O razočaranju u Zapad

26. October 2020.
Pre trideset godina većina istočnoevropskih naroda žudela je za Zapadnom Evropom i EU. Danas više ne. Zašto Zapad više nije privlačan kao nekad? Šta se promenilo za trideset godina?
KnjigaThelight-678x381.jpg

Na ovo pitanje u knjizi Svetlo koje se ugasilo (Ivan Krastev & Stephen Holmes: The Light That Failed.

Why the West is Losing the Fight for Democracy, New York / London, Pegasus Books, 2019) pokušavaju da odgovore politikolozi Ivan Krastev i Stiven Holms.

Krastev je već poznat domaćoj javnosti.

Nekoliko njegovih knjiga (Ometena demokratija, Posle Evrope, S verom u nepoverenje) prevedeno je na srpski jezik.

Holms je manje poznat domaćoj, ali je svetskoj publici poznat po studijama The Anatomy of Antiliberalism i The Cost of Rights.

Krastev i Holms uočavaju dva trenda koja su snažno uticala na promenu opšteg raspoloženja istočnoevropskih naroda prema Zapadnoj Evropi i EU posle 2000. Prvi je imitiranje zapadnih političkih i ekonomskih institucija.

Drugi je neuspeh multikulturne javne politike.

Oba trenda proizvela su u post-komunističkim društvima masovno razočaranje u Zapad i političke i ekonomske institucije liberalne demokratije.

U ovom prikazu fokusiram se samo na prvi trend, jer je on trenutno od većeg značaja za balkanske zemlje i Srbiju.

Imitiranje je postalo glavna politika Istočne Evrope posle 1990. Mislilo se da će stvari jednostavno biti bolje čim Istok počne da liči na Zapad.

Imitacija se ne odnosi isključivo na neoliberalne ekonomske politike (proizašle iz Vašingtonskog konsenzusa), već i na svakodnevni način života.

Umesto kontrolisane privrede i socijalne države zavladala je surova konkurencija.

Briga društva za običnog čoveka je nestala.

Pojedinci su morali da brinu sami o sebi.

Koncept takmičarstva i zasluge zavladao je u svim sferama društvenog života.

Oni koji nisu bili u stanju da se takmiče povlačili su se na marginu.

Oni koji su se potrudili, zaslužili su da idu napred.

Suprotno očekivanjima, principi takmičenja i zasluge počeli su vremenom da ostavljaju štetne posledice po običan svet.

Koncept zasluge osnaživao je podelu na sposobne i nesposobne, i stvarao dodatne društvene procepe, jer je u post-komunističkim društvima funkcionisao iskrivljeno.

Bilo je očigledno da su više šansi na uspeh imali pojedinci koji su se u trenutku sloma komunizma nalazili na boljim pozicijama u privredi, politici, kuturi, umetnosti, nauci…

Te pozicije nisu proizašle iz konkurencije i zasluge, jer je u komunizmu vladala negativna selekcija i politička alokacija resursa.

Drugim rečima, tranzicija ne samo da je neke sprečila da napreduju, već i da žive pristojno. Imitacija principa na kojima počiva Zapad ostavio je za sobom veliku frustraciju i ozlojeđenost.

Projekat imitacije institucija takođe nije uspeo.

Unutar prve grupe postkomunističkih zemalja koja se priključila EU 2004. i 2007. opstala je značajna korupcija, redistribucija bogatstva i siromaštvo.

Zapad je stavio političare mladih demokratija pred paradoksalnu situaciju.

Od njih se zahtevalo da prema spolja izgledaju kao demokrate i liberali sa nultom stopom tolerancije za korupciju.

Za mnoge nove lidere takvo stanje bilo je neozdrživo, uzimajući u obzir kontekst u kome su se nalazili. U javnosti su govorili kako ne tolerišu korupciju, ali su je u realnosti tolerisali ili u njoj učestvovali.

Ovaj nametnuti parohijalni i kosmpolitski identitet nije samo pokazivao šizofrenost, već je suštinski od čitave nove generacije politčara napravio lažnjake kojima se često nije verovalo ni kod kuće, ni u svetu.

