Srpske i hrvatske vlasti (ne)aktivne prema „navijačima“

Autor: Omer Karabeg

Omer Karabeg: Otkud kod dela mladih, koji su se rodili posle rata, tolika vezanost za Mladića?

Ivan Đurić: To je rezultat politike koja se kod nas vodi. Od 1990-ih do danas Mladić nikad nije prestao da bude tema u Srbiji. Prvih 10 godina nakon 2000. o njemu se govorilo kao beguncu koga Srbija kao traži da bi ga uhapsila i isporučila nekom nepravednom sudu, ali nikad se iz vlade, iz obrazovnog sistema, iz većine medija, nije čulo zašto je Mladić optužen, već je važio narativ da je on heroj. Kad je uhapšen bili su veliki protesti, a kad je osuđen, osim mirovnih aktivista i malobrojnih medija, niko se nije potrudio da objasni zašto je osuđen. U takvoj atmosferi nije nikakvo iznenađenje što mladi gledaju na njega kao na heroja. Kad se govori o glorifikaciji ratnih zločinaca u Srbiji – to nije u prenesenom, već u bukvalnom značenju. Od ratnih zločinaca su stvoreni heroji, polumitska bića o kojima ne znamo mnogo osim da predstavljaju uzvišenu vrednost koju treba da poštujemo.

Karabeg: Ko je mladima u Hrvatskoj, koji slikaju murale ratnog zločinca Slobodana Praljka, rekao da je on heroj?

Mario Mazić: Kad je riječ o Praljku, napadu Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu i zločinima koju su tamo počinjeni, naša politička elita bila je jednoglasna u negiranju tih zločina. Vjerujem da je zbog toga za puno ljudi bilo iznenađenje kad je pravomoćna presuda Haškog tribunala potvrdila udruženi zločinački pothvat. Kad smo mi iz Inicijative mladih u Hrvatskoj obilježavali godišnjice tih okrutnih zločina, kao što je primjerice bio onaj u Ahmićima, nailazili smo na veliko nerazumjevanje javnosti. Cijeli politički spektar poricao je odgovornost Hrvatske za zločine u BiH i presudu o udruženom zločinačkom pothvatu. Različite vlasti govorile da ta osuda ne odgovara istini. Tako da mlađi ljudi u Hrvatsko nisu niti imali puno prilike čuti za drugu stranu te priče. I prije presude za udruženi zločinački pothvat imali smo niz presuda Tribunala – od Blaškića, Naletilića, do Martinovića – koje su upućivale na to da su jedinice, koje su počinile zločine, praktički bile koordinirane iz službenog Zagreba. Ali uvijek je postojao zid šutnje i poricanja što se tiče hrvatske odgovornosti 1990-ih u BiH.

Karabeg: Znači, kao što se u Srbiji negira i poriče genocid u Srebrenici tako se u Hrvatskoj poriče udruženi zločinački poduhvat?

Mažić: U Srbiji genocid u Srebrenici poriču i društvo i institucije, ali je cijelo vreme postojala masa ljudi u nevladinim organizacijama koji su o tome vrlo javno govorili. A kod nas je do presude o udruženom zločinačkom pothvatu bilo vrlo teško uopće doći u javnost sa tom perspektivom. Imali smo, doduše, džepove medijske scene koji su o tome pisali u skladu sa istinom. Ali je to cijelo vrijeme poricala hrvatska politička elita.

Karabeg: Da li su navijačke grupe povezane sa ekstremnom desnicom?

Đurić: Ne znam da li u Srbiji postoji mnogo razlike između njih i ekstremne desnice. Kad kažemo navijači u pogrdnom smislu, mislimo na organizovane navijačke grupe koje su povezane ili čine okosnicu ekstremne desnice i organizovanog kriminala u Srbiji. To je nešto što postoji već 30 godina, možda i duže. Kad pogledamo velike incidente ekstremne desnice u Srbiji u poslednjih 20 godina – nasilje nakon proglašenja nezavisnosti Kosova 2008. ili napad na učesnike Parade ponosa 2010 – vidimo da su okosnicu tih događaja činile navijačke grupe.

Mažić: I u Hrvatskoj postoji povezanost najvijačkih skupina sa ekstremnom desnicom. Ali mislim da ne bi bilo fer staviti znak jednakosti između huligana i cijelih navijačkih skupina. Treba uzeti u obzir i ono što se dešavalo za Tuđmanova vremana kad su navijači Dinama izašli sa parolom „Da je sloboda i demokracija bio bi Dinamo, a ne Croatia“ kao odgovor na Tuđmanovo preimenovanje Dinama u Croatiu. Ja sam iz Petrinje, mi smo otprilike prije godinu dana imali seriju potresa i navijači su u prvim danima nakon potresa vjerojatno više učinili za ljude u mojoj zajednici nego država. Ali, kažem, poveznica sigurno postoji jer često na sportskim događajima vidimo pozive na mržnju. Te stvari ne dolaze uvijek od navijača. Kada je 2016. bilo evropsko natjecanje u nogometu u Parizu, Hrvatski nogometni savez je za zvaničnu navijačku pjesme odabrao Thompsonovu pjesmu Lijepa li si u kojoj se Herceg Bosna pominje kao dio Hrvatske. Inicijativa je zajedno da drugim organizacijama na to upozorila i bio sam izložen neviđenim napadima i HNS i navijačkih skupina.

Karabeg: Ima li vlast u Srbiji kontakte sa navijačkim grupama?

Đurić: Da postoje kontakti – nemoguće je sakriti. Da postoji trajno gledanje kroz prste navijačkim grupama, kad krše zakon, to je vidljivo. Osim toga, najveći klubovi su u vlasništvu države, a visoki funkcioneri su na čelu tih klubova. Ali, kao i Mažić, moram reći da to nije cela navijačka scena. Među navijačima Partizana postoji ogroman otpor ideji da se promeni ime Jugoslovenskog sportskog društva Partizan. Postoji veliki otpor da se promeni ime stadiona JNA, ne zbog jugonostalgije već zbog poštovanja tradicije jer je osnivanje kluba bilo jedan od prvih poteza nakon pobede u Drugom svetskom ratu. U Beogradu se mogu videte i murali Bobeka, Vokrija i drugih ličnosti koji su bili simbol građanske Srbije i Jugoslavije, a koji su bili važni za Partizan. Ali huligani i kriminalci su postali sinonim za navijače Partizana zbog toga što su oni najglasniji i što vidimo njihove direktne veze sa državom i politikom.

Mažić: U Hrvatskoj sigurno postoji neki odnos između vlasti i navijačkih skupina. Ali čini se da nema one vrste suradnje u kojoj će navijači praktički činiti nešto što bi bila želja vlade. Toga nema.

Karabeg: Kako se vlast odnosi prema navijačkim grupama?

Mažić: Ne posebno proaktivno. Ako upitate ljude iz vrha vlasti o tome kako reagiraju kada se na utakmici viče Za dom spremni, oni će to osuditi. Ali, da postoji proaktivno reagiranje na te stvari – mislim da ne.

Đurić: Vlast u Srbiji se dvojako odnosi prema navijačkim grupama. Sa jedne strane ih čuva, a s druge – čuva se od njih.