Paralelni intervju

Bavimo se se stvarima koje nas se suštinski tiču

12. February 2020.
Rediteljka Maša Nešković i glumica Mira Janjetović, obe debitantkinje u dugometražnom igranom filmu Asimetrija, govore za Novi magazin

Razgovarala: Jelena Čolović, Novi magazin

Dobar prijem Asimetrije (pokretnih slika) na prošlogodišnjem Festivalu autorskog filma u Beogradu i naknadi pozitivni kritičko-gledalački talasi koji su ga zapljusnuli, što se u Srbiji ne dešava baš često, izbacili su rediteljku Mašu Nešković u orbitu, i ako je reč o njenom debiju na filmskoj sceni Srbije. U sličnom položaju našla se i glumica Mira Janjetović, takođe debitantkinja.

U trenutku priprema snimanja Mira Janjetović bila još uvek studentkinja glume, a rediteljka Maša Nešković, koja ju je primetila na ispitu glume na drugoj godini, ponudila joj je da pročita scenario filma Asimetrija. Zajednički scenaristički rad, koji su pored rediteljke, potpisali i Vladimir Arsenijević i Staša Bajac, pročitala je u dahu iste noći, kako kaže. Dve početnice potom su kupovale kritiku od Brazila do Evrope, ostavivši je bez daha, čime je potpomognuto lansiranje dve nove zvezde na filmsko nebo. Maša Nešković godinama je pripremala scenario, odlučna da i pored svih prepreka sa kojima se suočavaju filmski debitanti, ne odustane od svoje ideje, što je dovelo do filma koji kritičari nazivaju novom filmskom avangardom, otkrivši pritom i jednu talentovanu glumicu. Film je u domaće bioskope krenuo 30. januara.

Mata Netković. Foto: Fame Solutions

Vaš rediteljski dugometražni prvenac doživeo je svetsku premijeru u Sao Paolu. Kakve utiske ste poneli iz Brazila i možete li oceniti kako različite publike reaguju na film, poredeći ovdašnje (nakon premijere) i tamošnje ljubitelje sedme umetnosti?

  1. NEŠKOVIĆ: Film definitivno komunicira na veoma snažan i emotivan način. Reakcije su uglavnom veoma pozitivne. Naravno, ovo nije film koji može da odgovara svačijem senzibilitetu, potpuno mi je jasno da postoje ljudi kojima ideje kojima se Asimetrija bavi, i način na koji se njima bavi, nisu bliski, ali mi je jako drago što se ispostavilo da ovaj film dotiče ljude iz najzrazličitijih profesija, različitog životnog doba, različitih polova. Ne postoji jedna ciljna grupa kojoj se Asimetrija obraća. Ona je okrenuta svima koji otvore svoj um i svoje srce za nešto drugačiji tip razgovora. Nije previše iznenađujuće ni to što ljudi sa različitih kontinenata reaguju na iste stvari, jer je priča univerzalna. Jedina razlika je u tome što su ljudi iz drugih zemalja slobodniji da razgovaraju pred drugim ljudima o tome šta su videli i osetili. Projekcije su bile pune, ljudi su ostajali da razgovaraju sa nama i zanimljivo je da su želeli da podele svoja tumačenja filma, više nego što su želeli da pitaju uobičajena pitanja.

Šta za vas znači ovaj glumački dugometražni prvenac, film kojem ste se potpuno dali i ostvarili, može se reći, jednu veoma zapaženu ulogu?

  1. JANJETOVIĆ: Mada me je bio strah od saradnje sa nepoznatim ljudima, budući da sam i dalje bila studentkinja glume, imala sam sreću da je ovaj film rađen vrlo temeljno. Proces stvaranja uloga i filma trajao je gotovo osam meseci. Tokom proba Maša, Mladen (Sovilj) i ja smo se zbližavali i u prijatnoj atmosferi diskutovali, stvarali odnose i likove kroz različite improvizacije. Meni je bilo predivno da se upoznajem sa Oljom i Ivanom, njihov odnos je specifičan i vrlo intenzivan. Mladena sam gledala u Neposlušnima i izuzetno mi se dopao njegov pristup igri u tom filmu kao i njegova dečačka energija. Velika sam obožavateljka tog filma tako da mi je bila čast kad sam saznala da ćemo zajedno raditi na Asimetriji.