Trauma je počela da raste i jača i među političarima.

Problem je kulminirao 2008. u Mađarskoj kad je premijer Ferenc Đurčanji snimljen na zatvorenom stranačkom sastanku na kome je priznao ogromnu korupciju u stranci.

Kad je govor procureo u javnost, biračko telo je 2010. na vlast vratilo Viktora Orbana i praktično mu dalo carte blanche da radi šta želi.

Slična stvar se desila u Poljskoj pet godina kasnije.

Ova zemlja krenula je sa najradikalnijim privrednim reformama odmah po dizanju gvozdene zavese.

Nadmetanje u imitiranju Zapada postalo je besomučno.

Ovo je u Poljskoj otvorilo pitanje identiteta.

Poljaci su posle 1990. otkrili da nova normalnost za njih sada znači sekularizam, multikulturalizam i tolerisanje gej brakova.

Protest protiv ovakve nove normalnosti rastao je i kulminirao 2015. kad se na vlast vratio Jaroslav Kačinjski sa svojom strankom Sloboda i pravda, šaljući Poljacima jednostavnu poruku da više ne moraju da se pretvaraju da su ono što nisu i da mogu da budu ono što jesu. Slabljenje demokratskih institucija i sve niža tolerancija za drugačije i drugo usledilo je kao posledica i u ovoj zemlji.

Srbija i Balkan se u ovoj knjizi pominju na par mesta, ali trend posle 2000. odgovara opisanom trendu u Centralnoj i Istočnoj Evropi.

Posle ratova iz 1990-ih i minimalnih reformi, činilo se da je posle 2000. svima na Balkanu krenulo.

Ipak, kao i u Centralnoj Evropi, i ovde se mudrost sastojala u imitiranju.

Narodi Balkana počeli su sa zakašnjenjem od jedne decenije da rade slične stvari kao pre njih Mađaru, Poljaci ili Česi…

Ključan je bio proces privatizacije koji je rezultirao u zatvaranju fabrika i gubljenju posla.

Ozlojeđenost je rasla među radnicima i običnim svetom.

U Srbiji su napravljeni novi i unapređeni stari mehanizmi ekstrakcije javnih resursa – tajni ugovori, javni tenderi i stranačko zapošljavanje.

Dok su balkanski lideri govorili da je zasluga jedini kriterijum za napredovanje, svi su mogli da vide kako polukvalifikovani stranački prvaci sa diplomama sveže akreditovanih fakulteta zauzimaju važna mesta u privredi, javnoj administraciji, medijima…

Iako su u Srbiji posle 2000. uspostavljene mnoge važne institucije koje su imale za cilj da kontrolišu i isprave greške izvršne vlasti (Zaštitnik građana, Poverenik za informacije, Agencija za borbu protiv korupcije, REM…) čini se da su bile preslabe da bi obavile taj zadatak.

Imitacija i zloupotrebe su i na Balkanu stvorila nezadovoljstvo.

Politički lideri mnogih centralno-evropskih i balkanskih država igrali su upravo na kartu ozlojeđenosti i razočaranja. Uspeli su da iskoriste ove sentimente da bi se vratili ili došli na vlast.

Iako su demokratske institucije nastavile da se urušavaju u drugoj dekadi 21. veka, pogrešno je misliti da istočnoevropski lider isključivo nasilno drže vlast.

Neki od njih su ispunili deo obećanja.

Orban je naterao strane banke u Mađarskoj da podnesu najveći teret servisiranja kredita u švajcarskim francima.

Socijalistička vlada pre njega to ne bi bila u stanju.

U Srbiji je fiskalna konsolidacija iz 2014. obuhvatila samo građane sa višim prihodima (penzijama i zaradama višim od 25.000 dinara).

Svi sa nižim prihodima su neto dobitnici konsolidacije, jer im prihodi nisu smanjivanji, ali su počeli da se povećavaju kad se fiskalna konsolidacija završila.

Bilo kako bilo, ova vredna knjiga može da koristi mnogima koji razmišljaju o tome zašto demokratije propadaju i kako mogu da ojačaju.

Članak je prenet sa portala Danas.

Članak je prenet sa portala Danas.

Click