Sevdah Baby: Rodoljublje dimna zavesa za kriminal

6. October 2021.
Jedan protest bio je dovoljan da napravi remiks od izveštaja novinarke Studija B Barbare, a deset dana karantina bili su dovoljni da napravi isto toliko pesama za album Dekameron. Kako na njegovu muziku utiču protesti, kako politika, a kako osama, frustracija ili bes, ali i da li je bavljenje politikom za umetnike, “idiote” ili za omladinu, za Novu ekonomiju govori arhitekta i muzičar Milan Stanković, poznatiji pod pseudonimom Sevdah Baby.
image2
Milan Stanković, poznatiji pod pseudonimom Sevdah Baby.. Foto: Nova ekonomija

Piše: Katarina Baletić, Nova ekonomija

Studio ti se nalazi u skloništu. Da li ti je veća inspiracija kada se osamiš ili kada reflektuješ ono što se dešava u društvu? Deluje da se trudiš da radiš i jedno i drugo.

Skoro deset godina sam se aktivno opirao tome da moje pesme imaju bilo kakve veze sa dnevnom politikom, jer nisam hteo da prljam svoju umetnost. Međutim, toliko je postalo jako to zlo oko nas i toliko je jak uticaj da sam poklekao i nisam previše srećan zbog toga. I neke kolege, drugari, koji poštuju ono što radim me nekada pitaju šta će mi to, kažu mi da ću napraviti sebi problem i da je bolje da muzika ostane muzika, a da te, nažalost ružne teme, budu nešto drugo.

Kada sam počinjao, bio sam deo nekog mejnstrima. Tada sam se zaista trudio da pravim zabavnu muziku i ništa više, međutim, u jednom trenutku stvarno nisam mogao više da ćutim.

Česti su komenatari da umetnici ne treba da se bave politikom nego umetnošću i da to treba da bude neka vrsta larpurlartizma – umetnost radi umetnosti. Je l to moguće kod nas?

Ako si ti u prethodnom pitanju rekla da ti se čini da ja radim i jedno i drugo, ja se nadam da je to tako – da uspevam da pravim neke pesme koje su pesme samo za sebe i larpurlartizam. Ali imaju jedan odvojen podbrend, kako bih ga nazvao, Sevdah baby gde kažem ono što mislim da se dešava u našem društvu.

Je l se osećaš nekada odgovornim da nešto prokomentarišeš?

Da, da. Čuo sam par puta kao “što se oni ne bave svojom umetnošću”. Pa nismo mi idioti. U poslednje vreme obožavam, pogotovo mlađe ljude, da podsetim na izvor reči idiot. To su oni koji se ne bave državom, koji se ne bave javnim pitanjem, oni koji nisu u stanju da se bave takvim stvarima.

Tako da nas, nas umetnike, tim stavom spuštaju na nivo idiota, kao – šta se vi bavite, pustite… Ne znam koga – političare? Mislim da kad bi se svako od nas bavio politikom, bili bi smo mnogo zdravije društvo.

Da li su nam predstavili da je politika samo posao stranke? Ono što nam Vesić kaže – kandiduj se pa komentariši?

Da, to njima ide u prilog jer to isključuje sve ostale građane iz odlučivanja. To je njihova igra koju uspešno prodaju, naročito mladima. I stvarno su uspeli da ogade sve političke teme. Ja sam sa 13 godina gledao skupštinu jer je mene tada kao tinejdžera interesovalo šta će da bude, hoće li da prođu sankcije, hoće da se završe ratovi, šta će biti sa nama. I ja sam od malih nogu zainteresovan za politička dešavanja.

Kako je moguće da mlade ljude više ne zanima ni hoće li sutra naći posao, hoće li moći da kažu ono što misle?

Mislim da su uspeli da anesteziraju mlade ljude pre svega tom nekom plitkom zabavom, Rijaliti programi su odlično odradili posao. Muzika koja se gradi na vrednostima rijaliti programa. Sve to skupa anestezira i zombifikuje ljude – i mlađe i starije generacije.

U suštini, filozofski gledano, mnogo je lakše nešto uništiti, nego nešto stvoriti. Tako da je njihov posao mnogo lakši nego naš. Njihov, kad kažem, to je sada ovaj režim, ali verujem da ima još dosta kandidata u opoziciji da budu kalif umesto kalifa i da iste instrumente koriste, samo da zamene uloge. Ali i dalje verujem da ima kvalitetnih i poštenih ljudi koji bi da stvaraju nešto, a ne da uništavaju. Da u to ne verujem, pobegao bih da perem sudove u neku zemlju gde mislim da je bolje.

Šta bi mogao da bude okidač za buđenje iz anestezije? Da mladi kažu “jao, stvarno propadamo”?