Kakva su vaša očekivanja nakon uspeha na festivalima?

M.J.: Svi smo uložili veliki trud i ljubav u ovaj film, bez zadrške. Dali smo sve od sebe da napravimo nešto čime se svi ponosimo, smatram da je to i bio jedini cilj.

Bilo je sigurno teško dogurati do toga da film konačno ugleda svetlost dana. Kako ste uspeli?

M.J.: Istrajnošću i verovanjem u ideju filma. Jako je važno kad radite bilo koji (a naročito debitantski) film da se bavite stvarima koje vas se suštinski tiču i da se ne plašite eventualnog neuspeha. Očekivanja koja postavljate sebi često su prevelika i čak mogu da vas inhibiraju. Zato sam se iznova podsećala zbog čega uopšte realizujemo Asimetriju i na neki način obećala sebi da ću napraviti ulogu kakvu želim.

Kakvo je vaše mišljenje o stanju u domaćoj kinematografiji, budući da je bilo veoma hrabro upustiti se u jednu ozbiljnu, višeslojnu priču, koju nazivaju i novom srpskom avangardom?

M.N.: Smatram da postoji jako mnogo talentovanih ljudi koji se bave filmom i koji imaju velike ambicije. Na žalost, da bi iz Srbije u svet zaista otišli filmovi koji će odjeknuti u svetskoj kinematografiji, da bi se sa srpskim filmom desilo ono što se pre više od decenije desilo sa rumunskim, mora da postoji volja za tako nečim na najvišem mogućem nivou. Art-house filmovi veoma su važni za film uopšte. Sve što se u filmskoj umetnosti novo desi, desi se prvo u umetničkom filmu. Zato je važno da društvo bude svesno da bez kulture nema identiteta, a bez identiteta nema ničega. Treba da se ulaže u umetnički film, da se neguju njegovi autori, kao i da se taj film (kad konačno dođe do distribucije) stimuliše na sve moguće načine. Treba da prestanemo da potcenjujemo publiku, treba da prestanemo da joj nudimo samo isprazne sadržaje, koji neguju jedan veoma primitivan i uzak pogled na život.

M.J.: Mislim da naša zemlja ima i te kako zanimljivih autora i umetnika. Možda nema dovoljno prostora da se svima pruži prilika, ali ne volim pesimistične stavove i smatram da se za ideje treba boriti. Trud se uvek isplati. Volela bih da autori više istražuju sebe i imaju slobodu da govore o temama koje ih čine autentičnim. Autentični smo, pojmimo stvari na specifičan način i to treba iskoristiti. Mašin jasan stav od našeg prvog viđanja zaista me je impresionirao. Vremenom sam uvidela da ona zna šta želi ali da i apsolutno ima poverenje u glumce koje je odabrala. To je stvar senzibiliteta i taktilnosti. Meni je čast što sam imala prilike da sarađujem sa inteligentnim i promišljenim ljudima od kojih sam neopisivo mnogo naučila.

Ovih nedelja film se prikazuje u bioskopima širom Srbije. Kako su ga bioskopi prihvatili? Ima li u bioskopskim salama prostora za najinteligentniji film godine?

M.N.: Te informacije ćemo tek dobiti, jer film je tek krenuo u distribuciju. Iskreno se nadam da će ljudi doći u što većem broju da ga vide, i da će im film pokloniti nešto dragoceno što će ostati sa njima i kad odu svojim kućama.

M.J.: Bioskopska premijera u Novom Sadu bila je vrlo prijatna, lepo su nas ugostili i videli smo publiku koju je ovaj film pronašao. Činilo mi se da je film komunicirao i da se publika emotivno uživela. Partnerski odnosi često su komplikovani. Odnose u današnje vreme je sve teže održavati. Ali pristup ovog filma nije osuđivački, trebalo bi da naučimo šta je ono osnovno i važno u tim odnosima. Naša publika vapi za domaćim i bliskim temama, stvar je samo u tome da li će domaći filmovi dopreti do dovoljnog broja publike. Ali vremena se menjaju i mislim da se situacija polako menja. Sve je više autora koji se razlikuju tako da publika ima prilike da pogleda drugačije filmove. A tome se svi radujemo.

