i naposljetku pandemijom.
Ovo je komad koji se bavi nemogućnošću komunikacije među različitim kulturama. Jedan od razloga što vas je direktor Ujvideki sinhaza Valentin Vencel zvao jeste i činjenica da ste iz Sarajeva, dakle, izbor je pao na vas i zbog dobrog poznavanja odnosa između različitih kultura koje žive na jednom mestu. Na koji način se vaše iskustvo reflektuje na režiju Paravana?
Često me to pitaju kao reditelja iz Bosne, kao da sam neki ekspert za dijalog među kulturama. A za mene je to moj život, neodvojiv od mog identiteta. Tako me u Evropi, kada radim, pitaju kako se osjećam kao musliman na Zapadu. Ja ih gledam i osjećam se glupo jer moram objašnjavati stvari koje inače podrazumijevam, ali kada vidim strah od nepoznatog u intonaciji njihovog pitanja (mislim na islam kao vjeru i kulturu), počinjem da im objašnjavam kako dolazim iz zemlje jedinstva različitosti, polifone kulture u kojoj je način života evropski još odavno. Ali ne kao politički program ili ideologija multikulturalizma, već kao prirodno okruženje, nešto što se dobija u nasljeđe rođenjem, odgojem, prožimanjem ili tkanjem različitosti koja postaje vaš duhovni i kulturni obzor i naposljetku svjetonazor. Naravno da ću svoje životno iskustvo unijeti u ovaj kompleksni komad, tim prije što se tiče i destrukcije. Svaki rat, pa tako i ovaj o kojem piše Žene, govori o imperiji koja se rodila iz ratova i održavala ratovima. Kada imperija izgubi mogućnost da vodi isplative ratove, ona počne da propada. Čim vidite da neka imperija nije u stanju rat završiti munjevito, sa bogatim profitom, znači da je počela odumirati.
Ceo intervju možete proćitati u nedeljniku Vreme.