I te jadikovke su postale opšte mesto. Sad sam kasnio pet minuta na intervju jer pišem jednu pesmu za koju se trudim da bude kritika, ali da ne bude još jedna jadikovka sa tonom opštih mesta “jao propali smo, mladi su užasni”. To mi je sve bez smisla. Tako da je mnogo teško pitanje šta bi to bilo. Najjednostavniji odgovor bi bio da Ministarstvo kulture počne da radi svoj posao, da javni servis ne bude komercijalna televizija, da ne propagira muziku koja bi možda na prvu loptu prošla kod naroda, da radi kulturnu politiku. Da se pravimo da smo kulturniji nego što jesmo, zašto da ne. Hrvati to rade, realno. Tamo se isto slušaju narodnjaci, narod to obožava, ali se to nikada neće čuti na HRT-u, već neki fini pop.

Mogli smo da gledamo paralelno novogodišnji program na HRT-u i RTS-u.

Upravo. Ove godine sam prvi put ostao kod kuće posle sto godina zbog ove situacije i evo, verujem, da nam je isti utisak. To je toliko bilo primetno. Kod nas je vašar, a kod njih su neki ultratalentovani takmičari vokalnih takmičenja.

To je sve želja da sve bude što primitivnije i da se dodvori najnižim ukusima. Da se ne lažemo, postoje niži i viši ukusi. Sad ono o ukusima ne vredi raspravljati. Neko ko je potrošio tonu vremena da se informiše, obrazuje i sluša raznovrsnu muziku, sigurno ima važniji ukus od onoga ko je samo pustio radio stanicu i sluša ono što svi slušaju.

Kako ti pokrećeš svoju mladu publiku? Da li se ti trudiš da ih probudiš?

Sad si me zatekla pitanjem jer ja o tome ne razmišljam. U suštini ja imam tendenciju da budem dušebrižnik i da se bavim spašavanjem tuđih sudbina, ali sa druge strane ne želim da budem svetac, ne želim time da se bavim. To bi trebalo da bude posao onih koji su na vlasti. E sad, imamo malo pogrešnu ekipu. Ne znam da li mi je dovoljno stalo, da li posle svega ovog što smo doživeli dovoljno volim ovu zemlju… Ja i dalje ponavljam kao mantru poslednjih 7-8 godina, od kada smo se vratili na isto kao devedesetih da mi se otvori sutra neka prilika, ja pakujem kofer.

Već do sada osećam da sam izgubio energije i da bi mi negde drugde bilo lakše, negde gde se makar autorska prava ne kradu.

Ali čime provociraš svoju mladu publiku? Šta je to što ti se čini da će najviše da ih pokrene? Bila je Barbara na primer…

Uh da, Barbara. Ja Barbaru ne smatram svojom normalnom pesmom, to je bio eksces.

Ja sam je shvatila kao provokaciju?

Naravno. To je na moju sreću, ali i na žalost, nešto najbitnije što sam uradio u poslednjih 7-8 godina, jer je to poražavajuće. Mislim da sam napravio gomilu nekih “normalnih” pesama koje su zbog celog ovog ludila prošle nezapaženo. I onda ja sam sebe mučim da sam možda zaboravio da pravim muziku.

Barbaru sam napravio, između ostalog, i zbog svog tog revolta jer sam ja bio na tom prvom protestu i video kako je sve to izgledalo i čuo sam njen “izveštaj”. Stvarno sam bio jako besan zbog toga i onda sam napravio taj remiks. Realno, najveće stvari kod umetnika nastaju iz frustracije. A ja sam bio jako frustriran i besan.

Naravno, i dalje razmišljam komercijalno. I ranije sam pravio remikse nečijeg govora i znao sam da ljudi to vole i da ima potencijal da bude slušano.

Ali i mladima moraš da nešto prodaš, možda ne u klasičnom smislu, moraš da im ponudiš neku ideju, nešto za šta će da se “zakače”?

Recimo drugari od mog bratanca koji je tada bio na početku gimnazije su počeli to da šeruju, da slušaju, a na primer neke moje druge pesme nisu slušali. To mi je bilo baš drago. E sad, da li su oni baš na tom nivou zrelosti i informisanosti skapirali koliko je to strašno i ozbiljno ili su se samo smejali kao “jao ona je glupa”. A ja sam inače baš sve takve komentare brisao jer nije u tome poenta, nego je poenta bila da je ona dobila zadatak da to uradi.

Koja je uloga “Barbara”?

Mislim da oni nemaju boljeg kadra, nemaju stručnog kadra. I ovi mladi lavovi iz Skupštine su samo ljudi bez kvaliteta. Ne verujem da imaju neki poseban plan. Biraju one koji hoće da rade njihove prljave poslove.

Jesi li imao problema zbog “Barbare”?

Ja za sada nisam imao problema. Ili makar ja ne znam da sam imao. Tek kada mi neka poslovna prilika propadne ili kada se samo ugasi, onda mi kažu “šta misliš da nije možda zato što si javno iskazivao svoje stavove ili pravio remikse”. Onda se tek zapitam i pomislim da je moguće da je zbog toga neko naprasno prestao komunikaciju sa mnom, a možda mu se i nešto drugo nije dopalo. Ali je strašno što meni i ljudima oko mene tako nešto uopšte pada na pamet.