Scenario ste pisali sa Vladimirom Arsenijevićem i Stašom Bajac. Kako je tekla saradnja, imali ste i dodatne konsultacije?

M.N.: Inicijalna ideja potekla je od mene, a zatim mi se vrlo brzo pridružila Staša Bajac (koja je samnom radila oko dve godine). Sa njom se ta ideja produbila, transformisala, dodatno razvila u nove ideje i konkretizovala u scene i likove. Vladimir Arsenijević se pridružio u poslednjoj fazi rada na scenariju, kad smo već dobili sredstva za snimanje, pa je on dodatno radio na karakterizaciji likova i uvođenju novih, ja volim da kažem natprirodnih elemenata, koji su meni bili veoma potrebni da bih ispričala ovu priču onako kako sam je osećala. Takođe, on je doneo ugao muškarca koji je nešto stariji od nas dve i koji samim tim na odnose gleda na drugačiji način.

Kako ste reagovali na scenario nakon što se izabrani na kastingu za ovu ulogu?

M.J.: Na kastingu nisam bila. Maša je gledala moj ispit prvog semestra druge godine i nakon toga je izrazila želju da sarađujemo. Imale smo sastanak i nakon toga mi je poslala scenario. U sred ispitnog roka, čitala sam scenario u jednom dahu, u sred noći. Neverovatno mi je bilo da imam priliku da čitam tako dobar scenario kroz koji je sve vreme isplivavala tako posebna atmosfera. Zaspala sam sa divnim kreativnim mislima.

Debitanti ponekad završe samo kao debitanti. Koji su vaši planovi?

M.N.: Planiram da u toku ove godine napišem scenario za novi igrani film i što pre apliciram na konkurs Filmskog centra Srbije. Na žalost, prečest je slučaj da debitanti snime svoj prvi film, naprave značajan uspeh sa njim, a onda čekaju na svoj sledeći, ponekad i čitavu deceniju. Pokušaću da izbegnem taj slučaj, videćemo da li ću uspeti. Takođe planiram da počnem sa radom na dokumentarnom filmu o Goranu Markoviću, legendi domaćeg filma i kulture uopšte.

M.J.: Trenutno, sa koleginicom sa klase Jelenom Tjapkin, radim predstavu Persona, u okviru master studija. To će biti multimedijalna predstava koja je omaž Ingmaru Bergmanu. Želimo da se poigravamo i sa filmskim i sa pozorišnim jezikom i da stvorimo predstavu koja će u našim očima biti posebna. Ove godine se nadam i premijeri dokumentarnog filma Dnevnik ozbiljnog prestupnika reditelja Danila Cekovića, čiji smo protagonisti i producenti. Film je prošao kroz dug i temeljan proces i jedva čekamo da ga podelimo da publikom.

Grudi stižu u bioskope

Novi film crnogorske rediteljke Marije Perović Grudi prošle godine je imao svetsku premijeru na 33. Filmskom festivalu u Herceg Novom, a zatim dobio i specijalno priznanje žirija na Filmskom festivalu Seanema u Ulcinju. Dosad je još prikazan na filmskim festivalima u nemačkom gradu Kotbusu i Valjevu. Na bioskopska platna širom naše Srbije stiže 6. februara.

Radnja filma prati tri najbolje drugarice još iz gimnazijskih dana, koje dolaze u Nikšić zbog proslave godišnjice mature. Dubravku Drakić, Nadu Šargin i Mariju Škaričić dočekaće stari prijatelj i simpatija iz školskih dana Vojin Ćetković. Priča filma pre svega se bavi dugogodišnjim generacijskim prijateljstvom, koje ni daljine nisu mogle da izbrišu, a ustvari skreće pažnju na borbu protiv kancera dojke, uz vrline i mane savremenog društva koji sobom nosi prebrz tempo života, trku za afirmisanjem, borbu za opstanak, ali i iskrena prijateljstva, podršku, generacijske sukobe i želju za boljim životom. U filmu se pojavljuju i Mira Banjac, Peđa Bjelcac, Jelena Đukić, Danilo Lončarević, Branimir Popović, Aleksandar Đurica i drugi.

Tekst je prenet iz Novog magazina.

Click