Ja se trudim da ne razmišljam o tome, jer bih bio u strahu svaki dan. Mislim da im nisam toliko bitan jer nisam toliko veliki. Oni su samo kada je bila Barbara aktuelna poslali 800 botova da lupe 800 disklajkova da bi video izašao iz trendinga na Jutjubu pošto je to prvi video koji mi je ikada bio u trendingu. Bilo je oko hiljadu lajkova i par desetina disklajova i onda u toku noći – 800 disklajkova. Nemoguće da se desilo spontano. Tih dana mi je neko hakovao i fejsbuk i nisam mogao da pristupim mesindžeru. Samo su me sapleli, ništa strašno nisu uradili.

Setiš li se nekada toga kada bi nešto rekao ili uradio – možda nije sada vredno toga da ponovo preživljavam neku neprijatnost?

Apsolutno ne. To što radim i dalje ću raditi i dajem sebi to pravo da to radim jer bih se osećao strašno zarobljeno i poniženo da sada kažem – jao šta će mi to. Možda je malo pretenciozno i prejako, ali mi uvek padne na pamet da je moj deda po majci bio u logoru jer nije hteo da ućuti i jer je pružao otpor okupatorima. A ja ovo zaista smatram okupacijom, s tim što je od naših, jer je ova država nije podjednako svakog građanina ove zemlje, nego je malo više njihova.

Jesi li osetio to i prilikom novog praznika – Dana srpskog jedinstva, slobode i nacionalne zastave? Izađeš i ako kod komšije vidiš okačenu zastavu, najverovatnije podržava vlast. Da li je moguće da smo zastavu svoje države počeli da posmatramo kroz tu prizmu?

Pomislio sam da svako ko ima okačenu zastavu – ili je naivan, ili to radi po direktivi. Užasno je i zaista sve, teška je reč, ali počinje da podseća na nacizam – niko ne može da bude dovoljno veliki rodoljub kao oni. Suludo je koliko je to zloupotreba svih lepih rodoljubivih tema.

Zbog čega?

To je dimna zavesa za sav kriminal koji rade.

Kako smo svi mi svesni da je to zloupotreba? Zbog čega sumnjamo u nešto što bi u nekim drugim okolnostima bilo normalno kao što je na primer isticanje zastave? Jer, u redu je povod, i druge države imaju dane zastave i sve je to u redu, ali mi smo opet svesni da je zloupotreba?

Pre svega zato što je isti taj Vučić bio “sto za jednog”. Znamo da taj čovek ima ozbiljnih problema sa ultranacionalizmom. I onda se presvukao, stavio naočare i kao sad je kul i onda ponovo počinje da priča o nacionalizmu – tu nešto ne valja.

Vučić i nacionalizam nisu dobra kombinacija?

I to, ali možda je čak sada i gore. Tada je možda i verovao u te stavove, a sada posle ovog “umivanja”, kako oni to zovu – naočare, lep logo… Ja sam 2008. kada su oni nastali i kada sam video njihov novi logo pomislio– „o-o ovi su nešto skapirali“? Sada je sve skriveno iza jednog savršeno izdizajniranog marketinškog proizvoda.

Bio si na protestima 2018. godine i tamo je bilo mladih ljudi. I prošle godine su bili protesti…

Tada je bilo još više mladih.

Ali su svi utihnuli? Naročito prošle godine kada je zaista delovalo da “ovo neće proći”?

Pa izgleda da je tolika moć anestezije i medija. Drugačije je u odnosu na devedesete. devedesetih mladi nisu imali uopšte čemu da se nadaju jer su bile prazne prodavnice, sve je bilo crno. Ovaj režim je uspeo da napravi da postoji to nešto zlatno što sija u svakom izlogu čega će mladi biti željni samo što da bi došli do toga moraju da se pokvare.

Ukoliko bismo analizirali razloge zbog kojih su počinjali protesti. Ovi prošlogodišnji su počeli zbog kovid ograničenja…

Iz površnih razloga. I onda kada je Tito rekao “studenti su u pravu” i kada je rekao neće biti policijskog časa, izgubili su volju. I tu sam se razočarao. Bio sam u fazonu – samo to vam smeta? A sve ostalo je ok? Ali opet, ne treba osuđivati, nego shvatiti da su žrtve, žrtve starijih generacija.

Da li misliš da apstinente i mlade koji ne izlaze na izbore uopšte privlači ideja demokratije?

Mislim da su ljudi postali strašni oportunisti. Svi ti spavači su našli neki svoj mir da “svi su isti”, “ništa ne može da se promeni”… Onda oni sebe tako uljuljkuju, olakšavaju težinu odgovornosti. Kako ih probuditi? Predpostavljam poskupljenjima, inflacijom…

Dakle, jedino na šta se reaguje je udaranje po džepu?

Pa ja sam video gomilu svojih kolega koji su mudro ćutali na sva zla koja su se dešavala svih ovih godina i kada je krenula korona kriza i kada im je zabranjeno da rade, a nisu nikakvu pomoć dobili od države, odjednom su se prisetili da se bave politikom i da budu aktivni na društvenim mrežama. I okej, ja im to ne zameram. Srećan sam da su se neki ljudi probudili, ali očigledno da jedino radi udaranje po džepu…

Tekst je prenet sa portala časopisa Nova ekonomija.

Click